Staklene breze | Katja Knežević

LABIRINTI

Ne mora biti
noć; mrak i tišina
precijenjeni su pratitelji
onih s nepozvanim raspoloženjima, prozirnim
spoznajama čija vlakna
motaju oko tuđih lica
sve dok se ne pretvore
u debele košnice.
Može se dogoditi
i danju na ulici na tržnici
među dječjim glasovima
dok kupujem rajčice
smijem se
miješam mlijeko u kavi.
Ne mora biti, najčešće jest
noć
potroši snove
na druge, a mene
istjera iz kreveta pa hodam
kućom uhodanom
rutinom odem po čašu vode
(jer to ljudi rade, zar ne?)
palim svjetlo
i na trenutak
za stolom vidim pana
s kamenim rogovima
i mučnim molećivim pogledom
izgubio se i ruke su mu
tvrde i drvene, umjesto prstiju noge od stola
i gleda me i moli da…
I onda isperem tu sliku
i tama se smiluje
i zaboravim sve
što sam mislila da treba zapamtiti.
Ujutro za istim stolom
vrtim žlicu u šalici
zjenice prate vrtlog
svijet što je vani već otkucava
u svježem obećanju
prije odlaska
pritišćem si zglobove i članke
da čujem pucketanje.