Atlas glasova : antieseji | Marko Pogačar

OBRVE

Stojim između čela i očiju (mojih dvaju najboljih o), nesiguran kuda ću krenuti. Uspnem li se, uspijem li svladati silu teže, za tren ću se suočiti s kakvom šumnom preprekom, nekom koja ni sama ne zna kuda bi pošla, bi li otišla ili ostala. Kliznem li, spustim li se u smjeru sjevera, izgubim li orijentaciju i sjever postane obična hladna čaša; spustim li se dolje u brazde lica, na samo dno tvojeg termometra, ima li nade za povratak? Ako se tamo duboko ukotvim, u nekom slanom zaljevu kao u južnom brodu, hoće li me moje tamno prepoznati? Brod se pred tom nadolazećom olujom sklanja, u tlo, u neko bolničko dvorište. No gdje se zaista sklonio? U kojem brodu, broda, brod? I dalje stojim nesiguran između dva moja obla o, i ne znam kuda bih pošao. Za brodom koji će podići sidro, ući u jezik kao u salon slijepih i odvesti te? Sigurno i trajno ne. Stajat ću gdje i na početku. Obučen u svoje obrve sve dok netko ne uđe u moj hodnik, razgrne gusti mrak rukama i poljubi me u čelo za dobrodošao, i taj galeb negdje nečujno odleti.