Staklene breze | Katja Knežević

LET

 

Prevrće rečenicu po jeziku, riječi
zgušnjavaju se u linije
aerosol iz aviona
između obrva upisuje vertikalne tragove
koji se neće stići zadržati dok čeka
u čekaonici punoj
poput one kad su joj rekli
da ima tumor. Tumara pogledom
prema ulazu avion je sletio on
stiže. Juri uspravno kroz gomilu
odijelo od tvida i tanka kravata, začešljana kosa i obrijano lice.
Pruža ruke i nudi proziran osmijeh
ona pušta rečenicu, takvu kakva jest,
na slobodu.
Nije bilo tako teško
prijeći put od A do beskraja. Crnilo
prekrije linije njegova osmijeha, protisne „Zašto?“
ona neobično osvijetljena osjetno
lakša, već leti krila je grebu
iza trulih pluća
govori brzo, raspršuje po zraku nejasne riječi o slobodi i kratkoći života.
Onda odlazi neodređeno bez smjera
traži svoju pistu.
On stoji, s kovčegom u ruci i
osjećajem utega na prsima.
Okreće se prema izlazu i stapa
s linijom ljudi, namršten
razmišlja kako svima
objasniti ovo.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.