Atlas glasova : antieseji | Marko Pogačar

PREDMET

Vidjeti ga isto je što i slomiti nogu. Ili je, barem, toj bolnoj zapreci micanja na neki način slično – toliko ga je i toliko ga je dugo moguće gledati da Zenonov davni misaoni napor postaje gotovo suvišan, naime: kretanje jest mirovanje, nije ga potrebno u taj tihi oklop sabiti trikom, figurom.

Međutim, ova poznata dosjetka time nimalo ne gubi na vrijednosti. Štoviše: prevaljivanje udaljenosti uvijek će ostati zbirom točaka, svakom pismenom jasnim simbolom kraja, dorečenosti, područja kojem prethodi nekakav smisao, zapovijed, oprost, nešto zaista ljubavno. Tako je kretanje ne samo zbroj ničim povezanih trenutaka, goblen od mirovanja, već i skup završetaka, simboličnih kao i stvarnih.

I kako onda vidjeti predmet (koji se, ironično, kreće, u svakoj tankoj točki završava) iz ovog, tim istim trenjem, istim tokom obilježenog tijela? Kako sve to privoljeti u tekst, u vrt, u sliku? Nešto što na drugi (a opet sličan) način zaustavlja, poput zbrajanja nadilazi svoje matematičko obličje? To će ključno pitanje, izvan galerije, na kraju pjesme (gdje pjesme) i ovaj put ostati neodgovorenim. Nešto će se, očekivano, u njega obući, spustiti se do mora i iz čistog ga prkosa piti.