Atlas glasova : antieseji | Marko Pogačar

DIM

Iznad prostora, iznad vidljivih tragova disanja, diže se dim. S njim se uvis, prema budućem, najvećoj elektrani, uspinje mnoštvo što je izgubilo pravo na razliku, vlastiti oblik. Nekad se radilo o provjerljivom: do jučer, do nekog časa svatko je mogao znati tko u njega ulazi, znatiželjni i kako. Kako se na hrpu gomilaju šume, antilope, cipele, zmije, čak i, ponekad, dimnjaci sami. To je transparentno razdoblje prošlost.

Ovih dana i dim je suvremen. Štoviše, gotovo mu je nemoguće doskočiti: isti se krije u tamnom procjepu između prirodnih i duhovnih znanosti ili, odvažimo se, njihovih jasnih predmeta. Znanost je stjerao uz zid: dim je, sve što se dešava; ipak nedostaju joj detalji – na primjer koje je boje bila podignuta životinja, je li imala ime, koliko je u njoj bilo istine ili, općenito, postoji li slobodna volja vatre? Meni se čini da je, ako i postoji, riječ o ćudljivoj, prevrtljivoj pojavi: gotovo je nemoguće reći kamo će se okrenuti, na čiju stranu se svrstati, za ili protiv. Duh, već spomenuti, nadišao je bitnom banalnošću: materijalan je, dokaziv, iako ga se ne može uhvatiti, privesti čvrstoj prostornoj pravdi.

U svakom slučaju, jasno je: dim je posljedica. Iznad prostora, iznad vidljivih tragova disanja izvlači iz nas najbolje, iz tromih predmeta pticoliko, nešto što leti. I ta je čudesna avijacija srce svakog mita o vatri – letjeti nije ekskluzivno! S onu stranu gravitacije u predmetima se smješta potjera: za visinom, prostranstvom, drukčijim sobom. A u toj skučenoj sobi mnogo je nepredvidivog, kao da su se u nju naselili oblaci, gorenje mora. I baš su oni, oblaci, najčišća njegova varijanta: gorenja zapravo nema, pretvorba je, barem prividno, lišena nasilja. Oblaci se pokazuju vjesnicima i to je, sada možemo sa sigurnošću reći, njihova tajna funkcija: dizati uvis vodu koja se u sebi gleda, ogleda, pada i poji izvore.