Atlas glasova : antieseji | Marko Pogačar

KOLODVORSKI RESTORANI

Kolodvorski restorani slijepa su pjega kronotopa. U njima vrijeme kao da je stalo, a prostor nestao; oni poniru jedno u drugo, u onu tamnu točku, u jednoj dugoj, beskonačnoj spirali. Žanrovski, oni predstavljaju okamenjeni, kanonizirani i već odavno mrtav žanr koji do u beskonačnost perpetuira vlastitu strogo definiranu matricu te se, zbog pomalo neobične inercije (iznimno uspjele hipnoze!) ciljane publike, odbija preseliti iz centra polja na periferiju iako se to, po svemu sudeći, već davno trebalo desiti.

U ovom odbijanju presudnim se doimaju dvije komponente: njegov položaj i njegova strukturna funkcija. Obje komponente, naravno, konvergiraju, međusobno se uvjetuju i ništa ne znače jedna bez druge. Položaj je ono što pruža bazu strukturi, mogućnost njezine uspostave. Strukturna funkcija, međutim, predstavlja uvjet mogućnosti položaja. Naime, upravo su kolodvorski restorani, sa svojim smrznutim kronotopom, bivanjem na neki način izdvojenim iz procesa svijeta, ono što kolodvore čini u pravom smislu mjestom. Pomalo paradoksalno, ova unutarnja prostor-vremenska crna rupa zaslužna je što tim većim, raskošnijim željezničkim stanicama možemo, bez grižnje savjesti, pridodati kategorije njima pripadajuće vremenitosti i prostornosti. Upravo zbog njih i po njima oni su nešto opipljivo, uhvatljivo, fiksirano i dokazivo, nasuprot ne-prostoru i ne-vremenu malih, lokalnih stanica koje ovaj uteg vremenitosti (time i vlastita prostora) nemaju.

U tom stvorenom vremenu atmosfera je uvijek ista: jednom ostvareno, vrijeme negira samo sebe. Ove oaze provincijalnog kiča koji, na boljim mjestima, nerijetko fingira onaj – ni manje ni više – nego imperijalni, predstavljaju fiktivni katalog neke naoko bolje prošlosti. Neizostavno su obilježeni četirima materijalima – četirima jahačima estetske apokalipse. Drvo, mramor, gips i kristal, doduše, u posljednje vrijeme (ne mijenjajući ustaljenu ornamentiku i dekorativne obrasce) sve više odmjenjuju staklo i plastika. Slalom kroz stilove, međutim, ostaje isti. U ovom protopostmodernom pastišu redovito se isprepliću barok i rokoko, neoklasicizam i, u našim krajevima, final touch socrealističke moderne. Tako je zidovima opterećenima teškim inkrustacijama mahom florealnih uzoraka i debelih, pitomih Kupidona, čiji su uglovi i nosive grede poduprte konstrukcijski suvišnim, trapavo izvedenim dorskim ili korintskim stupovima, a plohe, geometrijski precizno, ispresijecane nevješto namazanim krajolicima i gradskim vedutama s neizbježnim pečatom „lokalnog kolorita“ te velikim, dvokrilnim prozorima s dvostrukim zavjesama (manjim, s kariranim uzorkom, koji se poklapa s dezenom stolnjaka, i većim, uredno odmaknutim u stranu, od bordo ili zelenog pliša) okružen suvremeni i jeftin drveni ili plastični namještaj, najčešće serijske, domaće proizvodnje. Na te krhke i posvema prozaične stolove i stolice pada, međutim, ni više ni manje nego kraljevsko svjetlo. Kristalni, razvedeni lusteri načičkani žaruljama u obliku voštanica, podsjećajući na goleme rođendanske torte kakvog aristokrata u poodmaklim godinama ili prevelike, industrijski proizvedene čipke, smjenjuju se s, jednako tako kristalnim, dubokim plafonijerama. Kod svakog stola iz zida romantičnu atmosferu dodaje još po jedna takva električna svijeća: svoje mutno svjetlo baca na vazicu s umjetnim cvijetom i uvijek punu staklenu pepeljaru.

Bar, naprotiv, redovito dolazi iz nešto novije bolje prošlosti. Kromirani šank odozdo obložen drvom nadvisuje spušteni, meandrirani drveni strop u istoj boji, a u pozadini, za izloženim vinjacima, rumovima i prašnjavim bezalkoholnim pićima smjestilo se veliko ogledalo. Putnik namjernik tako može, izobličeno kroz raznobojne tekućine i debelo staklo boca, promatrati istovremeno svoje slijepljeno, od puta podbuhlo lice i široka leđa konobarice.

Kada je riječ o osoblju, teško je odrediti iz koje točno prošlosti ono dolazi, ali o prošlosti je u svakom slučaju riječ. Mokasinke i borosane, prsluci i bijele kute s pregačom, uredno začešljane kose, najčešće, bez obzira na spol, prisutni brkovi. Usluga je analogna vizualnom identitetu, ali ne bez neke uglađenosti, finoće. Konobari su u ovom svetištu kiča mahom stroga kova, njihov nastup počiva na marljivo uvježbanoj gesti. Dnevni meni, međutim, ne slijedi eklekticizam interijera. Naprotiv, preko svake je mjere unificiran, iz dana u dan jede se i pije isto, no to – zbog dinamičnog karaktera samoga mjesta – nikomu zapravo ne smeta. To nas dovodi do klijentele, a ona je, nalik kakvoj neobičnoj, oronuloj menažeriji, u svom presjeku uglavnom jednako tako unificirana kao i restoranska ponuda. Prostitutke, taksisti, makroi s telefonima, beskućnici, yuppieji na kratkom espressu, putnici namjernici na bljutavom odresku s pire-krumpirom, studenti na posljednjem jutarnjem pivu.

Za razliku od njihove ispražnjene konjunkture, njihovo je događajno vrijeme dinamično, u potpunosti podređeno ritmu dolaska i odlaska vlakova. Predvidljivom, sinusoidnom logikom prostor se puni i prazni, a jednako tako mijenja se i njegova zvučna slika. Iz zvučnika, nikad preglasno, dopire unikatan i neobičan glazbeni žanr – kolodvorski pop. Ovu je inačicu popularne glazbe, naime, teško zateći u zvučnoj kulisi bilo kojeg drugog javnog ili privatnog prostora. Stoga, ne dajte se zbuniti snenim, nosferatuovskim figurama koje, odjevene u duge kapute, ponekad do dugo u noć zamišljeno šeću peronima, tek povremeno, poput kakve životinje, strižući čistim ušima. Ti su glazbeni entuzijasti, etnomuzikolozi kolodvora (pa bio on i onaj, upravo u svitanje najljepši, kaptolski), zaljubljenici u taj specifičan, istančani kanon i oni su, mostovi između mrtvog prostora i mrtvog vremena, na svojemu radnom mjestu: otvorenom arhivu jedne konstantne prolaznosti.