Staklene breze | Katja Knežević

BOJIM SE KRAJA

 

stiha, gdje izostaje utjeha točke
nespretna tišina
u loše osmišljenom scenariju sentimentalnog filma
gdje amateri prestrašeno
glume sve ono što su
skoro postali, ali izvukli smo se,
imamo još licâ
na raspolaganju, raspolovljena, bez kože
bez obraza, samo kosti i mekane jabučice i suha krv
bez ideja, stavljeni ondje
da odražavaju prašnjave čežnje
dok trepavice lutaju od
osobe do granice do linije do kraja
i škrtare sa srećom i praznovjerjima jer
nitko više ne treba uljepšavanja
ni kovanice na vjeđama, očito je
preskupo, lakše je odustajati i
presvući strah u ponos; nos me škaklja
kad ga lizneš i smiješ se, ni ne razmišljaš
o odlaznoj špici i anoreksičnom svjetlu na kraju
a mene peče
brujanje projektora, loše zamaskirano odbrojavanje
koje će se kasnije samo
patetično razvući u
neprepoznatljivu melodiju u ispražnjenom walkmanu
što će me neizbježno podsjetiti na djetinjstvo
ali neće ublažiti
gorak okus, prvi znak raspadanja
vraća se iz želuca u grlo
svaki put
kad zakolutam očima na ljude koji se križaju kod Petrove
kad izađemo iz kina
kad prozrem i prezrem riječi Malog Princa
i kad mi se na trenutak učini
da sam apsolutno slobodna
jer ništa ne podsjeća na kraj
kao apsolutna sloboda

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.