Staklene breze | Katja Knežević

JA UMOTANO U NEŠTO VEĆE

 

Cijelu smo večer razgovarali.
Iscrpilo me to.
Riječi su nas promašivale nepromijenjene
i zabijale se u zidove
zalutali šrapneli. Bio si toliko veći
od mene kad si stao zaustavio si i vrijeme i disanje.
Svejedno sam gorjela
pratila kako ti oči titraju dok s novootkrivenom znatiželjom
proučavaš fotografije koje stoje
u tim okvirima već godinama.
I onda odjednom tvoje ruke –
znojna užad od udova
oko mene.

Izašla sam zapaliti. Jer tebi smeta dim.
Sjedim na stubama
ispod titranja volframske niti
pritisnuta vrućim svjetlom promatram
kamenčić pokraj stuba
i čekam da prestane
imati ikakve veze
sa mnom.
Šutnja se kondenzira u kutovima očiju
tonem.
Za mnom klopoću komadići razuma su
limenke na autu mladenaca
u američkim filmovima o životu.
Volim hrvatski jezik
jer je dovoljan
samo jedan mali dio
riječi da znaš da sam
ja „ja“.
Skrivam se
u utrobi sufiksa
između dva oprečna glasa. Taman
prije M. Misli.
Prije misli.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.