Atlas glasova : antieseji | Marko Pogačar

PISAĆI STROJ

Moj je otac imao prilično suvremeni i lagan, narančasto-bijeli pisaći stroj koji sam jednom prilikom razbio. Mogao sam imati desetak ili dvanaest godina kad sam ga, kao intrigantan i nikad do kraja istražen predmet, nespretno podigao i još nespretnije ispustio na tvrdi betonski pod. Nekoliko je tipaka otpalo, poluge i metalna slova iskrivili su se, što je stroj učinilo savršeno neupotrebljivim za njegovu izvornu namjenu: ispis urednog, neumoljivom mehanikom precizno tipografski definiranog teksta. Otac, međutim, nikada nije nabavio novi – upravo u to vrijeme brojne su takve naprave sasvim smjerno upućivane u smjeru kojim je nehotice krenuo moj: k ionako prenapučenim gradskim otpadima.

Nekoliko godina poslije dobio sam prvi kompjutor i na njemu prvi put, potpuno porazno, svladao otmjenu vještinu daktilografije. S pisaćim sam se strojevima od tada, osim kao artefaktom nekih drugih vremena i nepresušnim izvorom fascinacije, susretao razmjerno rijetko. Tek na prvoj godini studija, igrom slučaja, vratio sam se stroju. Kakve li frustracije i kakve radosti istovremeno! Ta je anakrona harmonika, kofer pun tankih metalnih kostiju zauzimala, poput uvijek žedne životinje, kraljevski dio mog stola. No na stol se, ionako, bilo uvriježeno referirati kao na pisaći, pa se to činilo sasvim prirodnim. Kakvog li generatora mržnje susjeda i izvora radosti u mojoj vlasti! Ritmično, čvrsto udaranje koje se do kasno u noć rasprostire pustim hodnicima i uvlači se, nalik zvuku potpetica u pustoj ulici, u šuplje zidove i uši, neodvojivo je od stroja i čini svu noćnu mržnju opravdanom. Masivne, hladne tipke, izvedbom (iako je krug, preuranjeni simbol savršenstva, koji – kada se u njegovo središte smjesti jagodica – tvori circumpunct, drevni simbol sunca, zlata, božanskog poretka i sl., postupno, možda razumijevajući vlastitu prolaznost, zamijenjen šturim kvadratom) još uvijek vjerne onima koje je 1868. godine patentirao američki izumitelj Christopher Latham Sholes, idealni su alat za glazbu bilježenja. Na djelu je neizbježna sinestezija pisma – svaka tipka, svaka pripadajuća poluga koja prevodi kinetičku energiju našeg prsta u udar i njeno slovo nužno imaju vlastiti zvuk; uhom jedva dohvatljivi specifikum koji ih veže u jedinstvo višeg, skladnijeg reda. Teško je poreći ljepotu jednostavnosti toga procesa. Upravo je izravni kontakt s tijelom teksta, u principu nimalo različit od rukopisa (gesta se tijela tek blago podređuje stroju, prijenos je još uvijek očigledan i direktan) ono što takav ispis posvećuje i čini čarobnim. Uredne lijehe teksta, kao pod paskom kakva kraljevskog vrtlara, disciplinirano izviru iz produžetaka naših prstiju.

Kako je John Bonnam, jedan od najsugestivnijih udaraljkaša stoljeća, svoj osobni ton i izričaj gradio često preskačući bubnjarsku palicu, udarajući napete opne golim dlanom i tako između tijela i instrumenta (između „strijele i Indijanca“) uspostavljajući neposredovanu, izravnu vezu, tako se između našeg anakronog tipkača i teksta uspostavlja specifična, osobna nit. Svi su tragovi glazbe, nesavršenosti partiture koje se razlijevaju stranicom – mrljice, slova u polu-redu, mutni znakovi dvostrukog udarca, neizbrisive pogreške – indeksni znakovi takve povezanosti; oni čine proizvoljan (možda, i samo možda slučajan), ali nadasve stvaran potpis proizvođača. Svaka svjesna ili nesvjesna gesta, svaka distrakcija, afekt, unutarnji ili izvanjski element (kao da ih je moguće posve razdvojiti), čaj, znoj ili suza, nenaklonjena atmosfera (jer moguće je pisati bilo gdje, u vanjskom, divljini naklonjenu prostoru) ostaje tako osvjedočena u nepredvidivom tijelu teksta. Njegova kičma – tanki pršljenovi bjeline koji ga nose i čine mogućim – slični su onim ljudskim: nepravilni i svakomu različiti, skloni bijegu i trošenju, što dalje tekst tijela i tijelo teksta odmiču, sve neuhvatljiviji, srasliji, bljeđi. Kako tekst, običnim prolaskom vremena, stari, zbija vlastite redove, oni žute, poput nesretnih zubi, dobivaju neželjenu patinu prepoznavanja, talog autorstva.

Da bi tekst ostao tekstom, a njegovo značenje neograničenim poljem mogućnosti (u okviru kojeg mora počivati istina), tekst je potrebno ne samo uvijek iznova čitati, već i, povremeno, iznova pisati. Borges bi vjerojatno potvrdio: pretipkani Don Quijote nipošto više nije onaj stari. U najmanju ruku za predanog službenika unosa, svećenika daktilografije. No i u same se strojeve neizbježno, poput miša u smočnicu, uvlači automatizam prepoznavanja. „Klasične“ je QWERTY tipkovnice, instalirane još na prvim masovno proizvođenim i široko upotrebljavanim modelima tvrtke Remington & Sons, stoga nužno povremeno prodrmati, izmijeniti, svim se silama boriti protiv vlastita prstometa. Tako bi i u zvučnu partituru ušlo nešto od nove nespretnosti, sitan odvjetak onog šarma koji dolazi s nepredvidivošću. Kako bi crtovlja naših tekstova, odsvirana po sasvim poznatom prstnom hodu, zvučala na kakvom kineskom ili japanskom stroju? Na tek izmiješanoj, kejdžovski prepariranoj, do jučer poznato zvučećoj napravi? Ti bi tekstovi (i, istovremeno, ta čudna glazba) bili savršen dadaistički proizvod, diktat dvostruko mehanički uvjetovane stihije automatizma, nenamjerno namjerna aleatorička partitura.

Zamislimo rasutim, žutim svjetlom niskih stropnih svjetiljki osvijetljene prepune hale, standardne prepisivačke pogone polovine prošloga stoljeća. Zamislimo stotine prstiju kako, svaki u svojoj dionici, a opet tako neskladno skladno, kao autonomni rukavci jednoga divljeg toka, grizu u papir i odmotavaju nepregledne, šuštave nizove otisaka olovnih kukaca. Zatim osluškujmo. Slušajmo fantastičnu, mehaničku simfoniju koja nastaje u toj bezumnoj međuigri energija. Obuhvatimo je zatim i prevedimo na jezik Morseova koda. Ono što dobijemo, poruka koju te stotine rasparenih prstiju nekamo potajno, možda i ne znajući, šalju, jedna je od verzija prvotnog, svetog teksta. Neke će hermeneutičke tradicije reći: svaka je njegova verzija od početka do kraja ispravna – više je biće nepogrešivo, sva su u njemu moguća značenja prava. Apoteoza teksta je konačna. Ono što nad njim, plutajući prostorom poput goleme, guste čipke, ostaje s one strane sistema, samo je glazba: najprisutnije nježno odsustvo prstiju.