Staklene breze | Katja Knežević

VODORIGA

Uvijek su ovdje
kad mičem usnama i guram
riječi van kad razgovaram
s prijateljima (ili) strancima
kradu mi trenutke koje želim
upamtiti po njihovoj običnosti
njihovoj prozračnoj jednostavnosti.

Niti danâ zapliću se
u svoj uredni kaos
i vrte oko vretena
moje srži koja
jamči olakšanje
samo ako je ulovim
osjećam se sigurno
samo u tom
hodu po žici
između prebrzih misli
i dvodimenzionalnih oklopa.

Uvijek su ovdje
demonske oči
stisnute u pohlepan osmijeh
neprozirne oči malene vodorige
što se nadviruje iza mog uha
zgrčena u gladnu oduševljenju
hrani se
lažnim sjećanjima na sutra
i, između lakomih mljackanja,
šapatom mantra
Ovako mi je stvarnije.