Atlas glasova : antieseji | Marko Pogačar

PORTRET

Ključna stavka koja portret čini portretom nije tip ili prepoznatljivost prikaza, već njegov okvir. Tek uokvirenošću to se lice, poprsje ili neki još ekstenzivniji prikaz figure izdvaja iz kontinuiteta svijeta i postaje povlašteno, zadobiva cijeli niz specifičnih osobina. Isto se, reći će i imati potpuno pravo, događa s bilo kojom slikom: okvir je konstitutivno slikovnog prikaza. Portret, međutim, uvelike određuje upravo izbor (ili, naprotiv, nametanje) njegova okvira. Njegova kvaliteta varira u neobičnoj širini spektra, no dvije su kategorije presudne: njegova kićenost i strogoća. U koliko se samo materijala, oblika i boja smještaju lica! Neobarokni, pozlaćeni plastični kolosi s jedne zure u četiri vitke, tamne drvene linije s druge strane prostorije. No hijerarhija se uspostavlja ponešto drukčije; drugim riječima, još je u pravom smislu nema. Povezati navodno raskošni paraimperijalni kič s apostrofiranim redom veličine, prividni luksuz sa simboličkom težinom, bilo bi posve pogrešno. Jednako tako, pogrešno bi bilo ukusnoj eleganciji pridružiti profinjenost, umjerenu i primjerenu distancu. Portret se uistinu institucionalizira (riječ je, naravno, o portretu u javnom prostoru, onom koji je istupio iz svojeg intimnog okružja: o težnji svakog portreta) tek svojim mjestom; ono što ga vrijednosno uokviruje i utvrđuje njegov status, sasvim je kontekstualne prirode.

Hijerarhija se portreta, simbolički kapital njegova referentnog, ali i predmeta samog (bez obzira na za sada efemernu estetsku prosudbu), kao i kada je riječ o plemenitim metalima – ili bilo čemu što podliježe tržišnoj logici – uspostavlja prema načelu ekskluzivnosti. Na vrhu ljestvice, čini se, suvereno stoji jedan jedini portret Jedinog, prikaz koji zaista uokviruju tek goli zidovi sobe, odsustvo bilo kojeg drugog pogleda koji bi iz sličnog rakursa promatrao okupljene. Os se pogleda mora uspostavljati samo u jednom naznačenom smjeru: između uokvirenih nepomičnih očiju i svih onih u okvir stisnutih pomičnih. Djelovanje mora biti automatizirano i jednostrano.

Ni kvaliteta prostora nije bez važnosti. No ona je upravo suprotna gore spomenutoj logici ekskluzivnosti: prostor koji udomljuje portret izrazito je ekstenzivna, inkluzivna kategorija omeđena jedino vlastitom (kulturalnom specifičnošću definiranom) (ne)prikladnošću. Dvojnost javnog i privatnog u ovom se slučaju dokida. Portret najvišeg reda nalazi se, bez razlike, u svim segmentima privatne i javne sfere. Dvorane, saloni, spavaće sobe, učionice, sportski tereni, knjižnice, kuhinje, bolnice, javne i upravne zgrade uokviruju Lice u njegovoj važnoj punini. Tabu su nužnici, klaonice i tavani. Tavani posebno. Preseljenjem u ovu oazu odbačenih, do jučer potrebnih ili dragih predmeta, a sada skladišta prašnjave krame, portret je do kraja degradiran, sveden na vlastiti negativ.

Naznačeno načelo ekskluzivnosti, međutim, specifično je za određeni tip političkog poretka i društvenog ustroja. Taj razvojni niz započinje totemom, nastavlja se raskomadanim i pojedenim ocem primitivne horde, pa preko poglavica, careva, vladara apsolutista i ustavnih monarha vodi do diktatora, samodržaca i ostalih inkarnacija različitih totalitarnih režima. Vlast je ovim licima predana od boga (u čiji je prikaz zabranjeno, ili barem bolje ne ulaziti), krvne loze (čiji su pojedinačni prikazi nasljednim redom iz središta istisnuti) ili nekim (nerijetko krvavim) tipom vlastita zalaganja što, ponovno, pravo prikaza dodjeljuje samo i isključivo Jedinomu. Drugi se niz pokušava uspostaviti – na samoj granici fikcije – blijedim i nipošto vektorskim pravcem koji bi, preko Rimske Republike i raznoraznih revolucionarnih oaza, povezivao antičku Atenu s modernim Zapadom. Legitimaciju vlasti isti pokušava naći u narodu – odluci apstraktne, ali neobično, spekulativno-egzaktne većine. Isti je narod posvema neprikaziv; odnosno neprikazivost (koja proizlazi iz njegove bezličnosti, u krajnjem slučaju – njegove nevažnosti) nameće mu se kao konstitutivno određenje. Ta se nevidljiva, slijepa masa potpisa, međutim, izravno reprezentira čitavim nizom individualiziranih prikaza. Tako u reprezentativnim prostorima poredaka koje smo, sasvim nezgodno, uvriježili zvati demokratskim – kao i, uostalom, u analognim sferama vitalnih socijalističkih sustava – nalazimo upravo izobilje prikaza. Nepregledni nizovi strogih, jednako uokvirenih, brižno poravnatih i datiranih portreta tako predstavljaju lice naroda: imenovanu lozu začinjavaca koja se gubi, i kada je njezin početak sasvim precizno datiran (i on to uvijek, na neki način, jest) negdje u neodredivoj prošlosti izvan prikaza, onkraj slike. Svi ti utemeljitelji, očevi nacije, predsjednici i pobjednici svojim poprsjima bdiju nad tijelom naroda: mase koja se smješta u njihova odbačena, u okvir nepripuštena torza.

Za promatrača je, tako, najbolje vrijeme vrijeme krečenja. Da bi se zidovi učinili čistima i bijelima (dostojnima Njegova lica), potrebno je s njih sve ukloniti, pod obložiti starim novinama, a namještaj prozirnim plahtama najlona. Portret se zatim sprema u kakvu kartonsku kutiju i njegov je pogled na neko vrijeme osuđen na vlažan, mekani poklopac. Sva je njegova snaga suspendirana: performativnost pogleda dokinuta je, a narod, nakratko, ponovno osjeća svoje i uočava njegovo ranjivo tijelo. Svi su prevrati, stoga, na neki način nalik krečenju: periodičkom procesu restauracije. U goloj bjelini zidova, kada maske naroda padaju, povijest upisuje svoje brazde u naša otkrivena lica. Svaka je brazda jednaka dugoj, mirnoj rečenici. Njezin sadržaj dnevnik je naših dana. I nigdje nema ni jednog jedinog nepismenog; ni jedne nepismene!