Atlas glasova : antieseji | Marko Pogačar

NESANICA

Četrnaest dana trebalo mi je da doprem do prvog sna. Mnogo sasvim različitih stvari se odluči zbiti u tom, naizgled prilično precizno određenom, isječku vremena. Moj susjed napravi gotovo šest tisuća sklekova. Zemlja se, samo je po sebi jasno, punih četrnaest puta okrene oko svoje osi. Suncokreti jednako toliko puta prelome svoje opasne vratove. Neki drugi planeti, neki neprepoznati svjetovi, ne stignu to, u tom neznatnom periodu, učiniti niti jedanput. Susjeda u zgradi nasuprot, koja uporno odbija vjerovati da su joj prodali zamućeno staklo za kupaonicu koje zapravo i nije mutno, istušira se dvadeset i osam puta. Tuširanje manje ili više. „Ili-ili“, rekao bi Kierkegaard, apostrofirajući dijalektiku etike i estetike, različitih, nesvodivih istina, na kraju krajeva, dobra i zla. Zbog nje se useljavam u istu sobu u studentskom domu već četvrtu godinu, i planiram to činiti dok ne ostarimo, dok netko od nas ne prevali srednju dob. Prikovan za francuski prozor, poput Jamesa Stewarta u Hitchcockovu Prozoru u dvorište, mogu promatrati njenu rutinu i mrak za njezinim prozorom, noću, dok me ima previše i dok sam, potencijalno, svačiji. A zapravo prepušten sebi i, istovremeno, od sebe maksimalno udaljen. Biti previše dostupan egu, vlastitoj svijesti, onemogućen u povlačenju, periodičkom poniranju u najugodniju samoću, dobri zaborav, biti konstantan, u tom je najveća nevolja nesanice.

Taj se uznemirujući topos već rutinski provlači kolektivnom sviješću zapadne kulture, širokim spektrom njezinih uprizorenja kao i njenim nesvjesnim, ali upravo u stoljeću koje smo netom pokopali, on potvrđuje profil vlastite prijetnje i opasnosti koju sa sobom nosi. Vrstu egzistencijalne ugroženosti modernog čovjeka vlastitom dostupnošću i, istovremeno, užasavajućom širinom fingirane ekstenzivnosti privatnog prostora koja se otvara izostankom pribježišta sna, to jest njemu homolognih prostora svojevrsnog okućenog progonstva. Prinčevi tog izgnanstva koje je, na poseban način, nagovijestio i Saint-John Perse u tamnim pjevanjima svog Egzila, jedni su od, čini se, najupečatljivijih i po svemu sudeći simptomatičnih dinasta moderne. Strah koji se gomila što smo udaljeniji od sigurnog utočišta, ljušture gotovo fašistoidnog narcizma sna, u svojoj je krajnjoj konzekvenci dosljedni horror vacui.

Nemali je broj filmova među onima koji su na neki poseban, postikonografski način obilježili nekoliko proteklih desetljeća, a ako prihvatimo da još uvijek živimo u (Heideggerovu) razdoblju slike svijeta, u filmu ćemo prepoznati paradigmatski medij epohe, koji tematiziraju, strukturirani su, ili usustavljeni u nekom obliku mise-an-abimičnih sistema na razne načine povezanih s nesanicom. Bezdomni, neokućeni svjetovi Fincherova Kluba boraca, Nolanove Insomnije, Lynchovog Mullholand Drivea, koji su samo eksplikacije autorskih poetika spomenutih sineasta kroz čiji se opus više-manje konzistentno provlače motivi straha, košmara, rubnih stanja i prostora nesigurnosti, diseminacije klasičnog kartezijansko/kantovskog subjekta i odnosa um/zbilja, pomak prema egzistencijalističkom konceptu bitka-u-svijetu, u čijem je prostoru ljudskom bitku (Tubitak, Dasein) omogućena borba s drugim bićima ili samim sobom, upravo zato u ustima modernog gledatelja ostavljaju, usprkos potpunom pomanjkanju klasičnih konvencija realizma, gorak okus „preslikane stvarnosti“. U tom smislu, riječ je o učinku goldmanovskog genetskog strukturalizma; upravo ono što je francuski novi roman, smatrao je Goldman, značio na književnom polju, spomenute poetike znače u mediju filma. Ako se uspnemo još nekoliko stepenica više prema srcu kanona filmova koje ćemo najčešće susresti u paketu sa semantički iščašenim, ali čvrsto fiksiranim atributom „kultni“, vidjet ćemo kako oni, ako ne poetički, a onda baštineći njegovu (neo)egzistencijalističku matricu, svi ponešto duguju novoholivudskom Scorseseovom Taksistu u kojem, također, upravo nesanica postaje pokretač radnje i izravna motivacija za Travisova noćna lutanja. U De Nirovom mantričkom are you talkin’ to me? i svim njegovim u filmu realiziranim konzekvencama i onima koje se još snažnije nameću upravo svojim izostankom, sadržana je sama klica one gore spomenute neokućenosti.

U prosjeku, gotovo cijelu trećinu života provedemo spavajući. Uspavanost je, dakle, prilično uobičajena pojava. Znači li to da je velika većina populacije sigurna? Da je ova egzistencijalna neokućenost teret koji samo specifični predstavnici zajednice moraju, poput junaka klasične tragedije, iznijeti zbog nekog prethodno počinjenog, nerijetko i naslijeđenog prijestupa? No, ne bi li to bilo prejednostavno i ne nalazi li se u svakom od nas centimetar prekoračenja, ne ovisimo li svi o nekoj vrsti metafizičke vlasi, treperave konture Jaspersove metafizičke krivnje, ne određuje li nas sve u nekoj mjeri specifična dijalektika granice i nije li samo njeno postojanje prvi korak u modernu? Prekoračenje time ne postaje revolucionarni, subverzivni čin, već se u obliku kontrolirane transgresije, poput nekog udaljenog odbljeska Bahtinova karnevala, uspostavlja kao konstitutivni akt koji samo osnažuje, štoviše, možda upravo uspostavlja temelje poretka.

Nesanica se već tradicionalno povezuje s umjetničkim stvaranjem i taj je romantičarski topos kanalizirao dobar dio u njoj skrivene opasnosti, preveo je u produktivni princip, apoteizirani čin stvaranja i, zanemarujući svu u samoj njegovoj prirodi sadržanu pozadinu opasnosti, pretvorio je u platformu umjetničkom djelu inherentne komunikacije, daljnjeg predavanja, bezinteresnog sviđanja koje igra ključnu ulogu u konstelaciji estetskog iskustva, zajedno s nikad do kraja fiksiranim ostatkom koji ga uistinu određuje. Ako bi nam netko, neka, dakle historijskim procesima mentaliteta naklonjena viša instanca, oduzela trećinu života, jednu od one famozne socijalističke „tri osmice“ (što je, uzgred, već odavno, kroz sustav spektakla i prizmu simulakruma, učinio kapital), život bi zaista, u svom pretpostavljenom estetskom preobilju, morao postati ničeanski, opravdan. No, nitko na nebu ne spava, nitko, nitko, ne spava nitko. Okolina je panorama rastvorenih očiju, García Lorcine nadrealne vizije iz Besanog grada poput sablasti kruže Europom i sve oko nas su otvorene oči, krokodili u zasjedi; nesanica je tek u svojim rubovima, u kojima se razotkriva kao paradigmatska devijacija, zaista aktivni, proizvođački princip. S druge strane, istu možemo povezati s aktom konzumacije, uživanja u ekstenziji vremena i subjekta u svojoj vremenitosti, juissance u fingiranju vlastitih granica i opsega okoline. Pasivna nesanica pretpostavljeni je prostor konzumacije aktivne nesanice, autopoietički prostor regeneracije kapitala, užitka, straha, užitka u strahu i straha u užitku.

Nesanica je kod Mandelštama direktno povezana s čitanjem. U njegovoj istoimenoj pjesmi lirski subjekt krati besano „produženo vrijeme“ čitanjem Homerove Ilijade, te se zaustavlja na popisu ahejskih brodova koji se spremaju krenuti na Troju, u obranu časti Helade, ali flota, zbog starog Agamemnonova hybrisa, ne može isploviti i potrebna je krvava žrtva da bi se stroj opet pokrenuo, da bi zaustavljeno vrijeme opet počelo teći. I upravo je taj Mandelštam jednom rekao „graditi – znači boriti se s prazninom“. Povezati nesanicu i Homera moguće je i na drugoj ravni – onoj već spomenutoj, aktivnoj, koja je, u ovom slučaju, jedna od temeljnih nositelja europske kulture i civilizacije jer Homer je, kao što znamo, rapsod, pripovjedač, a idealno okruženje izvornog pripovjedača upravo je ona Joyceova „idealna nesanica“ koju je poželio idealnom čitatelju posljednjeg zdanja vlastite jezične pustolovine, cikličnom, nebrojenim i do kraja neisprativim referencama na tu istu zapadnu osovinu premreženu Finneganovom bdijenju. Odnos spomenutog Bdijenja i nesanice vraća nas ponovo Goldmanu i njegovu genetskom strukturalizmu. Cageov, na fonu čitanja Joyceova posljednjeg djela aleatoričkom montažom zvukova komponiran pseudooratorij, zvučni kolaž Roaratorio, zajedno s Finennganovim bdijenjem, najbolje oslikava besani, neokućeni prostor moderne koji, baš poput velike Eshilove „mračne sage zapada“, Orestije, koja stoji u samim temeljima te iste Spengleru mrske strukture „s one strane luka“, počiva na nekom prekoračenju, hybrisu prema kojem se moguće postaviti samo djelovanjem, uz svijest da svako djelovanje povlači, a da ga ista svijest ne dokida ili pokuša dovesti u pitanje, nužnošću zasićenu tragičku konzekvencu.

Isti taj Roaratorio mogao bi funkcionirati kao savršen soundtrack, zvučna pozadina u mojoj glavi za tih bespoštednih ležanja, u produženom vremenu u kojem priželjkujem 4´33˝, u kojem, naivno vjerujući da bih si nedjelovanjem mogao priuštiti barem odgodu, pokušavam proniknuti u mutnu, nestvarnu noć za onim prozorom. Možda je sve tako jednostavno. Možda je Occam bio u pravu, ispravno rješenje jest ono koje se prvo nameće a to je, najčešće, ono da rješenje ne postoji. Moja se susjeda kupa gola i ja od toga nemam zapravo ništa. Njena bijela koža je uštavljeni mjesec na njenom vlastitom nemliječnom prozoru. U svih četrnaest dana dogodilo se malo ili ništa. Suncokreti su polomili vratove.