Atlas glasova : antieseji | Marko Pogačar

CILINDAR

Jedno je burno razdoblje u povijesti mode (a njena je povijest, poznato je, povijest događaja – ona ne mari za konjunkturu, ali je neizostavno zanima vječno vraćanje istog) uvelike i dominantno obilježeno ovim sjajnim i neprozirnim tuljcem. Koliko je glava ta tamna vertikala u tom, još pobliže neodređenom razdoblju progutala, teško je reći, no tih je natkrivenih krovova tijela bilo više no mnogo. Netko bi rekao: konačno krov na krovu! I taj se liminalni, posljednji čovjekov entitet umnožio, našao svoje ljepše i više iznad. Kožu životinje koja je, čvrsto se suhim pandžama pripijajući uz tjeme, dotada mahom resila naše terase zamijenila je – slijedeći dosljedno industrijsku revoluciju i napredak tehnike – nepregledna kolonada strogih i urednih dimnjaka. Taj je vitki period, priznajmo, otprilike ono što je Hobsbawm običavao zvati dugim devetnaestim stoljećem; ugrubo, odsječak povijesnog trajanja koji se proteže negdje od Francuske revolucije i konačne propasti Signorie do kraja Prvoga svjetskog rata. Njegovo je stoljeće, ipak, još nešto dulje. Cilindar se, budimo prema tom odjednom svečanom objektu do kraja pošteni, suverenim održao i u, barem jednom, idućem desetljeću. Industrija mirovnih konferencija i ona masovne zabave prigrlile su ga, također, objeručke. Tada, u punom smislu, povijest cilindra (odnosno njegove uskrate) postaje povijest klase. Za razliku od, na primjer, teleskopa, na koji ovo izduženo i sofisticirano pokrivalo nesumnjivo podsjeća svakog upućivanju okomitih pogleda sklonog, njegova je klasna redistribucija bila posvema negativna: siromašniji su na bogatstvu izgubili. Složenu napravu za promatranje nebeskih mijena (ili, još bolje, tihu statiku njegova crnila) u vrijeme njezina rođenja mogli su si priuštiti samo odabrani. Odabrani, naravno, nema – usprkos iznimnom transformativnom potencijalu te naprave – okultan i magijski, već, još jednom, izrazito klasno obojen prizvuk. Od dalekog i nevidljivog nešto učiniti bliskim i, barem okom, dohvatljivim, preobrazba je vrijedna divljenja: olovo postaje zlato; mjesec je moguće obgrliti i njegovim (samo naizgled njegovim!) svjetlom obojiti šturu površinu ruku, zapešća, tijela. Danas maleni teleskop možemo pronaći u svakoj zainteresiranijoj dječjoj sobi. Cilindar je, međutim, po svojem stupanju u theatrum mundi, bio popularan među raznorodnom građanskom masom: taj su sofisticirani oblik, tada bez nekog specifičnog simboličkog kapitala, objeručke prigrlili najširi slojevi. Ti su tuljci, varirajući, naravno, u cijeni i kvaliteti izrade, strpljivo čučali na glavama bankara i obrtnika, brodovlasnika i (ipak nešto bolje plaćenih) najamnih radnika. Bdijući ravnomjerno nad svojim stoljećem, on je vjerno, gotovo ikonički, odražavao duh sveprisutnog i bučnog Progresa.

U dvadesetom stoljeću, pogotovo po isteku onog Hobsbawmova krvavog apendiksa, odasvud se vidljiva vertikala cilindra istanjuje u sićušnu točku. On se nečujno, gotovo preko noći, povlači s glava masa i postaje eklatantnim simbolom klasne privilegiranosti: šačice moćnih i bogatih te onih njime, kao žigom, oznakom vlasništva, obilježenih uslužitelja i zabavljača – vozača, slugu i svih ostalih čije kićene uniforme označavaju deblji kraj u mreži moći. Povijest cilindra dobra je, iako nesavršena metafora kasnog kapitalizma. Ono što analogiju čini škriputavom, možda je najzanemareniji čimbenik akademske historiografije – upravo sveprisutna i sveobuhvatna – moda. Istoj, međutim, nikada nije valjalo odveć vjerovati, iako se većina s njome pounutarnjeno i prešutno slaže. Modu prate specifični interpelacijski procesi koji nam govore: „moda jest“ – ona je ontološka konstanta sama. U tom sistemu, svakako, cilindar predstavlja neku vrstu relikta.

No njega je, i kad smo s prstiju isprali krv, kada je veo tehnike pao, još uvijek moguće pronaći na glavama ili pod miškom tako suprotstavljenih figura kao što su Georges Clemenceau, Charlie Chaplin i Aleister Crowley – i svima im je jednako dobro, jednako strogo pristajao. Ili, možda, te figure i nisu, nakon svega, toliko udaljene. Okultizam i magija uobičajene su i kanonske građanske metafore zla, politika fungira kao njegovo empirijsko ozbiljenje; smijeh kao, (para)aristotelijanski, ontološko određenje čovjeka, a zlo kao, na neki neodoljivi način, conditio humana. Cilindar je, ne zaboravimo, dio standardne opreme mađioničara te kao takav, neizbježno, predmet projekcije. Pitanje je, dakle – i ono nije tek rutinsko i retoričko – što može iz njega izaći? Ako su u njemu ptice, one imaju sasvim drugu simboličku sudbinu od onih uvriježenih mađioničarskih. Te će, crne kao i njihov kavez, brzo letjeti u dugo i prazno ništa. Ako iz njega izađe ruka, marama, kakva konačno slobodna zastava, nitko tim stvarima neće mahati; ni ruka sama sobom, ni sebi. Ako ne izađe ništa – opet dobro. Iz ničega valja ustrajno stvarati ništa. Cilindar, gusta šaka, ostaje u tome (kao platina, figura autora u točnoj pjesmi) sasvim miran, neizmijenjen. Taj tupi tuljac, najpreciznije ogledalo, crna rupa – cijev koja dokazuje prirodu vertikale i transcendencije: gusta i čvrsta crnina.

Napomena: cilindar, da bi ostao to što jest, ne smije biti probušen.