Staklene breze | Katja Knežević

IDENTITET GRADA

Razdvajam se u kretnji
tramvajske žice
režu me napola.
Stihovi ne mogu preživjeti u ovome gradu.
A kad pokušaju pobjeći, zapnu
za kvrgave ruke krošnji u uzaludnim parkovima
ili ih ubiju skalpeli svih tih silnih antena.
Onda spuznu na ulice
štucaju među prolaznicima
goli luđaci
gaze ih, a smrt im je
stisak staklenih kostiju.
Jutros sam spasila jedan.
Nisam znala što s njime
pa sam ga dala onoj slijepoj prosjakinji na trgu.
Namrštila se, ali nije mi promašila lice
kad mi je ponudila svoj
mutni pogled
suhe sućuti.