Atlas glasova : antieseji | Marko Pogačar

RITAM

Svakog jutra otvorim oči i viknem: do vraga s dosadnima! Moji oblici teku usporedo s prvim jutrom, priroda hoda prema svojoj posljednjoj točki, kao da će se u njoj zaustaviti.

Ritam i dosada zacijelo imaju nešto zajedničko: kakva je slijepa predvidivost njihovo mračno mjesto; nešto u čemu se prisutnost rasvijetli, čemu ponavljanje, vidim, utječe noseći svoje posebno sunce. Kada se uzme u obzir sve što može donijeti dosada, jasno je: ni ritmu ne valja vjerovati.

Potrebno je u našu civilizaciju unijeti dozu radosne neizvjesnosti; to je ponavljanje (poput pustinja/pustinja, pustinja/pustinja), način da se u nas uvuče uljez; teza: revolucija ne znači biti ispred, nešto predvidjeti, već tome umaći.

Međutim ritam nam, reći ćete, nije nametnut izvana – i on je, poput uspravnog hoda, nečija uspješna posljedica. Njegov je tok savez s usnulim pamćenjem: upotreba sjećanja, buđenja, riba, glagola, svega što može skočiti, gorjeti, gutati, zvati te tvojim zajedničkim imenom. Tako se svakog jutra i on uz mene budi; sitna svijeća, bijelo lišće u noći. On koji može suzbiti ritam, prekoračiti se; poput dobro pojmljenog Zena, pronaći u sebi otvor: samo on, željeni zaborav, nas zadržava.