Staklene breze | Katja Knežević

PROZOR

 

Prsti joj drhte dok slijedi
male tračnice oko svog trbuha
budućnost podrugljivo zviždi
kroz tunelić u grlu.
Da bar govorimo istim jezikom.
Ovako mogu samo slušati
uokvirena prozorom
ni ne vidi koliko se trudim
pokrpati nebo, grlim
veselo ispupčenje
skriva sunce.
Ovo je doba nevinosti.
Otac je volio Scorsesea
ali ovaj je film cijeli prespavao.
Neće nikad razumjeti. Ipak
„obećavam, pokušat ću opet.“
Vani me mnogoljudna tišina ušuškava
a predugi farovi kontaminiraju
svjetlo. U očevim očima
čudno je. Atavizam bijesa:
„Ne spominji mi tu glupaču.“
Čeznem za razgovorom
i čekam nepomična.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.