Atlas glasova : antieseji | Marko Pogačar

PUNJENE PAPRIKE

Punjene paprike još uvijek su, lako je provjeriti, tužne i među nama. Štoviše, one ne pokazuju ni najmanju namjeru da nestanu. Uhvaćene u našem tanjuru kao u malom keramičkom moru (obično po nekoliko odjednom, poput nekog nesretnog jata) one, nipošto spremno i smireno, ipak iščekuju svoj skori nestanak. Ali nestanak nije, već je rečeno, trajan i sistemski: iščezavaju samo konkretni primjerci, oni vidljivi, meki. Moglo bi se možda reći i – oni odabrani. Sama ideja, međutim, ostaje sveprisutna i snažna.

Valja se kratko osvrnuti i na njihovu apostrofiranu tugu. Paprike, naime, više nisu zapravo paprike: riječ je o sjeni, pukoj ljušturi izvorne tvari – slici. Srce je paprike odbačeno i zamijenjeno tuđim. Njeni se napušteni, deteritorijalizirani organi međusobno ne čuju; njihov prostor ispunila je ledena masa neke životinje. No ni u toj životinji više nema ni traga živomu! Ostavljene bez svoje srži, paprike, poput plašta, omataju mljeveno, šakom preoblikovano i u prostor nasilno utisnuto tijelo ne preuzimajući ni jedno svojstvo svog gosta, osim prokrvljenosti. A ni ta krv, uostalom, nije – kao da kapi negdje u Šklovskijevoj tezi o umjetnosti – više krvava. Paprike, dakle, samo lažno, mimikrije i zakona radi, podsjećaju na sirovo srce. U mesu, u tijelu unutar tijela, valja spomenuti, poput kakvih mekanih ličinki plutaju zrna riže. To paprikama, kada ih se, bez obzira i pijeteta, vrškom viljuške ili oštricom noža secira, daje izgled leša u poodmakloj fazi raspadanja. Njihov miris i okus, međutim, govore sasvim suprotno. Mi im pružamo svaku šansu, štoviše: one su naša jedina šansa.

Kako se služe paprike? Imaju li što protiv toga; nije li razlog njihove nesreće možda izvanjski, nešto što ih okružuje? Teza o gubitku srca možda je ishitrena. Naprotiv. Punjene paprike na stol dolaze praćene pire-krumpirom, u osobenom crvenosmeđem umaku – vlastitoj eksternaliziranoj krvi. Da bi doživljaj – za nas i za paprike – bio potpun, mješavinu koja nestane potpunim dokinućem identiteta, kako njih tako i pire-krumpira (hibridnom konstrukcijom njihova namjernog i temeljitog miješanja), valja prekriti čvrstim jogurtom. Tek pod tim ugodnim snježnim pokrovom brežuljci na našem tanjuru mogu, barem nakratko, odahnuti i uživati u pastorali. Ovaj je običaj, čini se, došao iz Bosne i nije uobičajen u našim krajevima. Naše paprike, međutim, nisu paprike dok ih ne zaogrne ovaj pokrivač, odakle god da došao. Tek tada, kada je sve na svom mjestu – paprike su odvojene od sebe, dematerijalizirane i stopljene s okolinom, neprepoznatljive – moguće je razmišljati o jelu.

Istom se pristupa tiho i svečano, poštujući svaki stupanj kao i ukupni simbolički kapital obreda. Napredak je teško jednoznačno procijeniti. Pa i kad zimska planina pred nama postojano i ritmično nestaje, još je uvijek moguće da se radi o obmani – napredak je, upozoreni smo – ono što se ne vidi golim okom. Ukoliko se, paralelno, mi sami osjećamo ispunjenije, sretnije, dokazi su nešto vjerodostojniji. Tad se po prvi put susrećemo s paradoksom stroja, nerazjašnjenom karakteristikom našeg tijela. Možda smo, naime, konačno spoznali njegovu pravu funkciju: ono prestaje biti nestabilna kutija još nestabilnijeg pojma o duši, bezlična kartezijanska razdjelnica, te postaje prostor emocionalne metamorfoze. Beskrajnu tugu paprika ono pretvara u vlastitu radost, vlastiti san. Poriv k proždiranju možda i jest uspostavljen kao antropološka konstanta ne bi li ova rijetka sposobnost našega stroja (organizma?, teksta?) zablistala u svom punom i konačnom sjaju. Paprike, kao kolateralne žrtve, u istoj su shemi bezlični (zato ih je prije konzumacije, prije pounutarnjenja, potrebno do neprepoznatljivosti preobući) alati napretka; bez obzira koliko nevidljiv i nečujan ovaj mogao biti.

Zašto se, dakle, priča o paprikama uopće spominje u ovom okružju? Odakle stalni i uznemirujući osjećaj da one, ta tužna tijela-bez-organa, iako sveprisutne, na neki neobičan način ipak odlaze, povlače se iz svijeta? Razlog se, pretpostaviti je, krije negdje u kontekstu, u točki promatranja koja očito signalizira oprez. Kao što ritual gubi svoju moć kad ga se izmjesti, kad ga se odvoji od prostora i vremena (kada ga se temporalizira; jer ritual nema povijesti, on je uvijek ovdje i vječno sada, njegova je gesta uvijek novo proizvođenje, nikad restauracija sjećanja), i paprike, izdvojene iz svojeg kronotopa, gube vlastiti identitet; sama im njihova ideja izmiče. Da bi paprike bile zaista paprike, potreban bi bio povratak, a vrijeme je, pa tako i prostor, dosadno i neumoljivo ireverzibilno. U tu se nemogućnost vraćanja, kao u tuđu vreću, smješta njihovo naslućeno odsustvo. Usprkos prijetnji sitna malograđanskog kiča, o tim paprikama razmišljam kao o izgubljenom dobru. Između izdaje i izdaje, čini se, valja izabrati šutnju.