Atlas glasova : antieseji | Marko Pogačar

TELEGRAM

Prvi i posljednji telegram dobio sam kad sam se rodio. To jest dobili su ih (čitavu malu gomilu, koja se i danas čuva u nekoj od tankih kutija s obiteljskim memorabilijama), moji roditelji. Ja sam, kao punopravni i legitimni adresat, tu kratku, sažetu poruku primio, dakle, tek posredno. Moglo bi se reći da je tomu tako možda i zbog toga što sam nekako uspio živjeti izuzet iz njegovih uvijek na neki način svečanih povoda: ženio se još nisam, a i bliske su me smrti, srećom, većim dijelom mimoišle. Upravo su specifični njegovi povodi ono što ovo daleko pisanje (etimologija kaže, (grčko) τηλε = daleko γραφειυ = pisanje) čini posebnim, sasvim jedinstvenim i prepoznatljivim komunikacijskim kanalom u njihovu sinkronijskom izobilju.

Primanje telegrama u našoj sredini uvijek je uznemirujuće – ukoliko primatelj unaprijed ne zna zašto poštar s takvom porukom kuca na njegova vrata, isti ima pregršt razloga očekivati iznenadnu navalu radosti, ili pak čistog i hladnog, nikada dovoljno rafiniranog užasa. Moguće je tvrditi: isti će, u svakom slučaju, rijetko ostati ravnodušan. U starinski aranžiranim riječima – odvojenima onim poznatim, stalnim „stop“, strogom cezurom koja nas tjera da se nad poruku nadvijemo i na njoj, na svakom njenom segmentu čvrsto i trajno zadržimo, koja inzistira na težini i dramatičnosti točke – u njihovu se asketskom poretku kriju neki od arhetipskih rites de passage, obreda prijelaza; neko rođenje, diploma, vjenčanje, ili, u minus-postupku svega, nečija smrt. Te su šture poruke uglavnom monološke; ne anticipiraju repliku, makar i šturi razvoj dijaloga, nego provociraju intenzivnu reakciju: emotivnu i fiziološku eksploziju. Tekstovi u našu kulturu upisanih (i iz nje, naravno, ispisanih) telegrama možda su najnezahvalniji mogući predložak za hermeneutičku operaciju.

Nije tomu razlog ni njihova formalna i tematska oskudnost, predvidivost oblika, tona, sadržaja – već nemoć i nedostatnost, odnosno suvišnost i, možda, neprimjerenost svake egzegeze emotivnom naboju učas recipirane denotacije same. Sva druga značenja, svi drugi mogući konteksti na neodređeno su vrijeme suspendirani: na djelu je tiranija prvog okvira. Naizgled paradoksalno, nad takvim se nijemim, ali nesvakidašnje rječitim porukama gube glasovi, misaoni proces obustavlja u gustoj i čvrstoj petlji. Prva reakcija primatelja nerijetko je upravo nerazumijevanje, odnosno, odbijanje razumijevanja uslijed privremene nemogućnosti da se prihvati semantički naboj kratkog, jasnog i isprve „ispravno“ dešifriranog teksta. Ta je nevjerica, jer o tome je zapravo u toj prividnoj komunikacijskoj zbrci riječ, posljedica upravo suprotna efektu telegrama, kao i samog čina njegova primanja. Toj šturoj formi mi, naime, gotovo a priori, vjerujemo: za njom se ne poseže slučajno ni uzalud, njome se ne priopćavaju šale ili efemeralije, kulturni kod unutar kojeg se isti uvijek jednako instrumentalizira propisuje njegov kanon te nam nalaže strogu prisegu pridržavanja. Telegram kao da čini neku vrstu organskog performativa: sama njegova forma vrši, ili barem priprema neku specifičnu radnju.

Ono što ga čini za sve to adekvatnim, moguće upravo idealnim, njegova je manifestna formalnost. Oni ne samo da su otac i majka „tvrdo kuhanog“ stila (neki su osobni „stilovi“, pa i čitave poetičke zasade i mikroškole bile, sasvim opravdano, krštene telegrafskim, poput, na primjer, „telegrafskog ekspresionizma“ Augusta Stramma koji je – da stvar bude zanimljivija – do svoje pogibije u redovima Deutsches Reichsheera 1915., privređivao kao poštanski službenik) i baštinici poslovične spartanske lakoničnosti, već nameću i novu, tehničkim aspektima uvjetovanu formalnu strogoću. U tom smislu telegram se razlikuje od obje fronte pisane komunikacije koje ga uokviruju – od svojih prethodnika i, barem kvantitativno i tehnološki, nasljednika. On, za razliku od bogate tradicije pisma, bilo onog izvornog, rukopisnog, s pažljivo izvezenim krasopisom ili tek naškrabanog, na finom, parfimiranom papiru ili odbačenom računu, u sjajnoj omotnici ili tek tako, golog i znojnog ubačenog pod vrata, u poštanski sandučić ili stisnutu šaku – u svakom slučaju uvijek novog, izvornog i personaliziranog – ne dopušta nikakav osobni pečat, nikakvo intimom ovjerovljeno autorstvo. Rukopis ili osobni potpis, razlijevanje tinte ili nepredvidiva tipka na nečijem pisaćem stroju, odraz nemira ili euforije u gesti – ništa od toga nije pripušteno da ublaži neumoljivu konstantu telegrama. Čak i način na koji se uručuje – isključivo na ruke adresiranog primatelja – umanjuje šansu da je riječ o nesporazumu ili zabuni: poruka je nužno upućena baš nama, njezin sadržaj u uskoj je vezi s našom sudbinom.

Internetske i mobilnotelefonijske poruke, naizgled (uzevši u obzir prosječnu dužinu – kratkoću – ekonomičnost njihova jezika, sklonost upotrebi skraćenica i sl.) telegramu bliske i iz njega, tehnološkim razvojem, na neki način izvedene, također su, s komunikacijskog aspekta, mnogo bliže klasičnu pismu. Razbarušene i do krajnosti neselektivne primjene, ugrožene, usprkos svemu, čestom informacijskom redundantnošću te suviškom, nerijetko grafički reprezentirane, emfaze (cijela se jedna nova rudimentarna ikonika razvila unutar ovih komunikacijskih kanala – plejada posebno dizajniranih grafema, komponiranih „smajlića“, figura, tekstualnih isticanja i sl. često upravo dominira semantikom poruke – uokviruje ju, nadgleda i korigira – bdije da se njezino značenje ne prelije preko željenih rubova, ne eskalira, isklizne u patetiku, neprimjerenost, neukus – ti su sveprisutni znakovi neka vrsta kontekstualne policije teksta) te su telegramove izravne nasljednice zapravo mnogo sličnije klasičnom, u tradiciju ukorijenjenom, poznatom pismu.

Telegram ostaje sam i izdvojen – poput poruke koja stigne kroza zatvoren prozor, omotana oko teškog kamena, te nas već samom svojom formom obori s nogu, zaspe nepredvidivom oštrom kišom slomljena stakla. Ono što će doći poslije u potpunosti je predvidivo i očekivano: staklo valja s kose i odjeće otresti, a zatim odmotati iskrzan, zgužvani papir. Kao i uvijek poslije obilne kiše, slijedi sunčani, ili pak još jedan težak i kišan dan. Nebo nam šalje telegram.