Atlas glasova : antieseji | Marko Pogačar

NADZOR

I think i see Myself On CCTV naslovio je nekada zeleni, sada crni (Black Tooth) zub Dušan Kojić – Koja prvi album londonske emanacije „najbolje jugoslovenske grupe svih vremena“ – Discipline Kičme. Iako je ploča uz stare, prearanžirane i sada na engleskom otpjevane uspješnice poput Ja imam šarene oči ili Da li ti znaš za neki drugi ritam donijela i novi, plesniji, moderniji i mnogo sterilniji zvuk, više me od samog materijala intrigirao meni tada, kao osnovnoškolcu, prilično enigmatičan naslov. Kako sam vrlo brzo naučio što je zapravo famozni Closed Circuit TV i kako funkcionira, a nastavio sam i dalje redovito vrtjeti isključivo predratnu Kičminu diskografiju, pomalo sam zaboravio na imaginarnu crno-bijelu fotografiju kovrčave glave Zelenog Zuba koji, vragolasto se cerekajući, kao na špici legendarnog Kako je propao rock’n’roll, zuri u svoju sliku na malom, ovalnom monitoru na blagajni nekog supermarketa, po tko zna koji put proživljavajući vlastiti mirror stage, perpetuirajući time prvobitnu identifikaciju s idealnim Ja te ugrađujući tako derivirane narcističke fantazme u scenski imidž vlastitog alter-ega.

Razlog izvlačenju iz naftalina ovog ne pretjerano impresivnog uratka leži u mom nedavnom posjetu Londonu. Znao sam, što iz medija što iz specijalizirane literature, ponešto o orvelovskoj britanskoj svakodnevici, o tehničkoj infrastrukturi koja je pomogla riješiti problem podivljalih nogometnih navijača i zatim se, kodificirana rigidnom legislaturom, kapilarno proširila gotovo svim sferama društva ograničavajući prostor privatnosti gotovo isključivo na vlastita četiri zida i Rousseauovu prirodu, no svejedno me se, možda više od Big Benna, bobbyja i crvenih double-deckera dojmila (gotovo revolucionarno!) baršunasta šapa države koja suptilno, a opet do kraja eksplicitno i suvereno bdije nad vlastitom idejom adekvatnog poretka.

Nadzor je prvi pojam koji se, odmah po slijetanju, potpomognut valjda strogošću graničnih službenika i imigracijskih vlasti, iskristalizirao u mojoj, na nešto drugačije, mnogo manje tehnicizirane mehanizme funkcioniranja državnog aparata svikloj jugoistočnoj „kontinentalnoj“ svijesti. Nadzorne kamere, ako je vjerovati pločicama s uredno istaknutim obavijestima o njihovu postojanju, promatraju i bilježe, poput besposlenog, patološki znatiželjnog susjeda, gotovo sve. Njih oko četiri milijuna što je, prosječno, jedna kamera na 15 od, približno, 60 000 000 stanovnika, prosječnog Britanca snime, prema statistikama, oko 1000 puta na dan. Ne ulazeći ovom prilikom u rasprave o pragmatičnom, statistički izmjerljivom društveno korisnom aspektu ove politike, eventualnom smanjenju stope sitnog kriminala, uličnog nasilja i slično, prvih se nekoliko dana pred tom, uglavnom nenametljivo dizajniranom ikonografijom nadzora nisam mogao vladati do kraja opušteno. Ulazio u autobus za Brighton, kupovao kikiriki ili tek pogledom ispraćao razdragane francuske stjuardese koje po dobrom kontinentalnom vozimo-desnom-stranom običaju čekaju autobus s pogrešne strane ceste, nikako se nisam uspio othrvati stanovitoj dozi uvijek prisutne netko nas posmatra paranoje. Moj bi soundtrack londonske vreve vjerojatno bio, za razliku od Kojine euforične klupske ekstaze, osjetno istrzaniji, ponekim molom i blagom šizofrenijom poprskan opasni punk, dokaz barem fiktivne, nesubverzivne transgresije. Ali ne može se poreći da nas je, kao novopridošle balkanske barbare, zaokupila ista stvar – i to u tolikoj mjeri da joj je Zeleni Zub posvetio ploču, a ja joj se, ničim izazvan, u ovoj tupoj lipanjskoj večeri vraćam.

Specifičan je osjećaj znati da si stalno na meti jednog te istog unificiranog oka, predimenzioniranog Argusa koji te istovremeno štiti i sputava svojim vertikalnim, sveobuhvatnim prisustvom. Toliko specifičan da sam upravo navukao zastore, iako sam nekoliko sati leta udaljen od Otoka, iako nasumični mozaik svjetla s druge strane ulice već odavno ne pokazuje znakove života i jedino što trenutno riskiram jest oko ulične svjetiljke, njezino zujanje koje podsjeća na rojeve skrivenih mikrofona koje, ako u ovom betonskom kavezu nekada nije živio neki zaista ozbiljan disident, ne bi pronašao ni Gene Hackman. Nadzor je umreženi labirint sveprisutnog pogleda i njegov bezrodni, bezinteresni gaze izaziva ponekad srsi; kad ga se ovako, ničim izazvan sjetim, u mene, poput nedovoljno umrtvljenog virusa, useli klica potmule paranoje.

Neumjesno bi bilo olako zanemariti prednosti fine, ali opet uglavnom svima poznate i lako dostupne tehnike za onoga koji gleda. Pod pretpostavkom, naravno, da takav uopće postoji. Oko je kamere neutralno – to su odavno znali realisti, vještaci, dokumentaristi, Dos Passos i mnogi drugi. Oko kamere nipošto nije neutralno, i njegovi su zapisi podložni najrazličitijoj manipulaciji, znali su, također odavno, režiseri političkih skupova, Ejzejnštejn, Dziga Vertov, majstori specijalnih efekata, kaskaderi i drugi, profesionalni ili amaterski izazivači smrti, zasigurno i Leni Riefenstahl, jedan od najljepših anđela koji su se ikada stavili u njenu službu. Osim toga kamera, kao i najsvetija pasionska relikvija, može biti samo bolje ili lošije obrađen kovčežić lišen mogućnosti da promatra, potpuno oslobođen moći, dakle svake odgovornosti, svih prava i obaveza. No kako je mreži moći, bez obzira na udaljenost od njenih kardinalnih točaka, čvrstih čvorova, nemoguće supostojati kao entitet s pravom na izvanjskost, kako smo svi uvijek i dokraja u nju fluidno upleteni, i prazna kutija na one koji znaju da postoji i vjeruju u njenu ispravnost može djelovati baš kao i postojeći, provjeri podložan zapis; sasušeno koljeno nekog velikog mrtvaca koje je – ako već ne kao transcendentalno utočište, a onda kao predmet koji, uz potpuni izostanak (ili zaborav) njegove upotrebne vrijednosti, može zadobiti onu mnogo svestraniju, razmjensku (postavši time neka vrsta protomatrice spektakla) – u stanju prouzročiti promjenu.

Foucaultov je panoptički model, njegovo poopćenje Benthamove sheme organizacije zatvora na funkcioniranje društva u cjelini ovim visoko tehniciziranim, dehumaniziranim oblikom nadzora reificiran u svim svojim konzekvencama. Pretpostavljeni učinak izvornog modula jest stvoriti kod zatočenika svjesno i stalno stanje vidljivosti kojim se osigurava automatsko funkcioniranje moći. „Otvaranjem“ panoptikona, primjenom istog principa na najširoj osnovi, mozaičkim umnožavanjem panoptičkih mehanizama i njihovom konjunkcijom u čvrsti hegemonijski svežanj, svaki pripadnik društva preuzima funkciju zatočenika. Kao i kod Benthamove paradigmatske kaznionice čije su, potpuno ostakljene, pretjerano osvijetljene i pogledu uvijek izložene ćelije koncentrično postavljene oko visokog, mračnog, nepenetrabilnog nadzornog tornja, ni kod razgrananog sustava mehaničkog optičkog nadzora nije moguće znati kada smo zapravo promatrani. Kao što se čuvari u toranj uspinju i iz njega izlaze neprimjetno i tako stvaraju famu o svojem neprestanom prisustvu i uvijek budnom pogledu, automatsko je oko kamere također, s obzirom na njegovu mehaničku, od ljudskog faktora gotovo neovisnu prirodu, percipirano kao stalno prisutni, svevideći čuvar, pod čijim okriljem moć zaista, kao i sam nadzorni sustav, počinje funkcionirati automatski.

No dominantnu, strogu figuru tornja koji, kao centralna osovina moći, postaje os zatvoreničkog svemira i supstitut za radnu snagu sistema, zamjenjuju u ovom slučaju sveprisutna slikovno/tekstualna upozorenja – u skladu s otprije poznatim znakovima slične provenijencije (prometnim, građevinskim, infrastrukturnim itd.) dizajnirani simboli poretka. Same kamere, baš kao i ljudi u tornju, zahvaljujući također poznatoj tendenciji mikroizacije tehnike na svim poljima, postaju gotovo nevidljive, zamijenjene manje-više ustaljenim ikoničkim znakom. Dakle, na djelu je dvostruko udaljavanje od promatrača, proces analogan zamjeni tornja u svaku ćeliju postavljenim natpisom o njegovu postojanju i dopunjen, možda, malim pseudohagiografskim katekizmom o njegovim graditeljima i prvobitnim čuvarima. Nevidljivi promatrač postaje time dvostruko udaljen od objekta svog promatranja, njegovo postojanje sve manje izvjesno, ali mehanizam moći, paradoksalno, automatiziran je i pounutarnjen do prethodno neslućenih razmjera te, pod idealnom mimikrijskom maksimom zaštite pojedinca i društva, funkcionira gotovo savršeno.

Još sam jednu meni neobičnu kategoriju znakova zabrane primijetio razasutu uzduž i poprijeko londonskih maglenih eksterijera. Mislim pritom na, također ikoničko/tekstualne, zabrane igranja, najčešća među kojima je No ball games, tj. „zabranjeno igranje loptom“. Zanimljivo je da takvi, po travnjake, živce i prozore blagonaklono djelujući natpisi najčešće dolaze u paketu s upozorenjem o 24-satnom videonadzoru, često i na istoj unificiranoj ploči. Možda su tako Englezi, i to im nimalo ne bih zamjerio, naumili u korijenu zatrijeti nogomet i neke nerijetko krvave rituale koji se uz njega već po navici vežu. Možda je to još jedna od tehnika kojom se djecu od najranije dobi nastoji naviknuti na ikonografiju zabrana i nadzora, možda osiguranje mirne starosti mornaričkim veteranima koji su lopte navikli bušiti, a vjerojatno, sve to i ništa od toga – samo još jedan dokaz u prilog tezi da je poželjno i nužno nadzirati ne samo potencijalno opasne javne prostore nego i najnevinije aspekte života poput, svim višim sisavcima svojstvenog, poriva za igrom – jer ulog na stolu je „vaše dobro“ te ono najviše: dobro ideološki do kraja instrumentalizirane zajednice.

Sada, navukavši do kraja žute zastore, kuham čaj bez obzira na pomalo neugodnu ljetnu temperaturu. Piva je nestalo, mlijeko je odnio netko od susjeda, ponovno ne spavam i ova lipa u lipnju možda je moja posljednja nada. Sutra, kad podbuhao i raščupan izađem u susret svijetu, sam ću sebe pretvoriti u tajnu zvijezdu nikad prikazanog, cjelodnevnog videouratka. Dok me vrućina ponovno ne uvuče u kuću, mahnut ću svakoj kameri na koju naiđem, možda mi to ovlaš uspostavljeno prijateljstvo jednom bude od koristi. Tada ću slušati ploče. Nova iznenađenja za nova pokoljenja donesu sa sobom uvijek nešto osvježavajuće i novo, miris izazovne opasnosti, toliko zgusnutog ljeta. I znam, tko me god u tom trenutku promatrao, dalekozorom, kroz objektiv snajperskog nišana, teleskopom ili golim okom, nije ništa zaštićeniji od svijeta. Njegove duplje su jednako protočni prozori kojima, sasvim smireno, klizimo prema ponoru.