Atlas glasova : antieseji | Marko Pogačar

O TOČKI

Zakoračimo li, s Heraklitom, uvijek po prvi put u neku rijeku, znatiželjni kakvi jesmo zapitat ćemo se kamo ta rijeka teče, gdje završava; u čijim se većim vodama rasipa njeno nestalno tijelo – je li taj proždrljivi organizam tekućica ili se ne kreće (što je za vodu svakako teško pretpostaviti), je li slan ili sladak i, možda, živi li netko na njegovom suhom, kopnu. No jednako će nas tako naša znatiželja odvesti u suprotnom smjeru: k početku, izvoru, točki u kojoj zemlja obznanjuje taj dio brze nutrine. Poželimo li, naprotiv, u nekom svakodnevnom beskrajno sitnom odsječku vječnosti, o tom vremenskom preobilju što reći, naš će nas rutinski jezik, gotovo beziznimno, voditi uvijek istim, predvidljivim putem. Mi, naime, znamo kamo vječnost ide – ona je uvijek usmjerena: u ondje, u naprijed, u onkraj. No odakle je ta vječnost krenula? Iz koje točke, u kojem vremenu, pa time i kojem je prostoru pošla?

Skloni smo smetnuti da je u pitanju mnogo više od pozitivne ekstenzije vektorske slike vremena: njegova ukupnost, svesadržajnost – jednako je toliko ona u nepojmljivoj prošlosti kao i u nepredvidivoj budućnosti. Od kojeg časa je, dakle, mjeriti i može li isti, i u kojoj mjeri biti univerzalan; zajednički pojedinoj civilizaciji, društvenoj grupi, nekoj sanjivoj skupini?

Vjernicima je, čini se, lako. Za njih je ishodište jasno određeno tekstom Velike knjige, a ova interferencija vječnosti i teksta, pokazat će se, nipošto nije slučajna. Ista bi Knjiga, pomno iščitana, imala poslužiti i kao svojevrsna enciklopedija vremena: priručni vodič kroz vječnost. No što je s onima koji sigurnost vjere ne poznaju? Mogu li se osloniti na znanstvene spekulacije o početku? Uvrći se kakvoj filozofskoj interpretaciji?

Budući neizbježna, ova je osuda na filozofiju bolna. Možda bi stoga tu čvrstu točku valjalo potražiti na mikrorazini: intimnosti definiranoj pamćenjem; nepouzdanim sjećanjem koje je uvijek, za razliku od kolektivnosti zaborava, duboko osobno. Vječnost je, ako hoćete, u svakoj riječi. A riječ je potrebno izgovoriti, napisati je, i isto je i nije isto izgovorimo li je ja, ona, on: u tom se krije njezina beskonačnost – jest i nije vezana uz nas, naša je, ali nas nadrasta, umanjuje nas u svom golemu rastu i opet podiže, sobom, u zajedništvo. Spomenutu je čvrstoću također moguće ublažiti – i tih osobnih ishodišta može i mora biti više. Njihov je broj praktično neograničen: tako je mnogo mogućih vječnosti! K njoj se polazi od nje, od njega, nekog drugog, njegovog nečijeg, ničijeg, odnekud; svaki put iz drugog vremena, druge slučajne, simboličke, promišljene ili nepromišljene točke, ili jednostavno: odavde. S ovog dosadnog, bijelog mjesta!