Atlas glasova : antieseji | Marko Pogačar

ZAPRAŠIVANJE

Jedan se golemi, sjajni insekt ranim jutrima spuštao na naše gradove, donoseći sa sobom oblake iz kojih je odbijalo kišiti. Ti su se rijetki, sivi rojevi ničega zatim tiho, poput podnevna snijega, slijegali na sve i kočili, utišavali nas. Svakoga s lakim snom prenuo bi, u kasno proljeće, ljeti ili s prvim zapuhom jeseni, potmuli romon avionskih elisa: stari su se poljoprivredni strojevi u niskom letu obrušavali na nevidljivo. Moglo bi se reći da je to bio čisti rat proporcija: neprijatelji su, neusporedivo manji i brojniji, činili otprilike isto. Mojoj obitelji ta je borba predstavljala, i još predstavlja, sveti i svečani rat; borbu do istrebljenja za krv, san i osobni zračni prostor. Te smo oblake smatrali saveznicima i, istovremeno, prejednostavnim rješenjem, nekom vrstom pretjerano učinkovitog deus ex machina koji nas oslobađa napasti i lišava povoda za pravednim, iscrpljujućim, ali konstitutivnim ratom. Uglavnom, prethodno najavljena ili sasvim neočekivana pojava starih sovjetskih aviona činila je da nesnosna jata komaraca, na neko vrijeme, brzo i učinkovito iščeznu.

Ta jutra pamtim, između ostalog, po škriputavom, preglasnom zvuku zatvaranja velikih francuskih prozora. Preventivni su oblaci sjedali na grad za topla vremena (kada se ličinke, poput tumorskih stanica, nezadrživo množe) i spavati se na Mediteranu može samo uz širom otvorena okna. Prvi su san tako prekidale nepodmazane šarke teških drvenih škura, a po njemu dalje, poput gigantskih krtica, rovarili nevidljivi, udaljeni motori. Zatim bi uslijedila vrućina; naelektriziran znoj koji oblijeva lice i mokar, neupotrebljiv jastuk. Za to vrijeme negdje u rijetkim zaostalim lokvama, u koritima bezimenih potoka, kanalizacijskim cijevima, kućnim podrumima i toplim jezerima, odvija se kratka, ali fatalna agonija ličinki. Osim toga, zemlja je prekrivena, iako to odmah ne vidimo, krhkim tijelima insekata. Nema boljeg osjećaja za predanog neprijatelja nego hodati po tijelima poraženih, pa i kada ih ne uspijevamo ni zamijetiti.

Tranzicija i novi standardi zaštite narodnog zdravlja tu su nam osvetničku privilegiju oduzeli. Niske elise i beskišni oblaci već neko vrijeme žive samo u sjećanju, a bojno polje postaje opet živo i sasvim osobno. Iz nekog nedokučivog razloga ne damo našu krv insektima, radije je prolijevamo na zemlju. Ne podnosimo, iznad svega, njihov potmuli, konspirativni potpis: prebrzi lepet prozirnih krila neugodno sljubljenih uhu. Taj je zvuk jeziva reminiscencija na neki prvotni, primordijalni napad na naše meso, u genetski kod upisana sinusoida straha. Nemoguće je uvjeriti se u njihovu bezopasnost. Svijest nema nikakvoga autoriteta nad obranom: tu je sitnu avijaciju nužno oboriti bez obzira na realnu procjenu štete.

Evo kako to bude. Član kućne vojske spremno ustaje iz laka sna i naoružava se najbližom, za to predviđenom i unaprijed pripremljenom plastičnom lopaticom, vreba i brzo udara. Ukoliko neprijatelja ne eliminira prvim potezom, ne odustaje; sublimira vlastiti neuspjeh i ponavlja postupak do ispunjenja konačnog cilja. Na mjestu pogibije neprijatelja, kao trajni spomenik i upozorenje, ostavlja manju krvavu mrlju: vlastite stanice u koje onda, svečano ih se odričući, dugo i predano gleda. Ukoliko se meta nalazi izvan dosega (na primjer na sobnome stropu), istu se napada vertikalnim bacanjem horizontalno postavljenog, tvrdo ukoričenog sveska u njegovu smjeru. Najčešće se to, dostupnosti i idealne težine radi, radi vremešnim, zeleno uvezanim tomovima pustolovina Burroughsova lorda Greystokea, bijelog majmuna Tarzana. Ako je meta na zavjesi, ili kakvu drugom, pokretnom, nepraktičnom, ali predvidivom, samo za neuvježbano oko mimikričnom mjestu, strategije istrebljenja sofisticirane su, podle i različite. Sve u svemu: zlikovac samo rijetko i iznimno preživi.

Život u genocidnoj familiji dinamičniji je otkako zaprašivanja, iz ljeta u ljeto, iz godine u godinu izostaju. Naše ruke sve su krvavije, a naši zidovi, nekada davno čisti i bijeli, nalikuju ispucanoj koži posve izbodenih ovisničkih ruku. Što nas (i tko se u tupoj praznini tog zbirnog subjekta krije) na sve to tjera, ne znam. Prema drugim životinjama, pa i nametnicima i nekim potencijalno zaista opasnim gajimo, štoviše, naklonost. Odbijam, također, vjerovati da je problem u krvi. Neki su od nas redoviti dobrovoljni davatelji, a neki su prema njezinu rasipanju jednostavno ravnodušni. Bilo kako bilo, između nas i komaraca konsenzus nije moguć: ratuje se do nečijeg konačnog istrebljenja. Ipak u borbi više ne uživam; sve se svelo na vješti, smrtonosni refleks. Gotovo da postajem sentimentalan, ugodan, mlak.

Žalim za tim otrovnim oblacima osamdesetih godina, koji su moje ruke i ruke bližnjih prisilno držali čistim od vlastite u nebo privremeno podignute krvi. Slava, dakle, bezličnoj smrti koja dolazi s neba, najavljena je unaprijed u dnevnom tisku i, barem na neko vrijeme, nije namijenjena nama. Komarci njezin izostanak, naprotiv, slave krvavim, brižno aranžiranim pirom. Konačno ih prekinuti u tome predstavlja kratki trijumf nad odsutnom smrću; trajno mirenje s „ljudskoj prirodi“ imanentnom psihologijom zločinca. Žrtve, teške od naše vlastite krvi, rasprskavaju se u susretu s vrelim žaruljama te na tren sve, čitava kasno u noć jarko osvijetljena soba, izgleda kao da u njoj neka nevidljiva ruka priprema slasne, učas iščezavajuće kokice. Bogovi blaguju.