Staklene breze | Katja Knežević
PROZOR
Prsti joj drhte dok slijedi
male tračnice oko svog trbuha
budućnost podrugljivo zviždi
kroz tunelić u grlu.
Da bar govorimo istim jezikom.
Ovako mogu samo slušati
uokvirena prozorom
ni ne vidi koliko se trudim
pokrpati nebo, grlim
veselo ispupčenje
skriva sunce.
Ovo je doba nevinosti.
Otac je volio Scorsesea
ali ovaj je film cijeli prespavao.
Neće nikad razumjeti. Ipak
„obećavam, pokušat ću opet.“
Vani me mnogoljudna tišina ušuškava
a predugi farovi kontaminiraju
svjetlo. U očevim očima
čudno je. Atavizam bijesa:
„Ne spominji mi tu glupaču.“
Čeznem za razgovorom
i čekam nepomična.
Sadržaj
LabirintiPrilagodljivost
Vodoriga
Sitna duša
Prvo
Tolstoj
Truplo u ormaru
Zagrebački šund
Sedmi mjesec
Netko
Na okretištu
Let
Bojim se kraja
Ples
Knjige
Razgovor
Prozor
Ja umotano u nešto veće
Otkup
Ravnoteža
Sumnja
Na promociji
Jeka
Identitet grada
Autopilot
Muzej
Mjesto blizu centra gdje puštaju dobru glazbu
Kasnije
Preporuka
Strange fruit
Stvari
Breze
Impresum