Atlas glasova : antieseji | Marko Pogačar

UTORAK

Eto kako se ulazi u rečenicu: mnogo se spava i čita Czesława Miłosza. Čitav dan prođe kao da si ga nekud odnio, kao pospremljen u ormarić s prvom pomoći, sručen u svoju večer. Otvoriš oči i već si u jednoj riječi: u tom u dugo nigdje stiješnjenom utorku koji se pretače, kopni u svoje sutra. Ondje svijam mekano gnijezdo, mrtvu jabuku, i pitam utorak kako se tako lako u sebe odijeva, u kojim se hoću i neću skriva? Kažem dragi moj utorče, kako se prestaje biti ti? Ti koji nas ovijaš sa svih strana, kamo se povlačiš, gdje nas, uvijek veseo, čekaš? Kad stigneš dobar si dokaz da je ponedjeljak prošao, da će možda nešto i za tobom doći. Ta tvoja čudna ideja o povratku! Svako toliko ispužeš iz svog odličnog imena i pustiš ga da se suši, trune u kalendaru. Jednog dana obući ću se u tebe. Noću, dok za većinu još nisi uzeo konačni oblik, uspeti se iz svog slijepog i praznog tjemena i leći u tvoje ime. Izići iz rečenice.