Staklene breze | Katja Knežević

NA PROMOCIJI

 

Večer u obliku kartona
izrezanog kao gradska panorama
obavila nas je svojim
nagrizenim krajevima i spojila
u večeri riječî
egzotičnoga jezika (ja sam centar, znam
dok naginjem plastičnu čašu s besplatnim vinom, i tako znam
što je egzotično)
i duhovnih lutalica.
Knjižnica je puna
a prevoditeljica vještim potezima
razmotava čarolije Istanbula i uljuljkava me
u sigurnim sličicama
grada koji nisam vidjela
a čije mitove poznajem, pripravljene
na ponešto ublažen, ali ipak začinjen način
za zahtjevnu europsku publiku.
Svrbi me ovaj miks – nešto ne štima.
Osvrćem se pogledom lutam
između urednih polica
polu-kronološki možda abecedno i nipošto logično
raspoređenih polupunih studenata i pospanih intelektualaca
i sve je očekivano
i kako valjda treba biti
dok ne zapnem između dva brežuljka dvaju sakoa
i ugledam njega
s masnom kosom, predugim hlačama i
rukama nesigurno stisnutim, kasnije shvatim
da skriva prljave nokte
i nju
u besmisleno finoj suknji
koju povlači svakih pola minute
preko rupe u najlonki na potkoljenici
i zapisuje književnikove odgovore na staroj omotnici
prepunoj črčkarija i beskorisnih citata.
Pa neće te oni nahraniti, zar ne? upitaju moje
obrve skupljene u naporu shvaćanja
ovih aberacija.
Knjižnični beskućnici
ne prodaju Ulične svjetiljke
ne traže boce
nego sjede na promociji
knjige koju vjerojatno neće kupiti
a možda ni pročitati
i slušaju
nahranjeni i promijenjeni, zagrijani.
Pa što i da su došli samo zbog vina?
(nije li i pola nas?)
barem se hrane
i od riječi
tko zna kome će kasnije prepričati
što su naučili
i kako će im izgledati
svijet izvan vrata knjižnice
jer znam, i mene često zbuni
kad mu se vratim
nakon što odlutam na ovakvim događajima…
Vraćam se na čašu i na književnika
ne razumijem ni njega ni prevoditeljicu
moj mi centar
više nije tako poznat.
Večer se naglo širi u
ruke u obliku prijateljskog smijeha
izvlače me van na hladnoću
i gubim iz vida
svoje nove objekte učenja
svoje nepravilnosti u sustavu koji nas je trebao zaštititi
svoje rupe u najlonkama
svoje rupe u tkanini očekivanja od večeri.
Nečija me ruka
protrese i povuče dalje
u tamu u novu ulicu isprekidanu
histeričnim svjetlima i otuđenom bukom
ne osvrćem se
jer mi je već prevelik izazov
samo stavljati nogu ispred noge
i stiskati šaku oko prijateljske ruke
otkrivam
oštre mitove ovoga grada
nisam još pročitala.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.