Atlas glasova : antieseji | Marko Pogačar

MOGUĆNOST OTOKA?

Pelješac se pružio kao zubna pasta iz snažno nagažene tube, odjednom, pomalo tužno i stihijski. Vozio sam se autobusom s krajnjeg juga ne bih li stigao kući i razmišljao ni o čemu. Odnosno – što neobjašnjivo lijepo naliježe na dugu vožnju magistralnim rutama na pragu primorske jeseni – o ničemu; onom nečem teško odredivom ali privlačnom između nešto i nešto. S lijeva se, s onu stranu vodene pruge, dizao jedan poluotok, a s desna, za brazdom slabog zelenila drugi, jednako gol i još viši, ali prikucan matičnom kopnu s druge, prizemnije strane – ležeći na njemu svojim golemim trbuhom. Poluotoci su, čini se, svud oko nas, okružuju nas prijeteći sa svih strana, pa i ondje gdje ih, opterećeni logikom prepoznavanja ovjerenom u istini šturih školničkih definicija, ne vidimo ili odbijamo primijetiti.

Simbolički potencijal otoka iscrpljen je, u okviru te iste istine kulture, do krajnjih granica i, kad bi to za jedan simbol (osim, opet, sasvim umnoženo i metaforički) bilo moguće, stjeran uza zid. Simbolika i metaforika otoka čvrsto su utočište svih povijesnih solipsizama; sve te udaljene, osamljene hridi stoje suprotstavljene složenim metaforičkim sklopovima zajednice, društva, čovječanstva. Riječ je o solidnom globalno-metaforičkom nizu čija se predvidiva prenošenja razbijaju – umjesto, kako smo navikli, upravo obrnuto – o tamne valove mase života koji je, znaju to klerici kao i pop-pjesnici, u svakom slučaju more. Otpadnik je, onaj izdvojeni i udaljeni, od Johna Donnea do Hemingwaya, identificiran s otokom – u jednoj istoj rečenici. Bilo to otpadništvo fizičko ili tek fiktivno, radilo se o romantičkoj i pseudoromantičkoj flaneriji ili egzilu, dekadentno-buržoaskom povlačenju ili revolucionarnoj izolaciji – staza izgnanstva popločana je simboličkim kapitalom otoka. Utopije se, prema tome i njihov distopijski verso, tradicionalno smještaju na otoke. Od Atlantide, preko Utopije same do Swiftova Lilliputa i Huxleyjeve Pale. Otok je precrtano svake kulture mnoštva. Točka prisutna na mapi društava kao oznaka lošeg primjera, nečeg malignog, ne-kopna koje valja napustiti. Prostor nasilne samoće s kojom se identificiraju prokleti – zemlja posvećena bremenom izgnanstva u kojoj vrijedi naći konačnu osamu (jedini moguć otok) što je, romantički pretjerano, morao udvostručiti Chateaubriand kada je tražio da bude pokopan na otoku. Povijesna ironija htjela je da ni taj otok (vriskom pokrivena, uglavnom gola vriština u blizini Saint-Maloa, Bretanja) ne bude zaista otok – do njega se, naime, za niske plime (čije amplitude u tom kraju dosežu čitavih petnaest metara) može ugodno dopješačiti. Onu drugu, mnogo dublju i neprijelaznu inzularnost veliki je romantičar, kontrarevolucionar, konzervativac i privremeni izgnanik ipak uspio u potpunosti očuvati – posthumnost je konačno potvrdila konzekventnu valjanost inkriminiranog niza.

I upravo je to jedan od razloga Donneove „metafizičnosti“ – klasična zbrka u poretku zvona. Njegovo stajanje na stranu čovječanstva kao zbirne imenice, osim što a priori negira romantičku tlapnju nauštrb transcendentalne, idealno se uklapa u zadani poredak – otok je izrijekom isključen kao modus operandi čovječanstva zbog svoje neprijelazne i drske singularnosti: nagovora na osamu. Paradoksalno, uslijed vjernosti doksi, ovaj je jakobinski anglikanski svećenik previdio britku jasnoću prvog konopca – konačno izmještenje onoga kojemu „je odzvonilo“. Drugim riječima zvuk je te potmule, posljednje zvonjave možda beskrajno djeljiv i proteže se do našeg časa, no tek se posebnim, osobnim zvonom izdvaja iz mase i prelazi u otok – u izdvojeno. Taj je prelazak konačan, i time čovječanstvo postaje tek bezlična čekaonica za svoju vlastitu otočnost. Isto se, doduše, može čitati i obrnuto, a da se ne izgubi ništa od naizgled inzularne prirode čovjeka. Iz te bi perspektive, naime, čovjek čitavo svoje vrijeme bio otok, prognano Ime koje se, onim istim zvonom, vraća u tihu i bezimenu masu.

Iako je inzularnost kao pojam poodavno ušla i u teoriju društva – gdje taj, naoko nevini termin označava zatvorenost, nezainteresiranost, pa i podozrivost pojedine zajednice naspram izvanjskog drugog – jedino konzekventno korištenje spomenutim označiteljem trebalo bi, čini se, biti rezervirano za gore uspostavljenu singularnu tišinu. Genealogija govori tomu u prilog: početak sage o otoku krije se, vjerojatno, u Platonovim dijalozima Timej i Kritija, u poznatoj priči o Atlantidi – izgubljenu svijetu/otoku koji je progutalo more.

Za Platona Atlantida je, međutim, „realpolitički“ koncept, tek jedno od supostojećih društvenih uređenja, ne previše različito od tada aktualnih grčkih modela. Štoviše, njezin se nestanak „u jednom jedinom danu i jednoj jedinoj noći nesreće“ može prilično uvjerljivo kazualizirati i usustaviti u poredak krivnje koja je prije svega politička – taj je otok, prema Platonu, potonuo u valove nakon neuspjelog pokušaja porobljavanja Atene. Tek su renesansne interpretacije, premoštene famoznom Moreovom Utopijom, Atlantidi pridale arkadijsku simboličku popudbinu izgubljenog raja (i njegova ponovnog uspostavljanja u okviru empirističke optimalne projekcije), kao u utopijskom romanu The New Atlantis sir Francisa Bacona iz 1627. Kroz renesansna vrata u modernu, saplećući se o mračnu arijsku atlantizaciju također „izgubljenog“ Thulea, umarširao je i Freud. Nagon koji je, u fazi što se, sasvim neopravdano, naziva spekulativnom, Freud uspostavio izrazom konzervativne prirode živih bića, težnjom k povratku na izvorno stanje singularnog-u-mirovanju, nagon je k inzularnosti.

Idealtipska materijalizacija inzularnosti, iako očekivano izvrnuta, naravno ne dolazi iz sfere sociologije, već one moderne bajke. Neverland, imaginarni otok inauguriran kao mjesto radnje J. M. Barrieva Petra Pana, izdvojen je ne samo iz prostora, već i iz vremenskog kontinuuma. To je deteritorijalizirano ne-mjesto teško locirati, budući da je mnogo Neverlanda, „od glave do glave“, i svaki je po nečem specifičan i upravo stoga je „svaki od njih uvijek manje ili više otok“. Otok, kaže priča, odvojen od zemlje maštom, a ta je mašta u cijelosti upregnuta u fikciju trajanja, prostor mogućnosti transcendiranja one konačne, tihe otočnosti. Tomu se neuhvatljivom ne-mjestu koje dopušta ne-starenje (i, konzekventno, izostanak smrti), suspenziju vremena na duge staze i samom – u bajkama neumoljivom – etimološkom logikom, odriče vremenska dimenzija: riječ je o nikad (pa prema tome i nigdje) zemlji. Neverland je u još jednom specifičan, pa tako i, sasvim paradoksalno, idealtipski otok. On, naime, nema granice, što mu uskraćuje vlastito semantičko polje – smješta ga s onu stranu inzularnosti. Neverlandska parafraza Donnea mogla bi, dakle, glasiti: ni jedan otok nije otok…

Imaginarni i fiktivni otoci, ta simbolički trivijalna želja za na neki način instrumentaliziranom osamom, oduvijek se pojavljuju u umjetnosti, filozofiji, religiji, popularnoj kulturi, pa i ondje gdje ih najmanje očekujemo. Oni su stoljećima, kao i raznorazne himere i posvjedočena morska čudovišta, ucrtavani u karte svijeta kao njihove slijepe točke, tamna mjesta još neusustavljene žudnje. Otok i inzularnost ćemo, međutim, pronaći i na dugom i neobičnom popisu manija. Tzv. islomaniju prvi je put prepoznao i opisao pisac kozmopolit koji je odbijao ideju državljanstva (inzistirajući na simbolici oceana nasuprot onoj otoka – nekako primjerenije bi, čini se, bilo da se bavio islofobijom) Lawrence Durrell, autor proslavljenog Aleksandrijskog kvarteta, u putopisnoj knjizi Reflections on a Marine Venus iz 1953. Islomani su, reći će Durrell neskriveno se s njima identificirajući, ljudi koji na neki način otoke nalaze neodoljivima. Islomani su, smatra on, izravni potomci starih Atlantiđana te su „izgubljenoj Atlantidi podsvjesno i neodoljivo privučeni“. Tako se, zatvarajući simbolički krug, i sam najpoznatiji izgubljeni otok – koji je zadobio svoj status upravo uslijed vlastite agresivne posthumnosti – čita kao možda najpostojaniji obrazac otoka: sjena, nepostojanje, sjećanje.

No što je, vratimo se na trenutak na putopisni početak priče, s poluotocima? Što s njihovom neizdvojenom izdvojenošću, njihovom „slabom vezom“, produženom rukom-spojnicom kopna koja ih grabi i trpa natrag u svoju vreću; njihovim pomalo bajkovitim statusom čardaka ni na nebu ni na zemlji? Pa i fatamorgana, u svom za nas najčešćem obliku (kada je gledamo s kopna, u toplom titranju pučine) ima taj prepoznatljivi, ali neprepoznat, simbolički neokućen oblik. Njegov ga isthmus – ona neumoljivo protežna ruka-spojnica – poput rodbinske veze pritišće i podvrgava matici, odaje ga njezinim dijelom, njezinim baštinikom. Poluotok, nesvjestan opasnosti, sanja punctum, prekid u svojoj sponi koja bi ga odvela u zasluženu simboličku samostalnost otoka. On želi kanal, bujicu koja će konačno poderati slabe živce kopna i reći: otiđi, sve ti je odjednom oprošteno.

Michelangelo nije slikajući na najvišem dijelu svoda Sikstinske kapele Stvaranje Adama pokušao, kako se uvriježeno misli, prikazati dodir, združenje, spajanje ljudskog i božanskog – pa ni nepremostivi jaz među tim dvama nesumjerljivim ontološkim entitetima – već raskol, odvajanje, konačno pucanje isthmusa – oslobađanje poluotoka koji, u liku bradatog, patrijarhalnog boga, polako otplovljava u svoju inzularnu nedodirljivost. Ta je, od stoljeća citiranja njezina punctuma (ovaj put zasigurno i u Barthesovu smislu) do neprepoznatljivosti izlizana freska do danas najbolji, iako ne posve ikonički, prikaz te punopravne raspukline – konstitutivne i pune poluotočnosti. Za razliku od onog otoka, simbolički je kapital poluotoka neznatan, njegov potencijal, uslijed straha od mogućih grananja, odmetanja od krute, preskriptivne simboličke linije, gotovo u potpunosti zanemaren. Jedan je od razloga tomu zacijelo onaj uznemirujući, ali konstitutivni prefiks. Isti, opasno i pomalo potmulo, gurajući nas u nedovršenost, sugerira otvorenost, protežnost, na neki način ispadanje iz vlastite riječi; otvara dvojbe u označeno čineći označitelj skliskim i mekim – a to nije ono što bismo od „savršenog simbola“ očekivali. No on to, kao i svaki drugi, neizbježno i nužno jest. Njegov je prefiks njegov gramatički isthmus, jezični most koji ga zadržava u poretku realnog. On, razumije se, nečijom čistom voljom može odlutati, izgubiti se, odnijeti svoje značenje sa sobom i prevesti konvencionalni ostatak u njegovu izlizanu simboličku ukotvljenost. Kao što se kopnena spona može ulaganjem potrebne energije (pijukom ili snagom prirode same) preseliti u povijest tla i time u fizičke i mentalne mape unijeti novi otok, isto se, gotovo kao uvjet mogućnosti, prethodno mora uspostaviti na jezičnoj ravni.

No, poluotok je potrebno zadržati. Dopustiti prefiksu da tek tako odluta značilo bi ne položiti dovoljno nade, dovoljno povjerenja u tu složenicu. I čovjek je, ne treba smetnuti, složeno biće. Simboliku njegove otuđenosti, izmještenosti koja mu se, uostalom, kanonski ne preporučuje, ne treba, dakle, više nasilno trpati u polje otoka. Čovjek, ako se isplati inzistirati, ionako nije, i ne može biti inzularno biće: njemu je inzularnost imanentna, ali rezervirana za prestanak bivstvovanja, to jest, izostanak bića. Ono što egzistencija može ponuditi, a to i čini, neka je vrsta oročene poluotočnosti. Poluotok tako postaje središnja figura egzistencije, temeljni modus ovostranosti. Voziti se uz njega, pa i putujući kući, znači aktivno participirati u čovječanstvu: prevaljivati nepredvidive milje dok neka ruka, bez napora, ne ukloni gramatički isthmus i ne otpusti nas u tihu i konačnu, fizičku i simboličku onostranost otoka.