Staklene breze | Katja Knežević

STRANGE FRUIT

 

Još je u djetinjstvu otkrila
čudnu moć.
Zaspala bi i otputovala
u tuđe umove. Izmjestila se
u tuđim snovima
stajala nevidljiva
promatrala
bez uloge i utjecaja
krala ideje i slike.
Nije ostavljala svoje tragove
u tim iščašenim noćima
samo skupljala
tuđe i slagala ih u riječi.
To joj je bila njezina najdraža osobina.

Sinoć je bio na slušaonici.
Privatna zabava samo za odabrane
u sobičku najneobičnije osobe
koju je upoznao na faksu.
Imala je smijeh koji šušti
i birala savršene riječi za sve.
Govorila mu je o svojim šetnjama snovima.
Zagušljivi scat isisao je zrak iz sobe.
Netko je proslijedio čarobni štapić
pun tajni o svemiru
a on se sanjivo smijao na rubu
razgovora o razlikama i moći.
Netko mu je šapnuo stihove na engleskom.
Netko se histerično smijao.
Netko je pekao palačinke.
Netko se seksao u wc-u.
Nitko i ništa
nije izgledalo kao mjesto iz kojeg je došao
zagušljivo na neki drugi način dosadno
čisto i slatko.

Kad je otišao
sanjao je budan trčao osvrtao se
za žutim kvadratom usred beskrajnog nebodera
i smijao u noć obećanja.
Da nije sanjao
možda mu nitko ne bi ništa ukrao.
Ovako je metalni cvilež kočnica
otrijeznio noć kosti i
zubi zabubnjali
kao nevješta improvizacija.
Zgusnute sjene
kratko su vijećale.
Asfalt je odbio suradnju, čak i pred
molećivo skupljenim prstima krvi.

Mogla se zakleti da je ušla
i u taj san san odjeka
strašnog spokoja i zaostalog smijeha.
Nije ništa mogla ukrasti.
Nakon toga je bježala
od tuđih snova.
Čudni plod
grada i noći
stvorio je dovoljno
vlastitih snova
smrznuo je u mraku i zabranio kretnju.
Nakon nekog vremena
više ništa nije sanjala.
A gradski duhovi
više nisu bili
ni upola tako bezazleni.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.