Staklene breze | Katja Knežević

MJESTO BLIZU CENTRA GDJE PUŠTAJU DOBRU GLAZBU

 

Ova večer neće nikad moći stati
u pjesmu o pričama
što su se rascvjetale
slabim izgledima usprkos
u buket neizgovorenih galaksija
i plutale tempom
svemirske vječnosti
između pljesnivih naslonjača
pognula se i otkrila
sve svoje tajne neznancu
on je dotad nezainteresirano
ispijao svoju sjetu
i prisjećao se one kojoj je uvijek
micao kosu s čela
možda je to bilo prije sat vremena
možda prije dvadeset godina
možda nikad. Na drugom kraju
čestice smijeha alkohola i riječi
stvarale su svoju civilizaciju
koja će suvereno opstati
sigurno hoće, jer uvijek se
barem netko okrene, siguran
da je nešto ostavio
potom slegne ramenima pred nevidljivim plaštem
prebačenim preko komadićâ duše
što mu se više neće vratiti.
Ispred vrata sjene su se svađale
natjecale s melankoličnom glazbom 80-ih
koja je u vrtložnim slalomima klizila
oko nogu stolova i ljudi i penjala se
uza stijenke staklene kugle
što nas sve drži
u mom džepu
čini mutnu radosnu
nepravilnost.

Kasnije sam uplivala
u novu sebe, izgubila se
iza poznatih zgrada
i utiskivala u tlo
jutrom oprane ulice.
Na putu me zaustavio
nasmijani samotnjak i pozvao da vidim
što prodaje u prtljažniku svog auta.
Pokazao mi je zaustavljene sate, mišolovke, knjigu s nevidljivim slovima, mir u svijetu, otrgnute džepove, miris pokošene trave, sretnu poeziju, tuđe staklene kuglice, čežnju,
molitve i spokoj.

Prihvatio je osmijeh
kao najvredniju valutu
i dao mi džepno izdanje
melodije
što zaljubljeno odzvanja
kad god vrijeme malo ubrza
i kad god malo nestanem

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.