Atlas glasova : antieseji | Marko Pogačar

SVI KIŠOBRANI

U domu mog ranog djetinjstva, prizemnom stanu u kojem još živi moja baka, balkon je gledao i gleda na jug. K jugu je tako, u smjeru u kojem kod nas stoji more, bio uglavnom okrenut moj uporni, ponekad do paroksizma izoštren pogled. Pogled koji, uslijed svoje preopterećenosti samim sobom, nužne zgusnutosti, prerasta u čistu figuru gledanja. Zvuk koji tu sliku (sve slike i njihov potpuni izostanak) najčešće prati zvuk je vjetra koji dolazi s mora: lijeno kotrljanje valova koje pritisak spušta do nepodnošljivosti, unosi neukrotivu nervozu u ljude, životinje, lišće i teške prozorske škure. Škure, poput golemih leptira, lepršaju, ali nikamo ne odlaze. Njihovi zidovi (naši zidovi) uvijek ih, uz tupi tresak, vrate gdje im je mjesto: odakle su još prethodnog časa, nošene mutnom idejom napretka, pokušale potajno umaći. Nakon nekog vremena s vjetrom stigne i kiša, a s kišom, istovremeno, tišina i gomila unisonih, nerazlučivih glasova. Katkad to potraje danima. A onda se, kao u jeftinom avanturističkom romanu, sve slegne i iščezne kao da početno stanje nije ni bilo narušeno: kao da pripovijedanje nikada nije teklo. Zaokruženi narativ nevremena savršena je fabula za savršeni siže – dinamična i nepredvidiva, a opet divno zaokružena masa nesreće: događaj koji valja uvijek iznova i iznova čitati.

Kad vlažni vjetrovi prestanu, pod balkon stižu skupljači odbačenog metala, popravljači kišobrana i kotlokrpe. Nošeni čistim, upravo od svega ispražnjenim zrakom, njihovi reski glasovi uspinju se do moga uha i poput neke neobične zaumne bajalice, tajne dječje mantre, ondje udomaćuju i gnijezde. Taj se refren, ono uporno, oblo kišobrane popravljamo, lonce krpamo, staro željezo skupljamo, ponavlja poput izgrebene ploče, a njegovi tajnoviti nosioci – uglavnom putujući, skupljenom sirovinom i alatom preopterećeni Cigani – nestaju i pojavljuju se sa svakim nevremenom. Kada netko od susjeda, na dar ili na popravak, nešto zaista spusti (najčešće kakav islužen automobilski dio ili upravo potrgan kišobran), taj dug i tugaljiv pjev načas utihne i ustupi mjesto napetom iščekivanju. Njihov je radni proces za mene ravan alkemijskom – bezvrijedne i neupotrebljive predmete oni pretvaraju u ponovno funkcionalna, draga oruđa za obranu od kiše i gladi. Ti su na leđa uprćeni obrti u mom intimnom imaginariju ostali sinonimom tajne vještine i nauka: posvećenim (neproničnim, a tako očito jednostavnim) hramovima mistične tehnike.

S krajem osamdesetih godina, zajedno sa zajedničkom državom, LP pločama i mojim bezbrižnim, formalnim obrazovanjem neopterećenim životom, nekako je nestao i taj poznati zaziv. Još uvijek nisam siguran jesu li Cigane iz njihove mučne rutine izbacili nadolazeći rat, pad cijene sekundarnih sirovina ili poplava jeftinih kišobrana i lonaca koje, poslije jednog jedinog (kućnog ili nebeskog) nevremena ništa, nikakav prijenosni frankenštajnovski laboratorij, više ne može vratiti u život. Za pretpostaviti je, ipak, da je Ciganima, koji su stoljećima nakon tuđih ratova za sobom ostavljali svoje mrtve, glave konačno uspjela doći tranzicija. Desetak godina nakon njihova pjeva iz Splita je nestala i posljednja gradska romska obitelj. Tarzan i Sofija, jedan za drugim, iščezli su na njegovim zimskim ulicama, a skrb o njihovoj djeci preuzele su, valjda perući ruke od dotada obilno iskazivanog sitnoburžoaskog fašizma, neke dobronamjerne, bolje stojeće građanske familije.

Ova se tanka kriška osobne povijesti (gluhi madrigal – slijepa pjega službene povijesti glazbe), iako očito inzistira da bude zapisana, sve sam toga svjesniji, postojano odupire usustavljivanju u zadani prostor teksta. Priča (izostanak priče, zapravo, samo taj daleki, nečujni refren) nastoji, poput žbica kakvog starinskog kišobrana, probiti vlastiti okvir i priviti se nečemu drugom, nekoj sretnijoj, lucidnijoj temi. Ali, ja ustrajem. Čak i pod prijetnjom dosade. Tražim te Cigane; želim ih čuti – siguran sam da se u onoj mantri krije kakav zvučni okidač za moje sjećanje. Za nevremena širom otvaram prozore ne bi li zavjese divljale, rolete tresle, a tišina poslije te buke bila zanosnija, načas punija, stvarna. Koristim se pikarskom tehnikom: ulančavam epizode dok se, nošen maglenom južinom, odnekud ne pojavi (poput one kožnate utvare zaostale za pukovnikom Borcanom u Bodorovu iznimnom romanu Okrug Sinistra) neki lutajući, tihim bajanjem praćeni kišobran koji bi priču nekako okončao ne iscrpljujući njen kronotop: ostavljajući mjesta za nove i nove novele. Svoje kišobrane također, kao potencijalnu građu i teret budućeg ili pronađenog sjećanja, slažem na hrpu iza kuhinjskih vrata tek što, poput rebara, kroz platno probiju prve žbice. S onim ćemo magičnim riječima, i ja i oni, oživjeti jednom kada nas, poput izgubljenih sitnica (sasvim različito od praznika!) one iznenada ponovno pohode.