Staklene breze | Katja Knežević

PRVO

 

Htjelo nam se ljeto
pa smo slagali margarite
i razmjenjivali
svoje slane rubove:
tvoja kosa su bili moji snovi su
nestajali iza tvog vrata su
kucala očekivanja su
bježala mojim obrazima
u zagrljaj. Grla su nam gorjela
jer su riječi predugo trajale
pa smo smijehom
i suhim tišinama
kompenzirali mikroskopske supernove
iza svojih pluća.
Oboje smo voljeli poeziju
a ulica je bila najduži
šimićevski stih
i razmotavala se pred nama
u neki drugi grad.
Na semaforu si zavukao ruku
pod moju majicu
tražio novu putanju
ugrađivao meke labirinte ispod mojih
kralježaka.
Kad smo opet krenuli
latice pepela zaplesale su
u zraku iza ramena sam
čula smijeh
kad sam se okrenula
Krist i Pilat i naši stari mi
raspršili su se u razgovoru
u zraku.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.