Staklene breze | Katja Knežević

OTKUP

 

Ovo je sada tvoje. Moram se pobrinuti za tebe.
Naši očevi su seronje
pa smo onda ti i ja brat i sestra.
Oko žile na zapešću
kliznuo je zlatni lanac, debeo i težak.
Bratić me gledao
velikim mutnim zjenicama
nije tražio reakciju.
Stari mi je to dao, valjda da mu bude lakše.

Nisam ga kanila prodati
probavala sam ga nekoliko puta
uvečer sama puštala da mi teško, navodno afričko zlato
vuče vrat prema dolje niže teže duboko
u korijenje u nepoželjnu obiteljsku
povijest. Povlačilo me duboko bih uzdahnula da se stvori
veći razmak
između srca i trgovine
tješilo me samo
novostečeno pobratimstvo.

Ali i ono je kratko trajalo
ubrzo sam opet bila jedinica
a zlato zakopano u srž kuće moju srž našu srž.
Ipak, nisam ostala dužna
histeriji zlatne groznice.
S prvim procvalim neonskim natpisima i ja sam
izvadila svoju jezgru i tražila
najbolju ponudu.
Ne patim za značenjima i predmetima i njihovim međusobnim vezama
a bratić ionako nikad nije odustao
od svog seronje – tražio ga je
opušten kao pijani smiješak
tapkao bijelim lajnama
kao glupa golonoga djeca na snijegu
sve dok nije prestao. I prestao.

Dok sam čekala svoj red i cijenu
„stručnjak“ u „uredu“ gladno je pregledavao
svoje instrumente, odabrao
pravi i rastrgao
nečiji vjenčani prsten
da me podsjeti
da malo koji beskraj
nema svoju cijenu.
Mekani je krug lako popustio
tiho se razlio
kao prevelike zjenice mog bratića

Ajde, da vidimo. Opa, teška stvar.
Vaga je malo pokleknula.
Kemijska analiza nije.
Ne. Nije ovo zlato. Zapravo… nije ni pozlaćeno.
Ništa.
Ništa.

Na putu kući
lanac je počivao sklupčan
u mom džepu.
Neraširen neomotan bezopasan i bezvrijedan
i puno lakši.
Trebali smo znati
da je savjest skuplja.

Na putu kući
krv mi je grijalo tramvajsko sunce
zrakama smješkala sam se, čudno zahvalna
što bezazleno komuniciraju
sa žutim pjegama oko mojih zjenica

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.