Atlas glasova : antieseji | Marko Pogačar

PELENE

Ova je pravokutna bjelina iz temelja neodređena. Ako je se pogleda iz daleka, moglo bi biti i misliti se sve: plahta, mrtvački pokrov, vrata, sterilni bolnički zid. Nekoliko je vrištavih generacija, tako i moja, iz iste te bolnice izišlo uredno, poput posljednjeg poklona, umotano u tu čistu i bijelu četvorinu. Naznačene su kategorije, jasno je, tek utemeljujuće i privremene: pelene su entitet čiji se potpuni praxis odvija u stalnom nijekanju vlastita ishodišta – tek u poništenju početne premise leži njihov istinski smisao.

U takvoj specifičnoj dijalektici plutaju pelene: valja do temelja osporiti njihovo početno pravo i iz toga izvesti pravilo – iskustvo je predmet i posljedica taloženja, bez obzira na supstancu. Posljednja rečenica Marquezova Pukovniku nema ko da piše sve to lijepo i precizno sažima – jedenje govna posljednja je autofagična instanca prethodeća narcisoidnom kanibalizmu ovjerovljena unutar zapadne kulture. Ukratko, da bi pelene imale smisla, potrebno je jesti. To se jedenje, u dobi u kojoj ih obično trebamo, mahom realizira u formi proždiranja: ekstenzivnog pounutarnjivanja svijeta bez obzira na to mogu li se objekti tog jasnog nagona svesti pod konvencionalno semantičko polje pojma „hrana“.

U usta se tako trpa sve: od mlijeka i kašica, preko zemlje i igračaka, do vlastitih nožnih prstiju. Ovaj je poriv za proždiranjem, čini se, posve nagonski i lišen simboličkog naboja koji proždiranje po ulasku u kulturu zadobiva, ali je njegova nimalo slučajna priprema. Još je Freud, u Totemu i tabuu, ubojstvo i proždiranje oca-predvodnika primitivne zajednice od strane njegovih udruženih sinova smjestio u samo ishodište te iste kulture, mjesto rođenja njezinih specifičnih institucija. Pelene su, tako, paket i pokrov za ostatke svakog simboličkog oca na našem inicijacijskom putovanju prema kulturi. Stigavši pred njezina vrata, kao K pred dveri zakona, mi, za razliku od Kafkina traumatiziranog protagonista, reagiramo sasvim refleksno: vrata kulture više nije moguće promašiti zbog sasvim specifičnog i sveprisutnog smrada.

Ova je pretenciozna, ali ipak parodijska digresija otišla predaleko: pelenama se valja vratiti s obzirom na njihovu uvriježenu, praktičnu funkciju. Također je potrebno područje interesa pobliže omeđiti – odrediti onaj njihov poznat i ugodan način koji polako ali sigurno nestaje. Možda je bolje reći: područje borbe – i odmah zauzeti stranu! Bezrezervno (uz nadu da iz mene – kroz tradicionalnu „podjelu“ poslova, pri kojoj su pranje i briga oko djece, u našim krajevima, gotovo isključivo ženska briga – ne govori pounutarnjeni rodni kriminal) braniti one uvijek iznova čiste i bijele platnene povoje s početka priče. Konkurencija, koja ih je iz naših domova već gotovo potpuno istisnula, ni po čemu im ne može parirati; ti su jednokratni, otuđeni ulošci osuđeni na to da se, prvi put suočeni s vlastitom namjenom, nađu odbačeni u prvom dislociranom otpadu. Naprotiv; naše platnene ulaznice u kulturu valja čuvati, prenositi ih s koljena na koljeno, pročišćavajući ih uvijek iznova lustrificirati naše vlastite grijehe, miran i spokojan im se vraćati. Izbor je, međutim, u svojoj srži onaj moralni, a ulog golem. Ono što naizgled započinje kao ekološko pitanje, vraća se na svoje pravo ishodište: pitanje klase i emancipatorsku težnju za punom égalité. Umatanje pozadine potomstva u ovo feniksoidno tkanje, bjelinu koja, usprkos auspuhu kulture, uvijek iznova uskrsava, izbor je, dakle, (pod pretpostavkom pravedne podjele rada unutar svake pojedine obiteljske organizacije) istovremeno etički i sasvim estetski.

Platnene su pelene, ukratko, predmet čije me iščeznuće, iz nekog ne do kraja utvrđenog razloga (možda je na stvari puka nostalgija), posebno pogađa i tjera da ih, pomalo nasilno, istiskujući iz njih i očekujući od njih previše, trpam u svježi tekst. Pelene bijela zastava predaje.