Atlas glasova : antieseji | Marko Pogačar

PRAKSA MARGINE
marginalije o tekstu i okviru

Kad god se preda mnom, igrom slučaja, mojom vlastitom voljom ili krivnjom, otvori neka knjiga, s četiriju strana napadne me neprozirna bjelina. Upravo je ona, ta bezizlazna praznina, ono što za mene definira knjigu. Ne oni dugi, vodoravni ili okomiti nizovi slova, interpunkcijskih i drugih znakova koji, kao na prometnom raskršću, olakšavaju vožnju rečenicom i, zajedno sa stidljivim procjepima kroz koje se bjelina, poput proljetnog svjetla, probija i tvori tijelo koje smo uobičajili zvati tekstom, pokrivaju središnji dio tiskane stranice – već njeni neumoljivi rubovi – margine. Sama etimologija priziva njihovu konstitutivnu liminalnost; uvjetuje istovremeno nestabilnost, varijabilnost granice i pograničnog prostora, ali i njenu potencijalnu čvrstoću: energiju koja je u njezino očuvanje – ne bi li se zatečena konstelacija moći što duže održala – na ovaj ili onaj način uložena. Margina je iz temelja podvojen, višestruki element; doktor Jekyll i mister Hyde tiskanog teksta.

Kao što okvir sa svih strana pritišće sliku, nameće joj granice njezina svijeta (jer nema ni jednog drugog razloga zašto se prostor slike ne bi beskonačno rasprostirao, sadržavao i ono što nam okvir perfidno ne dopušta vidjeti, na kraju, zasigurno uključivao i figuru slikara ili vlastiti navodni predmet, poput zrcalnog odraza kraljevskog para – ili, prema drugima, zrcalnog odraza slike kraljevskog para – u Las Meninas), margina uspostavlja prostor vidljivosti teksta, uvodi grafičku razliku razgraničujući tekst od ne-teksta, ali i od njega samoga. I možda ne bi bilo pogrešno tvrditi da je okvir jedina stvar zajednička svim umjetničkim djelima, ono što ih izdvaja; čvrstom, autoritativnom cezurom razdvaja umjetnost i „prirodu“. Brojna će s tim povezana pitanja međutim, uključujući i ono objedinjujuće, a ono glasi: uklonimo li okvir, da li djelo nestaje ili sve postaje djelom, za sada ostati neodgovorena.

No pri uspoređivanju izdvojenih, idealtipskih kategorija, kao i pri prelaženju državnih granica – dokle god iste postoje – valja biti iznimno oprezan. Jedan, barem to misli, nikada ne zna što će ondje zateći, te se gotovo iznenadi kad s druge strane one zamišljene linije pronađe poznati svijet i, u kratkom trenutku otkrivenja, spozna da zapravo ništa nije napustio. Medijalne su granice, naprotiv, nešto drugo. U našem slučaju letvicu razlike moguće je dodatno podići te je uspostaviti i na ontološkoj ravni.

Iako se njihove funkcije doimaju sumjerljivima, margina i okvir dvije su upravo dijametralno suprotstavljene kategorije. Okvir je – stavimo načas u zagrade njegovu konstitutivnost – ono što sliku (isto vrijedi i za film) čini djelom: „čitljivim tekstom“ u Barthesovu smislu – umjetničkim proizvodom koji pasivizira čitatelja, ne potiče ga da producira i umnožava vlastita značenja, nego da iščita i usvoji ona u djelo a priori i „intencionalno“ upisana. Takvo će se djelo voditi načelom vlastite zatvorenosti i koherentne neproturječnosti, nad kojom bdije očinska figura Autora. I jedino ako prihvatimo poziv slike da u nju uđemo, ispoštujemo njezine napore da se iskobelja iz vlastita okvira, možemo se prepustiti hermeneutičkoj ugodi, zaista „ispisivati“, rekreirati sliku, čineći iskustvo umjetnosti uzajamnim i živim.

Učinak margine nešto je upravo suprotno. Njena otvorena bjelina, metaforički, ali i sasvim fizički, stvara platformu za realizaciju teksta, ispisivog entiteta čija je funkcija učiniti čitatelja aktivnim polom, proizvođačem teksta umjesto njegovim konzumentom – teksta koji je, u uvjetima pisanja koji slijede po smrti Autora, sastavila proizvoljna instanca skriptora, koji je u svojoj srži brikolažer. Počevši od Barthesa, dobar bi se dio suvremenih teorija književnosti mogao svesti pod egidu teorija margine. Međutim, unutar nekih preskriptivnih praksi čitanja i pisanja, okupiranje njezine bjeline gotovo da bi značilo vrstu hereze. Imputiranje tekstualne „zakrpe“ ili interpretacije u, primjerice, kanonski, sveti tekst moglo bi biti smatrano uvođenjem dotične kopije u inkriminirani polusvijet apokrifa, prenošenjem u prostor slobode. Praksa, s druge strane, pokazuje da su ovakvi pokušaji otvaranja institucionalno zapečaćenih tekstova redoviti: prostor slobode osvajao se uvijek s onu stranu dogme. Tako se margina, uspostavljena kao teorijska premisa, ispisivošću otvara u svoju povijest, reprezentirajući neku vrstu vlastite kulminacije. Pritom tu kulminaciju, jasno je, valja shvatiti izvan teleoloških okvira; lišiti je svake pretenzije na figuru svojevrsnog interpretacijskog eshatona.

Zapisi na marginama antičkih i, pogotovo, srednjovjekovnih svitaka, rukopisa i kodeksa svjetovne ili sakralne provenijencije često i sami po sebi predstavljaju pravo neočekivano otkriveno blago. Bilo da, uneseni ležernijim rukopisom i stiješnjeni uz stroga minuciozno izrađena slova izvornog teksta, leže na sipkim stranicama kakvog brevijara ili misala ili se, upisani discipliniranom rukom posvećenog koče uz korpus kakve opsežne kronike, oni, ponekad značajniji od teksta-domaćina samog, predstavljaju kako važan datacijski instrument tako i semantički prenapregnute minijature koje su u stanju uputiti nas u nekom sasvim novom, nepredviđenom i još neistraženom smjeru. Te me marginalije, svaki put kada ih u nekom dragom izdanju ugledam, podsjete da sam im i sam veoma sklon – rasipanje tragova vlastita čitanja nepreglednim prostorom knjige ponekad pomaže da se, barem na trenutak, fiksira i njezin čitatelj, onaj kojem spomenuti tragovi tek uvjetno pripadaju, njegova su pretpostavka prije no dokaz uzročnosti ili njegov indeksni znak.

Kao što slika ili filmski kadar neizbježno nameću pitanje instance promatrača i mi se već pri prvom susretu s njima pitamo tko je zapravo onaj koji prikaz izvorno gleda, tako i tekst nameće pitanje vlastita čitatelja. Filmska je teorija, za prvu ruku, pitanje onoga koji gleda razriješila prilično jednostavnom, iako ne uvijek i do kraja adekvatnom podjelom uloga s obzirom na profil kadra. Prema predloženoj shemi kadar može biti subjektivni, objektivni ili autorski. Oni koji gledaju bili bi, istim redoslijedom: neki konkretni lik, i u tom slučaju primjenjuje se poseban set konvencija koje bi na njega ukazivale (takozvani kadar najave i sl.), narator, na kojoj se god dijegetičkoj razini on u tom trenutku nalazio i, kao treći, sam autor čije se pogled, poput kiklopskog oka, u takvom kadru izjednačuje s očištem kamere, sugerirajući neki specifični autorski postupak ili umjetničku intenciju. U slučaju fotografije ili slike promatrač bi se, još problematičnije, mogao identificirati s čovjekom iza objektiva fotografskog aparata, odnosno sa slikarom. Instanca čitatelja, međutim, ostaje najproblematičnija. Ostavim li na trenutak po strani ono što je Wolfgang Iser običavao zvati implicitnim čitateljem, tekstualnu funkciju koja proizlazi iz pretpostavke da ideja pisanja nužno uključuje i ideju čitanja, pa time i nekog apstraktnog čitatelja koji se, na ovaj ili onaj način, upisuje u tekst i stupa u različite relacije s drugim njegovim funkcijama, i dalje ostajem zbunjen pred tim nepreglednim, neraščlanjenim čitateljskim mnoštvom.

Međutim, to je mnoštvo, čiju homogenost sugerira struktura označitelja i njemu nadređena simboličkog sustava, tek idealtipska, ugodna lingvistička kategorija. Na njenoj tamnoj pozadini krije se diverzificirajuća praksa margine. Zavirimo li u njih pomnije, gotovo će nam se svaka knjiga otkriti pravim labirintom različitih čitatelja i njihovih tragova, palimpsestnim zdanjem snalaženje u čijim bi nam zakučastim hodnicima teško olakšala ma kakva Arijadnina nit. Ovi zapisi (a u njih ubrajam i najrazličitije oznake u tijelu teksta, uključujući križanje i podvlačenje) ispisuju tekst uvijek na novi način u neograničenom broju mogućih kombinacija, ali ocrtavaju i fiktivno tijelo čitatelja. Različitost potonjih iznenađuje: rekonstruirajući pomno te stidljive ili osorne, uredne ili neuredne, jedva vidljive ili dominantne i upečatljive bilješke, dolazimo do svojevrsnog čitateljskog velegrada, melting-pota u kojem supostoje i istovremeno se u neko jedinstvo višeg reda pretapaju razlike, nikada se ne prestajući iznova uspostavljati u odnosu s Drugim. S vremenom počinje se na njihovoj pozadini nazirati kategorija fikcionalnog čitatelja – čitatelja kao potencijala, prostora mogućnosti. Margina je njegovo igralište: na njoj on odrasta, odgaja se i uči. Na njoj stječe vještine.

Nije li upravo jedna od najuobičajenijih strategija čitateljeve intervencije u tekst, podvlačenje i križanje pojedinih riječi, rečenica, pa i cijelih odlomaka, najbolji dokaz da je tekst jedino i moguće čitati kao Sous rature, uvijek precrtan? Ovi su fizički tragovi prokazivanja označitelja, pa i cijelog sustava pisma kao neadekvatnog, ali nužnog, nemogućnost prisutnosti i nepostojanje fiksiranih značenja, i kada se doimaju sličnim, personalizirani osobni potpis svakog pojedinog tekstualnog istraživača. Tako bjelina koja uokviruje sadržaj stranice, kao i ona koja, poput snježnog pejzaža, odasvud nadire i provlači se kroz zatamnjenu prozorsku rešetku teksta, konačno preuzima ulogu koju i očekujemo od svjetla: ona otvara, omogućuje, pruža uvjete dobre vidljivosti, a na nama je, na svakom od nas, da gledamo. Važno je, međutim, ukazati i na opasnost ove svjetlosne metaforike. Ona bi nas mogla odvesti i u sasvim neželjenu smjeru. Naime, spomenuto „otvaranje prozora“, usmjeravanje čitateljeva pogleda ovim svjetlosnim snopom moglo bi se shvatiti kao još jedno, ovaj put mnogo perfidnije, nametanje interpretacijskih okvira kroz koje čitatelj, prispodobljen za rad opremljenom konju, gleda isključivo pred sebe – u jasno naznačenom i strogo određenom smjeru. Mnogo prikladnija metafora time bi, riskirajući ponešto hermetičke tamnosti, bila ona potpunog i gustog mraka. Tek u potpunoj odsutnosti svjetla čitatelj bi se u potpunosti mogao osloboditi diktata djela; do kraja se i u punom značenju posvetiti ispisivanju teksta. Budući da s mrakom često nismo do kraja na ti, budućnost čitanja, čini se, za sada čuči u čistoj bjelini margine i različitim potezima koji je križaju.

Nije li vrijeme da si priznamo da tekst na margini, možda upravo zbog manifestnog izostanka institucije autora, nerijetko promatramo kao nešto izvornije, snažnije, s većom dubinom uvida nego bilješci priloženi tekst? Bilješka na margini nadrasla je svoj parazitski karakter i pretvorila se u prelijepog leptira koji upravo napušta gusjenicu teksta. Pratiti ga znači priznati tekst tekstom, a sebe čitateljem.