Atlas glasova : antieseji | Marko Pogačar

O BIOGRAFIJI (FRAGMENTI)
načinom neprijelaznog pisanja i protiv metode

Pitanje koje se predanom istraživaču mora prije ili kasnije nametnuti jest i: zašto bi netko, pri punoj svijesti i dobrovoljno, pristupio izdržavanju jedne takve, nikada dovoljno isplative pokore kakva ispisivanje biografije, po svim svojim zakonitostima, jest? Odgovor će mi vjerojatno zauvijek ostati stran kao i, uostalom, najveći dio religioznih i sličnih praksi koje nalažu predanost vlastitoj stvari (koja se, doslovno ili manje doslovno, uvijek sastoji u odricanju), u težnji da se postigne jedan sasvim neopipljiv i samo lažno nematerijalan, ili antimaterijalan cilj. Najljepši primjeri takvih pokora, držim, mogu se pronaći u ortodoksnoj tradiciji jurodyvih (lude u Kristu), a na mnogo manje osoban način, i u zapadnom misticizmu. No svojevrsni užitak u odgodi ostvarenja konačnog cilja i različite, više ili manje autodestruktivne metode i etape njihove realizacije ipak nisam spreman u potpunosti odbaciti. Štoviše. Kakva je kombinacija olakšanja, užitka i nečeg-naknadno-stečenog, fantazmatski jouissance, morala preplaviti Marguerite Yourcenar nakon stavljanja posljednje točke na Hadrijanove memoare? Otkrivši verziju Hadrijanova skrivenog života ispisanu „njegovom“ teško bolesnom rukom u pismu adresiranom svom ništa manje čuvenom nasljedniku, Marku Aureliju, caru stoiku, kasnijem autoru Meditacija (na neki način istovremeno literarnog spomenika i programa vlastita života), Yourcenarova je morala spoznati nešto i o prirodi vlastitog napora, ili barem nekoj od njegovih brojnih dimenzija.

Sinkronija teksta i njegove proizvodnje, u točki njegova završenja, akumulirala je nekoliko bi(bli)ografskih jedinica. Ova konvergencija vremenski i prostorno udaljenih biografija, kanalizirana njihovom tekstualizacijom, urodila je jedinstvom višeg reda i iznimnog novog iskustva. Spreman sam predložiti čitanje spomenutog kao najmanje dvaju biografskih tekstova sadržanih u istim recima, jednakim formulacijama, sintaksi, istim krutim, determiniranim označiteljima. (Borges je znao: Pierre Menard istovremeno je, generirajući novi-već-postojeći, samo u beskonačnom kontinuumu ponovljivi tekst, ispisivao i vlastitu biografiju. A upravo je vječnost jedna od njezinih temeljnih pretpostavki; uvjet mogućnosti konačnog poistovjećivanja, stvaranja savršenog Doppelgangera.)

Nešto slično vjerojatno se odigralo u procesu pisanja, te učvrstilo po završetku Brochove Vergilijeve smrti. Možda je tek nevjerojatna koincidencija da se u oba slučaja radi o teško bolesnim protagonistima pri kraju vlastita životnog puta (čija se biografija, dakle, približava posljednjoj cezuri), no prije će biti da je riječ o svojevrsnom predavanju štafete, posljednjem dahu u široko rasprostrto jedro. Njihovi su ispisivači upravo tada u kreativnom zenitu i spremni su ovaj tekstualno emanirani, kroz drugog osviješteni dio vlastite biografije reintegrirati u prvotni sustav. Pitanje je, međutim, komu na kraju „pripada“ ovaj patchwork i ne sadrži li on u sebi nešto patogeno i mrtvo; preuranjenu i neprijelaznu notu simboličke smrti. Posljednji čavao u kovčeg teksta u čijem korijenu leži afirmacija negacije (temeljnog) predikata („ja jesam ne mrtav“) koja, kao neupokojiva, zombificirana struktura preuzima sve njegove vitalne funkcije. Mrtvo-a-egzistirajuće zbog toga što tekst ipak ne živi ljudskim životom iako oboje, na različitim temperaturama, gore. Bulgakov je bio u krivu.

*

Pohlepa za boravljenjem u biografiji, vlastitoj ili tuđoj, ako možemo tako nazvati ovaj poriv kojemu se, mnogo je dokaza, sasvim teško othrvati, nikako nije samorazumljiva i teško je možemo uzdignuti na razinu općeg principa, neodložive potrebe. Ipak, pojedincima ona predstavlja fundamentalni dokaz realizacije vlastitog života, njegovu kodifikaciju i potvrdu, drugim riječima, ispunjenje konačnog programa ili, pomalo te(le)ološki, svrhu. Tako je sasvim moguće od jedne neobično inducirane potrebe učiniti utočište Smisla. Sva je nesigurnost takvog utočišta, međutim, očita čim se od njega minimalno udaljimo: smrt na papiru postaje stvarnija od fizičke smrti, i fikcija postaje nadređeni oblik stvarnosti; ona, otjelovljujući se u pisanoj formi, preuzima područje nužnosti i samorealizacije. Područje odgovornosti, dakle, premješta se u područje teksta. Istovremeno je ova transformacija negirana, i pisani se tekst nastoji promatrati kao indeksni znak života, tvorevina koja ga sažima i kondenzira ne gubeći pritom njegove izvorne oblike, postajući time njegovim punovrijednim reprezentantom. Uz pretpostavljeni prolazak vremena sva se težina odigranih događaja sustavom nevidljivih nosača i spona prebacuje na područje uvjerljivosti pojedinih riječi, rečenica, i njihovih mogućih kombinacija. Stil i književni postupci postaju ravni pokretima na Plutarhovu događajno/psihološkom triptihu egzemplarnog života. Dvije temeljne klauzule valja još jednom podvući: načelo selekcije u procesu tekstualnog oblikovanja te imanentnu dozu fikcionalnosti novotvorbe. Selekcija nas, osim na proces i postupak, upozorava na neizrečeno, dok fikcijska komponenta ovjerovljuje njezin neiscrpni potencijal, karakter biografije kao prostora mogućnosti. Invarijante (i posljedice) u oba su slučaja nesagledive.

*

Odgovorno ispisivanje biografije koje je, nije moguće prenaglasiti, također odvažan fizički čin, zahtijevat će i, osim brižne studije predmeta i intenzivne aktivacije neistraženog prostora sjećanja, analogan fizički, od svijeta izdvojen prostor. On će, nasuprot sjećanju, u idealnoj prilici biti istražen, poznat i ugodan. No, njegovi sadržaji morat će odgovoriti na barem jednu autobiografsku aporiju. Ono što imam u vidu jest: istovremeno pružiti topao ugođaj intimnog prostora, doma kao muzeja biografije sesilne individue ili konačnog deponija njenih nomadskih zbirki, gusti Proustovim madeleine kolačićima premrežen okvir aktivacije organskog, u tijelu zapisanog sjećanja svakim pogledom, svakim dodirom, svakom svjesnom ili nesvjesnom interakcijom s uspostavljenom udomaćenom okolinom, a s druge strane svom svojom pojavnošću činiti upravo suprotno: biografizirajuću individuu izdvojiti iz procesa svijeta, spriječiti distrakcije, uputiti je na fokusirano autoreferencijalno poniranje, smireno krojenje vlastite paradigme služeći se dvama sintagmatskim načelima – onim teksta i onim u jeziku sačuvanog sjećanja. Neće biti pogrešno ako spomenuti prostor prispodobimo istovremeno prema unutra okrenutoj osamljenoj zvjezdarnici i intimnom okućujućem mauzoleju jer vrijeme pisanja postaje, na neki način, vremenom koncentrirane simbolične smrti, posthumnosti. Kako je sam proces bilježenja uobičajeno isključen iz teksta, njemu pripadajuća raznolika događajnost premješta se u neobilježeno, nekanonizirano, uskraćeno, post-smrtno vrijeme. U odnosu sa „zabilježenim vremenom“ ono je u odnosu stalne napetosti, ali na neumoljivoj vrijednosnoj vagi život/djelo – u tekst i na policu podignuto uknjiženo vrijeme odnosi pobjedu. Tekući život mora voditi računa o potvrđivanju i perpetuiranju uspostavljenih premisa. Drugim riječima: sliku treba pod svaku cijenu sačuvati.

*

Nije se zgorega neko vrijeme zadržati na sjećanju. Njegov varljivi i nepouzdan, sveprisutni ali neuhvatljivi temelj, pamćenje, lingvistički konzerviran zbroj proteklih proživljenih i potencijalno supostojećih zbilji koje tvore Veliki Identitet sam, ključni je faktor biografske operacije. No, kao da slijedi metodu i profil vlastite konstitucije, mizanabimično ga ponavlja, subjekt se sve manje doima snažnim i monolitnim, štoviše, krhak je, raspršen, slab. Nestalnost osobne prošlosti odražava se sada na svim njegovim licima; uporište za početak pisanja nije nimalo pouzdanije od proljetnog neba. Zato oblake, rečeno je, treba uvijek iznova slikati.

Teško je reći što nas može dovesti u veću nepriliku: osloniti se na ukorijenjenu i rijetko propitivanu sigurnost vlastitog „automatskog“ pamćenja, onog dijela akumuliranog prostor-vremena koje, smatramo, uvijek možemo jasno prizvati i ponoviti (a i u slučaju da ne možemo, mora da se radi o trenutnoj slabosti, oni su toliko duboko „u nama“ da ih se i ne možemo odreći), konstitutivnih „općih istina“ sjećanja, tog nestvarnog i neosvojivog vlastitog; ili povjerenje položiti u ono svjesno, nekom manje ili više pouzdanom i zahtjevnom mnemotehničkom metodom usvojeno, „namjerno“ sjećanje. Teatar memorije u stanju je biti sačinjen kao neisprativ i beskonačno zamršeno konstruiran labirint, ali on u svakom trenutku prijeti da se pretvori u kuću zrcala. Oblici koje u ovim konkavnim i konveksnim vrtovima mogu poprimiti sjećanja začudni su i istovremeno, moguće, strašni. To još ne govori ništa o njihovoj prirodi, ona možda ostaje nepromijenjena, ali, sasvim je jasno, stvar po sebi, ako postoji, ionako je osuđena da ostane izvan biografije. Sve što će je napučiti imat će, dakle, biljeg reflektirane, prelomljene utvare.

Druga konstanta koja napučuje biografiju, poput tamne ptice viri iz krletke njenih golih rebara, ništa je drugo do zaborav. Naličje pamćenja. Ako je pamćenje samo podložno blijeđenju, osipanju, intervenciji (kao restauraciji, ali i kao preispisivanju, palimpsestu, centonu, slijepom pastišu), upisivanju novih-starih sadržaja, modifikaciji, drukčijim rakursima – kakav je tek prostor mogućnosti zaborav! Sve te crne stranice tvore najljepša poglavlja ispisana nekom nevidljivom tintom. Njihovo odgonetanje čini srce svake velike biografije, njezino zgusnuto mjesto. Ova je, samo naizgled profana kabala dio završne, fundamentalne operacije pridavanja konačnog smisla. A on se, naravno, krije u svakoj riječi. Svaka je od tih nedokučivih, gusto premreženih šifri čije ključeve navodno posjedujemo njegovo izmaštano utočište. Jer, biografska riječ, kao za Sartrea pjesnička (i tu se njih dvije opasno približavaju, osim što opasnosti nema) istovremeno je znak i stvar, sredstvo značenja i nositelj smisla. Njena je možda sudbinska uloga da bude, na stvari svojstven način, nositelj konotacije. Biografija u cijelosti zaista, unutar sustava simboličkog kapitala (koji nikad ne ostaje unutar vlastitih granica), ima funkciju prispodobivu prvobitnoj akumulaciji iako se, paradoksalno, sama nadaje akumulacijom. Njezin konačni zbroj temelj je za novi, veći početak.

*

Biografija, kao i svaki drugi tekst (iako bi biografiju, čini se, bilo ispravnije okrstiti djelom, u smislu koje mu pridaje Barthes), u pravom smislu ne postoji bez svojeg čitatelja. Da ne bi bilo zabune, nije riječ o tekstualnoj funkciji, famoznom „implicitnom čitatelju“, već o onom hodajućem, krvavom, koji posjeduje makar ime ili jedinstveni matični broj. Čitatelj je biografije, kao i svakog drugog teksta, točka u kojoj on živi ili umire, ustaje ili pada. Tek u njegovu, nadasve individualnom procesu recepcije, popunjavanju lakuna, slalomu kroz sižejne zavrzlame i upisivalačkom okretanju zavrtnja u kardinalnim pregibima teksta, isti poprima jedan od svojih nikada konačnih pojavnih oblika. O tom je čitatelju, međutim, gotovo nemoguće govoriti. Jer, kako tretirati ovu, teško je vjerovati, apsolutnu individualnost? Kao dio? Cjelinu? Nešto što se od cijelog, slijedeći Adornovu negativnu dijalektiku, programatski udaljuje? Nenavlastito bezlično se ili upravo kondenziranu navlastitost, pretjeranu dozu samosvijesti? Mogli bismo završiti slijedeći nit koju je, pišući na svaki način iznimno o polju koje se, prema nekima, opire svakoj (ili barem svakoj moralnoj) tekstualizaciji, Holokaustu ili Šoi, naznačio Primo Levi. Levi o priči koju, uzgred, atributira posljednjom, kaže: „priča koja je potpuno proizvoljna, a ipak je istinita“. Nešto slično moglo bi se primijeniti i na biografiju. Uostalom, zaključuje Levi, iako pod znakom upitnika, „sve što je napisano, svako ljudsko djelo, autobiografija; ipak, na neki je način priča“.