Atlas glasova : antieseji | Marko Pogačar

DVADESET

Ispod pjesme „Odlazak u park“, druge u zbirci Zvjezdarnica, stoji pomalo neobična paratekstualna odrednica. Pjesma je, naime, datirana, što kod Dragojevića obično nije slučaj, no spomenuta me neznatna nepredvidivost sama po sebi vjerojatno ne bi ponukala da toj nekolicini sitnih, na dobro poznat način grupiranih znamenki, posvetim neko značajnije vrijeme. Ono što me toj asketskoj oznaci privuklo jest njezin jasan denotativni karakter – ona nas, nesumnjivo, upućuje da između prvog (1963) i drugog (1983) broja, povezana uvriježenom povlakom kakva se u takvim kombinacijama redovito susreće, stoji razmak, praznina od cijelih dvadeset brojeva. Tako zapisane brojeve navikli smo identificirati s godinama, a i kontekst nas pojavljivanja, sasvim sigurno, ohrabruje u takvoj, ne pretjerano smjeloj pretpostavci.

Ona bi povlaka, jasno je, imala označiti vremenski protok; u samo nekoliko kapljica tinte premostiti period od dvadeset dugih brojčanih vrijednosti ili, ako se u tome složimo, dvadeset proteklih godina. Dakle, 1963. – 1983.: ništa više i ništa manje. Činjenica da me ta hladna konstelacija podsjeća na kratak život i neku, možda vojničku, udaljenu, svakako brzu i učinkovitu smrt, nije od veće važnosti. Dobro je poznato da smrt, u ovom slučaju, nije pjesnikova. Iznenađuje me, zapravo, posve jasna i, čini se, neupitna uloga inkriminiranih znamenki – upozoriti čitatelja da je pjesma, na ovaj ili onaj način, nastajala u okruglom, za lirsku pjesmu srednje dužine (pedeset i četiri retka) neuobičajeno dugom periodu. I uvijek se, koliko god se puta toj pjesmi vraćao, nakon optimističnog završetka koji istovremeno konstatira i, tek za blisku budućnost, uspostavljajući neku vrstu minimalne optimalne projekcije, najavljuje jednostavnu, makar i relativnu sreću, razbijem o zid tih osam tamnih znamenki.

Što je pjesnik njima želio reći? Može li se i na njih, budući da nisu dio korpusa pjesme, da njihova dominantna funkcija, čini se, nije poetska, već referencijalna, primijeniti klasičan odgovor: pjesnik je njima želio reći upravo ono što je i rekao? Ako se složimo da referencijalnu funkciju, koju Jakobson definira kroz odnos prema kontekstu, referentu, valja u ovom slučaju smatrati dominantom, ostaje nam usmjeriti se na moguće značenje apostrofiranog dvadesetogodišnjeg perioda; okušati se u tišinom brojeva prigušenoj hermeneutičkoj avanturi. Zbog nesamostalnog, paratekstualnog statusa iskaza, potrebno je, naravno, osvrnuti se na kontekst, prije svega „pripadajuću“, meni posebno dragu pjesmu. Te su godine, jasno je, u smislu vlastite kontekstualne semantike, vrsta parazita na tijelu pjesme. S druge strane svijet pjesme se, evidentno, na neki još nejasan način temelji na tom precizno određenom isječku povijesnog trajanja.

Pri svemu nije uputno smetnuti s uma neke od temeljnih hermeneutičkih autorestriktivnih postulata. „Svaka je interpretacija jednostrana“, uputit će nas jedan od suvremenih začinjavaca (H.-G. Gadamer), a „pretjerati u interpretaciji neizbježno znači pogrešno interpretirati“, dodat će, što me u ovom slučaju posebno zanima, njegov mlađi kolega Gottfried Boehm. Potonju bi se tezu, izvjesno je, dalo na više razina polemički sagledati, no nešto nam, neki tihi pragmatični đavao u postprefiksima baždarenu uhu, šapuće da u njoj čuči nešto od one predteorijske, pseudoprirodne aksiomatičnosti.

Zavirimo nakratko, ne bi li nam neko novo svjetlo iznenada palo na one znamenke, u sasvim dostupan prostor pjesme. Riječ je o, neki bi rekli, tipičnoj Dragojevićevoj „induktivnoj“ veduti – nepretencioznom, jezično ekonomičnom, gotovo dnevničkom zapisu protagonista koji svijet oko sebe ne prepoznaje, ne registrira, već ga, zaista začudnom optikom, promatra kao da ga prvi put vidi; uvijek ga iznova usustavljuje i usput, gotovo nesvjesno, poopćuje. No njegova karakteristična fenomenološka redukcija, koja najčešće kreće iz oka, činom gledanja, ovaj je put izvrnuta – uvid dolazi kao posljedica trenutnoga subjektova stanja, rezultat registriranja i osvješćenja vlastite neizvjesnosti, bačenosti, rastemeljenosti subjekta koji propituje i, kroz prostor pjesme, nizom imperativa samome sebi te tekstualnim ovjerovljenjem vlastita identiteta, nastoji utemeljiti vlastitu, makar malograđanski nametnutu konstantu; a sve ne bi li održao oblik ljubavi, usmjerio se prema Drugome. Njezino je „vrijeme priče“ relativno lako odrediti; ono blisko korespondira vremenu teksta. Riječ je o jutarnjoj šetnji, izlasku s kćerkicom u park, ono se odvija u toj, pretpostavimo, kratkoj relaciji, na putu, prije no što se sve ono anticipirano možda desi. Njezino je, pak, vremensko usmjerenje, vektor njene ontološke sheme, upravljeno u neku neodređenu budućnost, u svevremenost.

Što nam, onda, govori ona zbunjujuća datacija; na što se odnosi prva, na što posljednja godina, i kakvo je značenje tog možda zauvijek izgubljenog perioda između u koji se pjesma, na čudan način, smješta? Prvi je broj, osmjelit ću se pretpostaviti, godina inicijalnog, naknadno, u pjesmi sasvim transparentnog naslova, poetiziranog iskustva. Pretpostavku, čini se, potkrepljuju i neki književnim opusom razasuti podaci: u prvoj pjesnikovoj knjizi (Kornjača i drugi predjeli), objavljenoj 1961. godine, kći, koja ondje ima i ime, Nataša, još jedva puzi. I, naravno, sasvim je nebitno radi li se o „pravoj“ ili izmišljenoj kćeri, pravoj ili izmišljenoj šetnji. Iako ću, praktičnoj ljepoti u zalog, pretpostaviti da su oboje stvarni. U istom bi nizu pretpostavki druga skupina znamenki, koja označava godinu 1983., predstavljala vrijeme zapisivanja pjesme koju imam pred sobom. Činjenicu da se ona pojavila tek u knjizi tiskanoj više od deset godina kasnije lako je objasniti – pjesnik u tom razdoblju nije tiskao pjesničkih knjiga.

No na pitanje kada je zaista nastala pjesma, ipak nije nimalo lako odgovoriti. Uprijeti prstom u netom donesen zaključak, vjerovati meni i pjesniku, značilo bi upisati se u tradiciju „vulgarnog“ pozitivizma. Reći da je pjesma nastala tek u susretu s čitateljem, u ovom slučaju sa mnom, ili da svaki put u procesu čitanja iznova nastaje, podrazumijevalo bi neka druga spoznajno-teorijska odijela, ali bi, u svakom slučaju, bilo mnogo manje pogrešno. Što, dakle, označavaju naše znamenke? Godinu u kojoj se nešto, možda, dogodilo? Godinu nastanka tekstualnog predloška za iskustvo čitanja pjesme? Vrijeme potrebno da se jedno, na neki neuhvatljiv i nepoznat način, pretoči u drugo, zauzme vidljivu formu? I gdje su te godine – jesu li one u pjesmi, je li pjesma u njima, je li uopće moguće išta o njima reći? Kratko i jasno: ne znam. Te su znamenke moj dobri zid, prepreka koju je teško prijeći i možda nepotrebno razumjeti, zid koji volim zbog njegove nepopularne funkcije same. Te me znamenke, samo naizgled grubo, vraćaju uvijek unatrag, još jednom i još jednom čitanju – procesu u kojem se šetnja parkom uvijek iznova piše – i hvala im.