Atlas glasova : antieseji | Marko Pogačar

GLAVA

Šećući – hodajući, dakle, bez prave namjere da se nekamo zapravo stigne, ali nipošto, razumije se, besciljno – širokim i dobro osvijetljenim hodnicima brodske Tvrđe, naišao sam (ništa ne sluteći, sasvim slučajno, reći će, u jednoj od najljepših posljedica šetnje) na neprepoznatljivo lice dragog mi pjesnika. Šećući tako, kao kroz dugu rečenicu, tim tamnim (zapravo sasvim svijetlim – tek su im dosada i zamor oduzeli tu sjajnu i očekivanu kvalitetu) i tihim hodnicima, sasvim rastresen, u bijegu, leđima sam, i ne znajući, naletio na tu neočekivanu pojavu. Pažnju mi je, međutim, privuklo nešto drugo – što je i razlog zbog kojeg sam dotično lice, pomalo bolno, spoznao isprva rebrima.

Cijeli me taj novouređeni, pomalo sterilni, tuđ galerijski prostor, iako ispunjen mahom zanimljivom umjetničkom zbirkom (koju je Branko Ružić, nekoliko godina prije smrti, darovao rodnome gradu), ostavio prilično ravnodušnim. Možda zbog općeg stanja riječi te večeri, manjkave poezije, prisile na slušanje, bljutave, rane jeseni ili čega sa svim tim posve nevezanog, morao sam što prije odande otići. Već sam, uglavnom, prostor odlučio napustiti i zamijeniti jasnu rasvjetu ugodnom, tupom večernjom tamom kada sam, izlazeći, krajičkom oka primijetio poznato, ikoničko, iako posve stilizirano lice. Iz jednog ni po čemu posebnog kuta, sveden na apstrahiranu a opet tako prepoznatljivu gestu teritorija vlastita lica – sasvim specifične, gotovo uokvirene cjeline brkova obrva i nosa – promatrao me metalni Matoš. Vratio sam se nekoliko koraka, vođen više zanimanjem za ideju tog trenutnog i neočekivanog prepoznavanja, mogućnosti da se daleko lice uhvati u nekoliko brzih i oštrih pokreta i time zauvijek fiksira, nego interesom za Matoša samog, ne bih li ga i pobliže promotrio. Brončana mi je glava, rad Marije Ujević iz 1978. godine, pružila otprilike točno ono što sam od Matoša i očekivao: uglavnom sklisko i prazno ništa. Ipak, nečeg je lijepog bilo u prepoznavanju. Spaziti poznato lice usred tog šarenog košmara, makar i svedeno na šturu grafičku jednadžbu, prevedeno na trajniji, sporiji jezik nežive tvari, slično je kratkom i trenutačnom otkrivenju koje ti kaže: tu si – s nekim između nepoznatog – nekim tihim i tuđim, a opet svojim i potrebnim. Takvo je prepoznavanje slično uočavanju rupe u površini odavno zaleđene rijeke – koliko-toliko opipljiv dokaz da ispod nešto još uvijek postoji, teče, kotrlja se i nosi sebe i svoje moru. Moru se, poznato je, uvijek valja spremno i potpuno predati, i to ne treba pobliže objašnjavati.

No ono što me zapravo zanima, što je promijenilo moju odluku da stanem na stranu nadošle noći, došlo je, i odande se, poput iznenadnog osjećaja studeni, proširilo cijelim tijelom, upravo iz one neočekivane boli u leđima. Želeći sagledati nesuđenog violončelista iz slavonskog susjedstva iz perspektive na koju nas je pripadajuća kultura potiho svikla – s razumne, oveće udaljenosti, koja sugerira istovremeno kanonsku izdvojenost i sitni pijetet – rebrima sam se, hodajući natraške, sudario s jednim drugim, na prvi pogled potpuno nepoznatim, u svakom slučaju oštrim i hladnim licem. Legenda na visokom, drvenom postolju govorila je, međutim, nešto posve suprotno. To bi mi lice, uvjeravaju me tekst i plitko povjerenje u sjećanje, trebalo biti poznato – susretao sam ga razmjerno često; na rijetkim fotografijama, u knjigama, na Cvjetnom trgu, u šetnji. Iz sivih, bez napora, strojno u metal urezanih slova nedvojbeno je proizlazilo da se radi o portretu Danijela Dragojevića, radu iz 1962. Koste Angelija Radovanija, jednog od najznačajnijih naših modernih kipara.

Lice mi, međutim, nije govorilo ništa. To bi, netko će pomisliti, bilo i za očekivati od jednog kipa – šutnju, neprozirnu tišinu, izostanak poriva za kretanjem, riječju, bilo čim – što drugo? No ipak, tolika me tišina iz nekog razloga prenula. I nije bila jedna od onih – poput kratkih zatišja u Hindemithovim sonatama za čelo – nabijenih istovremeno nadom i zebnjom, onih od značenja i budućnosti dokraja otežalih koje samo čekaju da se, poput prezrelog ploda, otkinu i uvedu nas u vlastitu posljedicu: novi govor, nastavak, vlastitu tihu misao. Njegova šutnja bila je gusta i potpuna.

Obišao sam lice sa svih strana – nije bila riječ o punoj plastici, sada kanonskom portretu koji se može naći u većini majstoru posvećenih monografija ili napisa. Ovo je lice bilo svedeno na samo sebe, iznutra prazno, štedljivo šuplje i osuđeno na vlastite neumoljive crte, slično zapravo posmrtnoj maski. Za pretpostaviti je da ga je kipar, u svom ateljeu u Nazorovoj, izradio kao studiju za poznatiju punu plastiku, ili ga možda, potvrđujući već obavljen posao, još jednom na dugi rok učvrstio po uzoru na njegova težeg prethodnika. Ovu verziju lica, čini se, za razliku od one pune (za koju je pjesnik majstoru dugo pozirao), ni sam njegov izvorni nositelj nije vidio. Godine 1962., kada je portret datiran, Dragojević je bio u svojoj dvadeset i osmoj godini, objavio je bio tek svoju prvu knjigu pjesama (godinu prije tiskao je i prvu monografiju o Radovanijevu djelu), a kipar, rođen 1916., u svojoj četrdeset i šestoj, i već odavno prepoznat i priznat u svijetu najnjemlje umjetnosti.

No nije me mladost lica koje sam navikao gledati uokvireno zbirkom godina spriječila da ga, i kad sam saznao o kome je riječ (ili, možda bolje, o kome sav taj širok i tupi muk) prepoznam i identificiram s njegovim nositeljem. Nije to bila ni prejaka autorska gesta kipara koji je cijelog života modelirao samo aktove i portrete. Mlado je lice, pretpostavit ću, u metal prenio vjerno i precizno. Nešto je drugo stajalo na putu mojoj mogućnosti da tu glavu ogoljena i reduciranog volumena, nalik posmrtnoj masci kakve Giacomettijeve figure, priznam onomu komu navodno pripada.

No može li uopće, i onda kako, model pripadati skulpturi, i obratno? Znači li to da onaj Matoš, unatoč svoj stilizaciji, zahvaljujući svojoj naučenoj ikoničnosti, zaista pripada Matošu? Odgovor je čvrsto i čisto ne. Oni si nalikuju koliko novac i njime plaćeno putovanje – čak je i kauzalitet, njihova indeksna egzistencijalna povezanost, ovdje upitna. Dragojevića nisam prepoznao jer je to bilo za mene nemoguće – ta glava sa svojim modelom, kakav god da on bio, nije imala i nema nikakve veze. Nešto slično primijetio je i sam pjesnik, te u zapisu iz njegove Bilježnice posvećenu onom poznatijem, punom portretu, čitamo: Kako se ja kao netko čije ime stoji pored njega prema njemu (portretu) odnosim? Mogu reći, malo surovo i vulgarno: nikako.

I tom osobnom sudu ne treba proturječiti. Ne zato što bi se radilo o osobnu obračunu s vlastitom slikom, na koji pojedinac polaže pravo i obavezu, već jer je takav odnos prema portretu i onaj jedini moguć. Između modela i odljeva upisuje se nepremostiva daljina, toliko gusta i razlivena da ne staje u intimni odnos između kopije i originala (iako je sasvim teško i nezgodno, ako ne i nemoguće reći što je u kojem trenutku što), nego se, poput dječje bolesti, u sve uvlači i prenosi na slučajnog promatrača. Majstorstvo svih kipara ovog svijeta ne bi mi u toj tupoj tišini otkrilo ništa od Dragojevića, kao što mi je školska ikonika otkrila Matoša; sada već nezgodno stopljena sa svojim likom. Ovo se stapanje, međutim, moglo dogoditi samo u tamnoj mjeri posthumnosti, i za njega Matoša ne treba kriviti. Dragojevića, a i sve druge takve glave na koje naiđemo treba ne prepoznati, pače, odbiti ih prepoznati, odnosno, zanemariti ono što smo o tom tipu veze dosad naučili i pustiti pjesnike da budu pjesnici, a kipove da budu što jesu. Jednima pripada riječ, drugima konačna i sjajna tišina. Pa i kad i ovi prvi, formalno, utihnu. Ničeg od prvih nema u drugima i obrnuto, i to valja, barem na neko vrijeme, takvim i priznati.

Pitanje koje bi se moglo postaviti o okviru priče, prostoriji u kojoj se te dvije brončane glave, u savršenoj tišini, gledaju oči u oči preko nekoliko metara ničega jest: što se u njoj dešava noću; kada se svjetla ugase i tame prepletu, ona unutrašnja i ona unutarnja, ona unutar prostora i ona potpuno izvanjska? Tama, kao i voda, dobro prenosi zvukove; riječi se u njoj pletu u topli i jasan trag koji, poput stope u meku snijegu, možemo slijediti i možda jednom, u nekoj prošlosti ili čudnoj budućnosti, pronaći njihove govornike, njihov u svemu izgubljen posljednji polazak. Što si, ostavljene nasamo, imaju reći; pokušavaju li, logikom nežive tvari, prijeći udaljenost koja se drukčije nije dala premostiti? Pitanje je, zna se, retoričko. Glave, kao i ostali nikom pripadajući, od svega konačno udaljeni predmeti, opće i ustrajno šute.