Atlas glasova : antieseji | Marko Pogačar

BAUDELAIRE JE BIO U KRIVU
o jednom belgijskom proljeću: od Bruegela do Baudelairea i opet natrag

Svako prevaljivanje udaljenosti kretanje je u istom, predvidivom i uvijek konačnom smjeru. Tako nekako sebi tumačim istočni grijeh – ljudi su jednom, u nekoj nedohvatljivoj, ali posvema i zauvijek vlastitoj prošlosti počinili zaboravljen, ali strašan prekršaj, fatalni hybris protiv mirovanja. Mirovanje je na to odgovorilo svojom teškom i potpunom uskratom. Jasno je, fetvi kretanja nemoguće je umaći. Čak i nedjelovanje, pokušaj suzdržavanja od bilo kakvog prodora u poredak stvari koje katkada nesmotreno i tužno pogrešno nazivamo mirovanjem, povlači uvijek istu, tragičnu konzekvencu. Nešto slično davno je uočio Freud, kada je nagon proglasio ne više momentom koji tjera na promjenu i razvoj, već izrazom konzervativne prirode živih bića. Mirovanje je tako uspostavljeno kao cilj, univerzalni spiritus movens koji nas, vođen organskim pamćenjem, tjera da njemu usmjerimo svu svoju želju. Kretanje, dakle, predstavlja pounutarnjeni mehanizam tragedije: ono neizbježno i nužno vodi k mirovanju, a potonje, bezimeno, konačno i nasmrt uvrijeđeno čeka u svojem jedinom utočištu – ne-prostoru i ne-vremenu s one strane Crte. Ipak, kako bi rekao R. L. Stevenson: bitno je pomaknuti se. Ohrabren ovom kratkom maksimom koju nerijetko uzimam kao moto, odlučio sam mirovanju nakratko pogledati u oči; pokušati ga, barem prividno, iznevjeriti, okrenuti u svoju korist. Prihvatio sam poziv flamanske literarne organizacije Het beschrijf, s čijim ispravnim izgovorom i sada, više od tjedan dana po povratku, imam sramotno velikih problema, da radeći na novoj knjizi, provedem mjesec dana u vili Hellebosch – snovitu ladanjskom zdanju nedaleko od Bruxellesa.

Vjerojatno najpoznatiji pjesnik koji je putovao Belgijom i o tome ostavio relativno opsežne zapise (namjeravajući od svega sastaviti knjigu u čijoj ga je realizaciji, na sreću Belgije, omela pobjeda statike), bio je, poznato je, Baudelaire. Isti se u Belgiju zaputio, izvori kazuju, bez konkretnog cilja – prije svega iz želje da se izmjesti; suoči s nagomilanim pariškim razočaranjima. Iako je moj cilj, naizgled, bio sasvim konkretan, nešto je bodlerovsko zasigurno čučalo u njegovu dnu. Poznato je i što je veliki Francuz o Belgiji i Belgijancima mislio. Ne znam je li razlog tomu bila njegova uznapredovala sveopća mizantropija, niz loših iskustava, vraćanje kakva osobnog duga ili se u tih nepunih sto i pedeset godina velika većina iznesenog iz temelja izmijenila, no iz današnje perspektive, čini mi se da mogu mirne duše tvrditi: Baudelaire je bio u krivu. Ne bih želio idealizirati te je – kako bih sličnim optužbama (jer moje je iskustvo zaista bilo dijametralno suprotno od Pjesnikova), barem za sada, umakao – bitno naznačiti da sam većinu svojeg belgijskog vremena proveo u iznimnim uvjetima, izoliran, kao malo vode na dlanu zadržan u jednoj intimnoj, lajbnicovskoj Belgiji, možda baš i baš zato onoj „najboljoj“.

Kao južnjaku, rođenom na jadranskoj obali Mediterana, na golu mjestu koje je, prema jednoj od teorija, ime dobilo po grčkoj riječi za brnistru, žilavi grm atrofiranih listova i sitnog, žutog cvijeća koje na zemlju spušta nebesko gorenje, zeleni je i plodni flamanski krajolik već na prvi pogled značio oštro i osjetno izmještenje. Kao drugi se bitan moment razlike neumoljivo uspostavila izolacija – radikalan pomak u poretku privatnog i javnog. Split, grad koji sam maločas spomenuo, sve je ono što Vollezele (a pogotovo Hellebosch) nije, a naravno, vrijedi i obratno. No svoju sam domovinu sa sobom donio svojim jezikom, te nije bilo razloga da se u Flandriji ne osjećam kao kod kuće. A kako je to „kod kuće“? Zbog prirode iskustva kakvim ga vidim s jedne, ali i formata ovog teksta s druge strane, pokušat ću na to pitanje odgovoriti kolažno, u dinamičkim kategorijama – na neki način marinetijevski. Svaki drugačiji pristup učinio bi, u ovom slučaju, dom mitskim i gotovo transcendentalnim mjestom, a onu neokućenost u koju nas tako neumoljivo, ali ponekad i neodoljivo zavodljivo uvlači moderna, na prvi pogled nevidljivom. Ipak, razloga za bijeg ili mimikriju nema: tu je duboko upisanu izmještenost jednostavno nemoguće izbjeći.

Kod kuće je, dakle, pod grubom pretpostavkom da ista postoji: bučno, ali ne od prirode, nego od ljudi i prometa – brodskih sirena i jarbola koji se sudaraju na ljetnom vjetru tvoreći čudnu, iznimno uznemirujuću ili iznimno smirenu glazbu (već prema prirodi vjetra), psovki vozača koji ne mogu podnijeti zastoje, pješake, crvena svjetla, druge vozače i same sebe; prodavača ribe i povrća koji izvikuju svoje proizvode kao da je to sve što imaju (što je često i istina), turista koji su se nakon ratne i poratne pauze vratili u ogromnom broju i oblažu zvučnu kulisu grada bezbrojnim mekim jezicima, galebova, pasa lutalica, sportskih terena i sveopće provale javnog. Moj grad živi na ulici, u otvorenosti, u tuđim tanjurima i tuđim spavaćim sobama, na trgovima, u kafićima, na stepenicama, plažama i klupama, što mu blaga klima istovremeno nameće i dopušta. Split je sunčano i toplo. Split je prljavo i opušteno, ali do granice koja ga čini stvarnim. Split je naglo. Veliko i malo: dovoljno napučeno da bi se mogao izgubiti, ali dovoljno malo da o svima sve saznaš, čak i ako ih ne poznaješ. Split je muzikalno, kameno, južno i samozaljubljeno. Zapravo, gotovo sve stereotipe o mediteranskom gradu namjernik će ondje zasigurno pronaći i time oni prestaju biti stereotipi – postaju živa slika živućeg grada.

A kako sam vidio Belgiju, Flandriju, Vollezele, Hellebosch – niz koji me priveo „dobroj osami“? U jednom je Baudelaire ipak imao pravo. Belgijski krajolik, zapisao je, plodan je, bujan i vlažan te dodao tamo se četiri godišnja doba izmijene u jednom danu. Uistinu, belgijski je krajolik i danas kakav je ostao na platnima flamanskih majstora – gust, tih i plodan, paradoksalno zaustavljen u svojem bujanju dok se ono u vlastitoj šutnji ustrajno obnavlja i kruži – Belgija su gradići, uredne ciglene kuće, obrađene zelene površine i goleme lijene krave. Još uvijek ima konja. Dan poštuje zapad i dug je; sunce kasno zalazi i još dugo ostaje opipljivo prisutno negdje pod horizontom, ali vrijeme je zaista nemoguće – uvijek vlažno (i kada ne kiši, kišno je), ni toplo ni hladno, ni tupo ni oštro, rekao bih oceansko, kada ocean ne bi neumoljivo značio krajnost. Belgijskom vremenu nedostaju krajnosti, i to iscrpljuje. Flamanska je kuhinja (Baudelaireu usprkos!), bitno je reći, izvrsna, pogotovo kada je riječ o slasticama. Iako sam putovao, posjetio Bruxelles, Antwerpen, Gent, Bruges (la Morte!) i neka druga mjesta, Hellebosch je za mene ostao moja idealna Belgija u malom – uzorak jednog života koji do tada nisam imao. Noći koje su možda po prvi put na toliko vremena zaista noći – tihe i tamne, isprekidane tek katkad budnom i prisutnom prirodom; smirena rutina radnog dana koji ne zahtijeva odlazak – disciplina koja je katkad potrebna da se knjige privedu kraju, šetnje i psi, čitanje, san i jako belgijsko pivo – Rodenbach, njegov neukusno lijep pariški grob.

„Lažnom“ etimologijom, rekli su mi, ime tog mjesta moglo bi se pročitati kao Vražja šuma. Uistinu, moj su dolazak i odlazak obilježile dvije neobične cezure – dolazak neobično snažna oluja koja je rušila stabla i za sobom sijala mrak, a odlazak divlji lavež i nemir pasa koji su me držali budnim do jutra. No danju ondje ničeg od vraga nema, a noći su ionako uvijek i svugdje njegove. Naše me malo ad hoc kućanstvo učinilo čudno smirenim, podložnim da u sebe primim zadani ritam dana i na neko se vrijeme, i mentalno, u potpunosti izmjestim iz izvornog okruženja, bučne gradske rutine. Na tome hvala Louise, Alexandri, Anne i ostalima, koji su nas s vremena na vrijeme posjećivali. Odlazeći s briselskog centralnog kolodvora prema aerodromu, bio sam siguran da bih, kada bih birao, opet izabrao skladnu toplinu Vražje šume nego samotan briselski stan, iako sam prije dolaska, na neviđeno, vjerovao drugačije.

Bio je to tek drugi put da posjećujem Belgiju, nadam se ne i posljednji. Tu je moju želju prepoznala valjda i sila napretka (onaj neuhvatljivo tužni, uvijek unatrag okrenut Benjaminov prozračni anđeo), koja me ondje neplanirano zadržala još jedan dan. Moj se avion, naime, pokvario, a kad su ga, nakon pet sati, uspjeli popraviti, ja sam se uspaničio, kartu zamijenio za sutradan, i proveo noć na aerodromu. Tko je ikada pokušao spavati u aerodromskoj hali, zna da je ona dom košmarnih snova. Neudobno ugniježđen nekoliko metara od bučnih, ali ritmičnih pojaseva za prtljagu, cijelo vrijeme imao sam dojam da sam u vlaku. U kratkim intervalima sna sanjao sam na flamanskom. Bio je to, naravno, zamišljeni jezik, kakav mi je u uhu ostao za proteklog mjeseca, neobično napučen dvostrukim, punim, gipkim samoglasnicima, oblutcima koji taj jezik čine ugodnim glazbenim instrumentom i u koje sam se odmah zaljubio. Ti su me samoglasnici, polako ali sigurno, otkotrljali u sutra i prema kući, kao što bi to na ovaj ili onaj način učinilo more. More koje nas neizbježno povezuje i koje sam, igrom slučaja, prespavao zajedno s vlakom za Oostende.