Atlas glasova : antieseji | Marko Pogačar

OGLED O GLEDANJU

Svaki je anđeo strašan, kao premisa i posljednji sud istovremeno stoji u sedmome stihu prve Rilkeove Devinske elegije. Fatalizmu te očitosti – jer kako nešto što je besmrtno, a da to nismo mi, može ne biti strašno – teško je umaći. Međutim, anđeo ima još jednu prednost kao aktant u kulturnome polju: vlastitu konstitutivnu nevidljivost. Isti je, slijedi, prikaziv tek simbolički, odavno i više-manje striktno utvrđenim setom ikonografskih konvencija. Tim je institucionalno verificiranim „anđeoskim kodom“ nepostojećem zagarantirano prepoznavanje, barem u okvirima određenog kulturnog kruga. No zašto baš anđeo – jedini koji me ikada zapravo zanimao bio je i ostao onaj Benjaminov, anđeo povijesti koji, očiju uprtih u tragediju prošloga, ipak, nošen ledenim vjetrom napretka, pouzdano i nužno uzmiče – zbog čega toliki strah od te fikcije, ili zašto je ona strašna?

Anđeo se od drugih mitoloških ili bajkovitih likova – po svojoj (propovskoj) prirodi protejskih – razlikuje upravo konzistentnošću prikaza. Upravo je on (bez obzira na svoju bezrodnost) gusto mjesto formalističkih teorija o viđenju i prepoznavanju: čisto, akumulirano prepoznavanje za kojim ne stoji ništa: adekvatno primijenjen postupak očuđenja ne dovodi do viđenja prepoznavanjem preopterećene, mimikrirane i izlizane stvari u novom (uvijek na neki način izvornom) svjetlu, već do evidentnosti nepostojanja predmeta. Pozornost, u tom slučaju, valja usmjeriti na sam čin gledanja.

No što je uopće moguće vidjeti? Pod pretpostavkom da stvari postoje, tko naš pogled pripušta u njihovo okrilje, baš ga u njihovu smjeru upućuje, time ih čini, barem na neko vrijeme, stvarnim? Vidjeti nam je, čini se, tek i upravo ono što je (milošću ojezičenja) pojedina kultura ovjerovila i kodificirala kao vidljivo. Isto vrijedi za proroke, mistike i sve ostale koji se legitimiraju pogledom onkraj, dokle god to onkraj nije s koje druge, možda tihe i tamne strane jezika. Koliko različitih snjegova treperi u odsjaju polarna podneva pred jezik-očima Inuita! Koliko, s druge strane, kopnenih naroda, vidjevši brod mirno izjavljuje da nisu vidjeli ništa. Označitelji se tove na našim srcima. Označenog, dosljedno, nema. Obilje uvjetovanih očiju, pri punu svjetlu, slijepo je usred tiranskog pritiska mišljenja.

Najljepše se, čini se, sve to (ne)vidi upravo na pla(t)nu naše, zapadne, (post)moderne civilizacije i kulture. Misliti znači imati bolesne oči – pisao je u jednom, po svemu pastoralnom, ali divno beskompromisnom obračunu s njezinim neumoljivim tekovinama Alberto Caeiro, jedna od mnogih i meni možda i najdraža heteronimska inkarnacija Fernanda Pessoe. Od sve te svete četvorice Caeiro je onaj dokraja obezličen, najtransparentniji, protivnik svake spekulacije i usustavljena obrasca, senzualni antiklasicist. Isti će, uklanjajući se pritisku sistemske misli, nastaviti s Ne posjedujem nikakvu filozofiju: imam čula. Brojne će kritičke teorije, s punim pravom, govoriti upravo suprotno. One će kao temeljni, kataklizmički problem (još uvijek pojmovne) moderne prozvati izostanak kritičke misli i misli općenito; zatupljujuću dominaciju pogleda u doba slike svijeta, kapitulaciju misli pred širom otvorenom kapijom čula izloženom pseudoinformacijskim naplavinama spektakla. Gledanje umjesto mišljenja za njih će, mahom, značiti pristajanje na šareno servirane ideologeme koji perpetuiraju zatečeni poredak moći. Ne treba, međutim, zanemariti subverzivni potencijal i, istovremeno, opsesivnu ljepotu pogleda.

Vrijedi se vratiti na formalističku tezu Šklovskoga: moderni čovjek predmet ne vidi, nego automatizmom prepoznaje. Uslijed pritisaka modernosti taj se čovjek imanentno odriče jedne od svojih dosadašnjih fundamentalnih osobina – pogleda koji otkriva, tumači i preispituje, nadilazi se – dijalektičkog pogleda koji je tek potom misao adekvatna da se razvije u oruđe ili oružje velike priče napretka, samorealizacije onog totalnog, ali i totalitarnoga svjetskog Duha. Što dublje ulazimo u kulturu, pa tako i u njenu nelagodu, odricanjem od agresivnosti i imperativom kontrole (u prvom redu libidalnih) poriva, transformativna moć pogleda opada, a njegova „estetska klauzula“ slabi. Apostrofirani je ulazak, nimalo hrabro ali odvažno koračanje vlažnim tlom tog tunela, čini se, ireverzibilan i progresivan proces koji se u jednoj mjeri može poistovjetiti s odrastanjem. Međutim, istom nizu pridružiti ishitrenu biljnu metaforu sazrijevanja bilo bi uglavnom neopravdano. Posljednji predformalist koji zaista gleda tako jest dijete: gledanje se tijekom mekanog, ali fatalnog pada u kulturu uspostavlja kao prisilna djetinja neuroza koje se pojedinac, subjektivirajući se, oslobađa, instruirano je nadilazi.

Ulazak u kulturu ulazak je u sljepilo prepoznavanja. Ova se kokošja rutina nameće i dominira svim aspektima života: dospjeti u svijet, dospjeti u jezik, dospjeti u sljepilo. Dosljedan vlastitoj nadrealističkoj agendi Radovan Ivšić u jednoj će pjesmi pisati: Gledati / sve je u oku / u oku nema ništa. Taj je pogled otuđen, komodificiran, osuđen na puku imitaciju, praznu ljušturu izvornog čina. Takvi su za nas i objekti takva pogleda: sjene, utvare, ikonizirani ideologemi poretka. Potom, jedan masovni i jedan naoko elitni primjer. Turizam: turistički pogled nije pogled. Bio usmjeren na prirodu ili na kulturu, dovodio nas pred mađarsku pustu ili tropsku prašumu, piramide ili tajlandske pagode, pogled masovnog, industrijaliziranog turizma daleko je od viđenja. Na djelu je, upravo suprotno (priroda oponaša umjetnost: umjetnost je tajna utvrda jezika), gotovo vulgarno prepoznavanje, usvajanje ponuđene predstave, ikone-kao-proizvoda reprezentacijskog spektakla. Slično je i sa svim slavnim umjetničkim djelima; Mona Lisa se ne vidi nego prepoznaje, evidentira; pokraj njene unaprijed vizualizirane ikone upisuje se znak viđenog, znak njezinog kulturalnog ovjerovljenja.

No je li potrebno i je li moguće istupiti iz kulture, izmjestiti se u prostor, očište s one strane ogledala, s onu stranu kulture, da bi se zaista vidjelo? Ne znam, ali pogled je prije svega kontakt s vanjskim, uspostava veze i dobrodošlica Drugom koji nadire izvana, iz svih smjerova, koji mora, za naše i svoje dobro, biti viđen, a ne tek prepoznat. Taj je Drugi punopravna jezična mogućnost koju je potrebno realizirati, otvoriti se nečemu što nam na prvi pogled izmiče. Kloniti se valja tek nevidljivog: sveg onog tihog i jednosmjernog koje odbija suradnju svakog, pa i oslobođena pogleda. Šef će anđela (tamni šerif) prema predaji reći: smrtnih je grijeha sedam. No grijeh je jedan: umrijeti. Usprkos svemu umrijeti. Umnoženi grijeh: umrijeti sklopljenih očiju.

*

Parateorijski žanrovski okvir, iznevjerena forma ogleda, diskurzivni slalom različitim teorijskim, metodološkim i filozofijskim tradicijama, pabirčenje dragih mi citata (koji i stoje, kao temelj svakoga teksta, u samoj njegovoj srži), u potpunosti iznevjerava vlastitu temu: gledati da bi se vidjelo. Kao biće-koje-gleda, netko tko se više od svega plaši sljepoće (podmukle osude na tamu uma) bio sam dužan pronaći bolji način za apoteozu pogleda. No, kako ga tekstualizirati? Kako u papir upisati šetnju, kako gledanje usustaviti u jezik a da ga potonji ne proguta; kako vidjeti tekstom? Teoriji je, čini se, jednako neadekvatan opis.

Hodam modernom ulicom na periferiji (periferije su, ne centri, prostor optimalne projekcije), toplo je proljetno popodne – na balkonima peterokatnica suši se svježe oprano rublje – prolaznici su rijetki (jer je projekciji potrebno vrijeme da je otkriju, ona je budućnosna stvar) i, i ne znajući, ispred svog vremena, automobili parkirani na trotoaru i na parkiralištima (još uvijek ima mjesta tom luksuzu!), živice uredno podšišane, a iz dimnjaka tvornice prehrambenih proizvoda u posljednjem slijedu diže se tanak stručak dima. Dim guta. Sve je tiši i tamniji. Ubrzo budućnost prelazi u svoje sutra: periferija se razlaže u svoje jučer. Asfaltna cesta sužava se u krivudavi pošljunčen put, a obiteljske kuće zamjenjuju uredno postrojeno stado zgrada. Čuje se lavež. Odnekud dopire vjetar. Ljudi sjede u vrtovima, za plastičnim bijelim ili drvenim, grubo tesanim stolovima i šute. Poneko pjeva. Miriše sezonsko cvijeće: maslačci, različak, tratinčice. Makovi. Čitava crvena zastava makova. Pred kućama se rastežu mačke.

Kako to sada donijeti tekstom, i postoji li to uopće izvan teksta, bez obzira na sjenku fikcije? Mačak koji se, ovakvog popodneva, rasteže na posljednjem dnevnu suncu granični je fenomen i slijepa pjega opisa. Razni drugi književni postupci na problem ne odgovaraju ništa bolje – ni jedno strukturno rješenje ne čini se adekvatnim, ne zadovoljava. Siže mačjeg rastezanja njegova je fabula, i obrnuto. Osuda na gledanje najljepša je doživotna osuda. A grijeh je i dalje samo jedan: umrijeti. Usprkos svemu umrijeti. Poslije svega: umrijeti sklopljenih očiju.