Atlas glasova : antieseji | Marko Pogačar

PUTOVATI JE TEŠKO

Živim u susjedstvu golema stabla: sve što vidim kad pružim pogled kroz prozor kupa se u njegovoj toploj krošnji. Stablo i ja se, iz dana u dan, iz mraka u mrak sve više i više približavamo. Ono, dok ja svakodnevno nekamo odlazim, ostaje na svom mjestu, nekoga čeka. Pritom se stablo doima sasvim ispunjenim, možda bi bilo moguće reći: sretnim. Je li riječ o nekoj novoj revoluciji mirovanja? Je li veća sreća u odlaženju ili u ostajanju? Putovanje, čini se, uvijek omogućuje više. Moguće je, na primjer, spakirati kofere i zauvijek otići, u neku nestalnu zemlju, spustiti ruke, prekrižiti ih na leđima kao da je za to već vrijeme i nekoliko puta obići ulicu, možda se spustiti u grad, provjeriti što je ondje nova, u svakom slučaju izići; nešto za sobom ostaviti i krenuti u neko radosno naprijed. Naprijed, reći će netko, može biti i ništa. Putnik, ili jednostavno, onaj koji nekuda odlazi, naizgled je u neizbrojivoj prednosti. Dok prevaljuje kakvu sigurnu udaljenost i iz nje svim svojim silama uzima, pa makar crpio tek prazno skladište slika koje će pred prvim pogledom uteći, on je, vjeruje se, na neki način nepotpun – mnogo je toga za sobom ostavio i na to se mjesto sada sretne useljavaju slike.

No, putovati je teško. Nije, naime, riječ samo o skupljanju i skladištenju; štoviše, ne smije biti ni govora o bijegu. Stvarno se putuje samo s cijelim sobom, tek u kompletu. Tek potpun putnik, onaj koji je sposoban sve svoje nositi, pa i s tim izaći na kraj i u svijet, zaista putuje. A to je, rekli smo – teško. Mnogo je lakše uza svu svoju tišinu stajati; na jednom jedinom mjestu suprotstavljati se svemu tajnom i nesmotrenom, ondje lijegati. Stoga, ako se želi uistinu putovati, a ne tek na kredit kupovati tuđe oči, trgovati ljepotom, valja učiti od stabla. Stabla u čijem golemom susjedstvu živim. Ipak, u susjedstvu. Bilo bi suviše reći: u sjeni. Možda lakše: u zaklonu. Otkidajući sve veće i veće komade obzora, čineći očekivanje potrebom, crpeći zalihu krovova, kuća, ljudi, ljušteći u isto jutro sebe i sve ondje prisutno ono raste, u svim mogućim smjerovima. Uvijek kad odlazi, odlazi potpuno, pa makar putovao tek njegov neznatni dio. Težina je, poslije svega, naš prvi, možda jedini trajni prijatelj. I ja je čekam.