Staklene breze | Katja Knežević

NETKO

Imala je tirkizne šiške i glazba je
treštala iz njezinih ušiju
i iz ruku i iz probušenih obrva, a on
karirane hlače i snove
razlivene u tetovažama. I bili su stvarni
i drugačiji i tako hrabri.
Sve što ih je zanimalo
bio je ples i šok i svaki prijekor
bio je dočekivan i uhvaćen u pljesku prilijepljen
na ruksake i na pjege.
Tako sam im zavidjela
ušuškana u svojoj običnosti
prozirna pribijena uz tramvajske prozore
smješkala se na prizor
tako glasno zgrabljenih identiteta.
Da bar ja znam
svoje boje, da mogu njima zasjeniti
asfalt i odaslati ih
u tuđe bore
između očiju oko usana iza žaljenja.
Da bar sam se usudila
biti  nešto posebno odabrati
neki put, manje ili više prohodan
samo da je krajnji.
Izostaju otisci
iza i ispred mene.
Samo u sredini
smislena
najviše sam svoja kad nisam
nitko poseban.