Atlas glasova : antieseji | Marko Pogačar

O JEDNOM (NE)OBIČNOM RJEČNIKU

U ruke mi je dospio neobičan rječnik. Robusni svezak meka uveza – što je za jedan rječnik, knjigu čija je funkcija obilježena „vječnim vraćanjem“, stalnim izmještanjem, premještanjem s police na policu, iz ruke u ruku, posuđivanjem i prenošenjem, također neobično – velikog formata i uznemirujuće plavih korica čekao me, poput neočekivanog, istovremeno tihog i razgovorljivog gosta, duboko u mraku poštanskog sandučića. Na koricama je, u dva reda i dvije bitno različite veličine slova, stajalo: RIJEČI I RIJEČI, Rječnik III. programa.

Prvo što sam, u brzopletoj želji da gosta što prije nekamo smjestim, neutraliziram njegovu grubu razliku, na njemu primijetio bilo je to da je naslovljen: tek u masno tiskanom podnaslovu krila se spomenuta nedvosmislena žanrovska odrednica. Prozvani naslov do danas mi je ostao zbunjujućim. On kao da doslovno upućuje na ono što se, iskustvo nam govori, zasigurno između korica nalazi: riječi. No ovaj je metaoznačitelj udvojen, a njegova sastavnim veznikom realizirana perpetuacija sugerira mnoštvo, nesvodivost, gomilanje dijelova bez prisile na uspostavu cjeline, različitost i autonomiju riječi. Ukazuje, također, na izostanak stvari. Referencijalna je igra, na tragu u podtekstu prisutnog Foucaultova naslova, usmjerena na mrežu raspršenih označitelja u potrazi za referentom, vlastitim semantičkim poljem. Gdje su nekada, uistinu ili tek prividno, stajale stvari, sada su i nominalno postavljeni njihovi pojmovno posredovani simboli.

No odakle su došle sve te raznolike riječi i komu pripadaju? Tko je onaj tko im, slijedeći pravila žanra, određuje i kodificira značenje? Prema kojim ih načelima klasificira i usustavljuje? Kada bi se na sve to dalo jednostavno odgovoriti, ovaj rječnik ne bi bio neobičan na način na koji to jest – njegova bi se posebnost iscrpila u općim problemima teorije i prakse simbola i pripadajućih, nerijetko neprozirnih i zakučastih, funkcionalnoj mimikriji sklonih sustava – tekstova.

Hladno i općenito plavetnilo korica krije opsežnu zbirku riječi, pojmova koji, praćeni imenom koje neumoljivo sugerira autorstvo te po nekoliko stranica teksta, evidentno funkcioniraju kao naslovi, povod za „vlastiti“ pridruženi tekst; istoimenu natuknicu. Kriterij za uspostavu postojećeg poretka samo je jedan – linearna strogoća abecednog poretka. No osim što uvrštene riječi beziznimno slijede očekivanu, iskustvom bezbroj puta potvrđenu, prokušanu shemu, nije moguće pouzdano utvrditi nijedan kriterij selekcije. Riječi najrazličitije provenijencije, čini se, ondje su uvrštene sasvim slučajno. Imenice i glagoli, zamjenice i veznici, neologizmi i onomatopeje, od onih sasvim uobičajenih i svakodnevnih, poput automobila, kuće, čovjeka, pisma, do nekih koje odsustvo sustava, golema, otvorena praznina, nepovjerenje ukazano cijelom njihovom neuvrštenom rodu ili što treće, pomalo nepravedno čini neočekivanim; neokućenim i stranim. Osim toga, duljina riječima pridruženih tekstova-natuknica ukazuje da se prije radi o leksikonu ili enciklopediji. Međutim, svaka asocijacija koja bi vodila u predvidivom, već osnovnim obrazovanjem zacrtanom smjeru te nas uputila na Voltairea, Diderota, etimologiju (opće znanje), razvojni niz u područje opće vidljivosti uveden prosvjetiteljskim epistemološkim lomom i rasplinut u njegovoj davno konstatiranoj krizi, pokazuje se iz temelja pogrešnom.

Nekoliko je tomu razloga. Prije svega ovaj žanrovski bastard, čini se, ustrajno izmiče svakom pokušaju pozitivnog određenja. Čim smo je, makar i lišenu bremena vlastite geneze, uspostavili, ovu je formu nužno negirati, svesti je na njezino drugo, njeno ne-ja. U tom slučaju govorili bismo o antienciklopediji, Fluxus-enciklopediji, enciklopediji odozdo, (ničeanski) perspektivističkoj, falibilističkoj enciklopediji ili, (situacionistički) enciklopedijskom dériveu, nepredvidivim, pragme oslobođenim (p)lutanjem prostorom teksta. Ako bismo insistirali na samoproklamiranoj žanrovskoj odrednici, govorili bismo, opet, o antirječniku.

Rječnik je, iskustvo nas podsjeća, pokušaj kodifikacije, sistematski (i sistemski) bijeg od slučaja, nastojanje da se njegov neizbježni prodor u jezik, pa tako i u svijest i u svijet, reducira na najmanju moguću mjeru. Slična je stvar i s enciklopedijom. Ona nastoji, popisujući, usustavljujući dostupno znanje i time utvrđujući i ispisujući vlastiti episteme, suziti interpretacijski prostor, isključiti apokrife, hijerarhizirati te vlastitom ideološkom (pred)postavkom „svete knjige znanja“ nametnutu aksiološku os apsolutizirati, proglasiti jedinom valjanom. U toj se točki rječnik i enciklopedija opasno približavaju obrascu sakralnog teksta koji se, k tomu, dodatno samoosnažuje, uvodi kao princip vlastite legitimacije verifikaciju činjenica; zamjenjuje više biće višim sustavom, njegovim konceptualnim derivatom – znanošću. Tertulijanovo navodno Credo quia absurdum zamijenjeno je duhu vremena mnogo prihvatljivijim „vjerujem jer je provjereno“. U tom se krije nužnost prethodno nametnute negacije. Slučaj je ovdje, naime, upravo potenciran, gotovo bismo mogli tvrditi inauguriran u temeljno strukturno načelo, valerijevsku „kaznu ljepote“. Riječ je, očito je, o jednom paraleksikografskom projektu.

U tom smislu vrijedi se još jednom pozvati na meni najdražeg paraleksikografa; autora koji je apostrofiranu tendenciju ugradio u samo ishodište vlastita svjetotvornog fikcijskog projekta. U nekoliko svojih kratkih proza taj se profani kabalist, J. L. Borges, i eksplicitno pozabavio ovim problemom. U kratkom eseju o analitičkom jeziku engleskog sedamnaestostoljetnog filozofa, teologa i znanstvenika Johna Wilkinsa (koji, znakovito, započinje čuđenjem zbog izostanka natuknice o Wilkinsu u četrnaestom izdanju Enciklopedije Britannice) Borges, pozivajući se, vjerojatno u okvirima historijske mistifikacije, na otkriće njemačkog pravnika i sinologa Franza Kuhna, kao argument o arbitrarnosti svih i pretpostavljene apsurdnosti nekih klasifikacija citira stanovitu kinesku enciklopediju nazvanu Nebeska tržnica korisnih znanja koja životinje dijeli na: a) one koje pripadaju caru, b) balzamirane, c) pripitomljene, d) mladunčad, e) sirene, f) izmišljene, g) pse lutalice, h) uvrštene u ovu klasifikaciju, i) koje se luđački tresu, j) neizbrojive, k) nacrtane najtanjim kistom od devine dlake, l) itd., m) koje su upravo razbile vrč, n) koje izdaleka sliče muhama. Citirani je pasus popularizirao i do općeg mjesta uzdigao Foucault, prenoseći ga u već spomenutoj knjizi Riječi i stvari, štoviše, pripisujući mu zaslugu spiritus movensa za vlastita tekstualizirana promišljanja.

U univerzalnom jeziku koji je, po analogiji s brojevnim sustavom, zamislio Descartes, a Wilkins krajem 17. stoljeća ponudio njegov nacrt, reći će Borges, svaka je riječ definirana samom sobom. Predloženi se postulat, na neki način, može primijeniti i na naš antirječnik. Odlukom da se priloženom katalogu pojmova ne pridružuju njihove definicije, aparat koji upućuje na etimologiju, područja uporabe, sinonime, homonime, antonime i ostali za rječnik uobičajeni eksplikatorni elementi, već tekstovi različitih duljina i žanrova, u rasponu od kratke fikcije, preko eseja i gotovo leksikonskih natuknica proprie dictu do pjesme u prozi, čitatelja kao da se upućuje na izostanak potrebe za konvencionalnom definicijom – u tom je postupku implicitno sadržana ideja o redundantnosti definiranja riječi, koje je zatim supstituirano slobodnim asocijativnim procesom. Mogli bismo možda reći da je u ovoj točki potrebu za definicijom zamijenila potreba za interpretacijom: nalazimo se u ishodišnom mjestu hermeneutičke operacije. Prema tome, svaki od katalogiziranih pojmova ima pravo na neograničeni broj „vlastitih“ tekstova. Ono što bi „klasična“ enciklopedija a priori odbacila, ponavljanje istog pojma sagledanog iz sasvim drugačije, pa i kontradiktorne perspektive, u našem je slučaju dopušteno, štoviše, dosljedno izostaje bilo kakav pokušaj hijerarhizacije interpretacija. Uvrštene su riječi, već je rečeno, povezane samo abecednim redom koji nameće privid poretka. Međutim, naš rječnik ne predstavlja poput klasičnih rječnika ili enciklopedija sistematski sustav-k-cijelom, već sustav koji se cjelini poretka odupire, od discipliniranog, kanaliziranog toka čini deltu, vrt razgranatih staza jedne snovite, asocijativne klasifikacije.

O samodefinirajućoj enciklopediji koja, proizvodeći samu sebe, projektivnom snagom, umjesto da ih opisuje, stvara predmete vlastitih natuknica (u konačnici i čitav svijet koji je, pokazat će se, izvorni enciklopedijski projekt), Borges je pisao na još jednom mjestu, u za njega neobično dugoj pripovijetci Tlön, Uqbar, Orbis Tertius, prvi put objavljenoj 1940. I ovaj put priča kreće od jednog enciklopedijskog članka. No umjesto njegova izostanka, kao u Wilkinsovu slučaju, ovaj put riječ je o njegovu neočekivanom pojavljivanju. Pripovjedač u početku, probijajući se šumom bibliografskih jedinica, pokušava utvrditi da li Uqbar zaista postoji. Pitanje koje mu se u procesu nameće jest: zašto bi netko vjerovao da različiti primjerci iste knjige imaju isti sadržaj? Odgovor, čini se, u krajnjoj konzekvenci mora biti heraklitovski. Različite primjerke, obično, čitaju različiti čitatelji. Kako je njihovo čitalačko iskustvo, iskustvo svijeta i horizont očekivanja neminovno različit, različit je i sadržaj pojedinog primjerka. Pa čak i ako je čitatelj, birokratski, „isti“ – nemoguće je dvaput (pro)čitati istu knjigu. Naš je rječnik rezultat tekstualne strategije i pristupa čitanju uspostavljenog na gore navedenim premisama.

Sličnu je paraleksikografiju ili, drugačije, totalnu leksikografiju, ali suprotnog predznaka, unutar Borgesova fikcionalnog univerzuma pokušao izgraditi Ireneo Funes, protagonist pripovijetke Funes el memorioso iz 1942. Usred poremećaja uzrokovanog padom s konja, koji se manifestirao u obliku neselektivnog, hipertrofiranog pamćenja, za Funesa baš sve ima svoje ime – beskonačno je mnogo različitih riječi/imena za „isto“. Ovaj je apsolutni heraklitizam, težnja da se označeno shvati u svojoj radikalnoj vremenitosti, budući da ne poznaje uopćavanja, pa time ni pojam ni simbol, moguće naličje ovakva projekta. Funesovski rječnik sadržavao bi neograničen broj unosa, imena za svaku stvar ili pojavu u svakom perceptibilnom trenutku njezina postojanja, što bi u praksi rezultiralo svojevrsnom hermeneutičkom entropijom, toplinskom smrću sustava, konačnim utihnućem riječi kao dijaloškog entiteta.

Taj bi model, čini se, do razine opscenosti mogao uzdići onu „čarobnost nabrajanja“ na koju u predgovoru Riječima i stvarima ukazuje Foucault. No enciklopedija je po svojoj strukturi istovremeno strogo linearna (spomenuta strogoća abecednog poretka), ali i hipertekstualna tvorba koja funkcionira po principu poveznica, te njenim prostorom možemo lutati uzduž i poprijeko (kao putokaze upotrebljavajući ono poznato „v“ za „vidi“ ili sustav strelica), a da se sa spomenutom linearnom strogoćom uopće ne susretnemo, osim kao posljedicom onog što se samom biti enciklopedije nastoji reducirati na goli minimum – slučaja. Enciklopedija je, dakle, istovremeno i hipertekst, potencijalno neiscrpiv, beskonačan, upravo borgesovski sustav. Kada bismo mogli zanemariti medijalne razlike i preskočiti nepremostive jazove „bestjelesne“ i materijalne prostornosti i temporalnosti, gotovo da bismo mogli uspostaviti naoko bogohulnu jednadžbu: enciklopedija = internet. No ono što je u enciklopedijama prisutno tek kao dio aparata, mehanizam koji olakšava snalaženje, a upravo definira hipertekst i strukturira internet kao medij, jesu spomenute poveznice, hiperlinkovi. U našem antirječniku ili antienciklopediji bilo kakav analogni sustav poveznica izostaje: pojmovi su naizgled izolirani, prepušteni samima sebi i suočeni s tišinom vlastita limesa. To je, bitno je reći, tek privid. Upravo zbog izostanka leksikološke discipline, iznevjerenog žanrovskog i stanjem episteme nametnutog očekivanja, natuknice funkcioniraju kao prenapregnuta asocijativna mreža, sustav definiran vlastitim izostankom kretanje kojim je u potpunosti nepredvidivo i podložno naglim obratima i skretanjima, ali nezaustavljivo.

U ovom bi kontekstu, da je nekim čudom ili odlukom vrckavog urednika preseljena u ovaj rječnik, konvencionalna kratica V. (u zagradama unutar teksta ili na njegovu rubu) mogla značiti nešto sasvim drugo. Umjesto pretpostavljenog „vidi“, mogli bismo je čitati kao oznaku za V-efekt (Verfremdungseffekt), Brechtov koncept ustoličen kao temeljni postupak estetike epskog teatra. Verfremdung, izveden izravno iz formalističkog „očuđenja“ (koje ostaje i možda ne i najvjerniji, ali umnogome adekvatan hrvatski prijevod), označava udaljavanje, otuđenje publike od scenski utjelovljenih likova i dramskih radnji, podrazumijeva kritičku distancu, kategorija je koja onemogućuje automatiziranu pasivnost gledatelja. Isto vrijedi i za tekst i njegova čitatelja. No V-efekt podrazumijeva i ironijski odmak izvođača od vlastite uloge – on se otuđuje od vlastita lika, igra ga s naglašenom sviješću o nesumjerljivosti ontoloških razina, arbitrarnosti prikazanog, proizvoljnosti konvencije četvrtog zida i sl. – a tako i čitatelja od sebe sama, od uvjerenja da je njegovo čitanje jedino ispravno ili na bilo koji način privilegirano; u krajnjoj konzekvenci – da je zaista njegovo. U tom smislu ovaj neobični paraleksikografski kompendij zaista je neka vrsta očuđujuće enciklopedije, otuđenog rječnika koji je, ne bi li doskočio nekim njenim ideološkim pretpostavkama, minirao vlastitu „prirodu“.

Riječi, naime, gotovo da i nije moguće ponoviti. Odnosno, kada ih ponavljamo, nužno je to činiti sa sviješću da smo uvijek iznova robovi neizrečenog, onog golemog nepremostivog ostatka koji se u riječi gomila iz časa u čas, iz mjesta u mjesto, iz konteksta u kontekst. Jedina zaista ponovljiva riječ tako bi bila ona Funesova – ispražnjena, tiha ljuštura riječi lišene vlastite funkcije. Rječnik se jednako tako, znao je Pierre Menard, može ponoviti samo u beskonačnosti.