Staklene breze | Katja Knežević
JEKA
Stavljam tvoju cipelu
na uho i slušam šum zamišljenih
dana
poput ovog ima puno.
Gotovo svaki dan je dan
poput ovog.
Naranča pucketa na radijatoru
gubim lice u obruču tvog pupka
sputavam se kabelima i tuđim stihovima.
Previše je toplo jutro je bez boje
ali previše se bojim
utopiti u magli. Pročitat će me i zaboraviti.
Ovako zatvoren mogu sve što mogu
zamisliti. Ja sam bog svoje sobe i tvojih savršenih nogu
i smijem se kao najsretnija budala
dok me prestižu transkripti naših monologa, razgovora, seksa, i tišinā, i tišinā.
Jednom ću im morati dati
da me rastrgaju, stave moju kralježnicu pod vlakove
i zauvijek otvore oči na vrijeme
skupljeno u šupljim ključanicama
i zabranjenim sobama.
Stavljaš narančasti ruž pred praznim zrcalom
a dan poput ovog tjera me
u kut slike, na rubu sam
sa šakom u želucu pred anakroničnim prizorima
svoje izdajničke kupaonice.
Jantar ti se skuplja oko usana
radim kalendare od cigareta
obrve su mi teške.
Bezumno ostavljam
mjesta pored svojih cipela
i gutam agrume.
Nema odgovora.
Stakla nemaju lica.
Čiča u dućanu nema oči.
Nema te.
Sadržaj
LabirintiPrilagodljivost
Vodoriga
Sitna duša
Prvo
Tolstoj
Truplo u ormaru
Zagrebački šund
Sedmi mjesec
Netko
Na okretištu
Let
Bojim se kraja
Ples
Knjige
Razgovor
Prozor
Ja umotano u nešto veće
Otkup
Ravnoteža
Sumnja
Na promociji
Jeka
Identitet grada
Autopilot
Muzej
Mjesto blizu centra gdje puštaju dobru glazbu
Kasnije
Preporuka
Strange fruit
Stvari
Breze
Impresum