Staklene breze | Katja Knežević

PREPORUKA

 

Jedva se vidimo
kroza zadimljen pogled
probijaju tvoje nazubljene primjedbe.
Ma ne ne u redu je
nisam ti se nasmijala
jer si u krivu uvijek si u pravu
sa svojim frigidnim pričama o ljepoti
ionako volim samo tvoje usne i to
kakve smo bile prije i to
kako uspiješ postići da osjećam
kao da pišeš rečenice po zraku. Zapravo
sjedim sama na kavi i čitam
potpuno nepredvidljivu knjigu.
Nastavi.
Nasmijala sam se
jer ćeš se ti potruditi smijeh zaboraviti
klasificirati ga u jednu od ladica
s mojim manama (možda ograničenost?)
i pustiti da me omataju dalje
prsti oko vrata
tvoje priče. Ispričaj me
moram napudrati nos
izribati ruke od kritika
i umiti lice od teorija
i pamtljivih poruka u pogledu u zrcalu
shvaćam
da sam samo zamjena
za nevidljivu publiku
poluprozirni sugovornik u kojem
bušiš rupe i oblikuješ
prostor oko sebe. Oko nas
tvrda lica, nitko ne vidi
šupljinu u mojim prsima.
Dobro pusti me malo na miru
da njegujem
izudarano tijelo knjige
koju moram pročitati već mjesecima
jer je tako nova
i drugačija
i tako lijepa.
Pusti nas obje
na miru
želim komunicirati.
Opet sa smiješkom
njuškam stranice
preskačem predgovor
spremam figu u džep
možda ipak oživim

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.