Staklene breze | Katja Knežević

TOLSTOJ

 

Kazalište je bilo krivo
za prvu laž.
„Dobila sam ulaznice od prijateljice koja radi u garderobi…
Znaš, veze…“

Moja majka ne zna
biti sretna. Strah
i pucnjevi
naučili su je da je jedino bitno biti
živ.
I nalazi zanos
u preživljavanju.
Luksuz je nezahvalnost.
Za luksuz je slijepa. Progleda samo
ako postoji opravdan razlog.
„Pa dobro, ako si ih već dobila… šteta da propadnu.“
U drugoj pauzi predstave
poslije rata i prije mira
pušile smo cigarete koje mi je, što se nje tiče, kupio dečko
razgovarale o knjigama koje je voljela.
Ne i o njezinoj mladosti.
Ne znam kad je ona naučila lagati.

Kasnije je bilo lako.
Karte za izložbu koje sam dobila u nagradnoj igri
putovanje za koje mi je plaćen trošak jer sam napisala pjesmu
odjeća s akcije
i kuponi za skupe slatkiše.

Naučila sam lagati
vještije
od glumaca na poklonjenim predstavama.

Majka se sjetno smiješila.
Ne znam je li me pročitala
ali nije bila puno sretnija.
Možda je samo vjerovala
da njezina odrasla kći
napokon ima više sreće.