Četvrti svjetski rat/Drugačiji svijet je moguć! : globalni napad na život/priče iz našeg dvorišta | Dražen Šimleša

AKTERI POKRETA

Zagađenje i novac idu svuda. Zašto ljudi ne mogu?
Jedan od transparenata na prosvjedima

Vidjeli smo u prvoj knjizi koliko je različitih definicija i sporenja oko značenja procesa globalizacije. Što se tiče određivanja alterglobalizacijskoga pokreta kroz jednu jednostavnu definiciju tek smo tu pred problemima. Naime, unutar pokreta vrlo rijetko se koristi etiketa antiglobalizacijski, već se češće ističe potreba za drugačijom globalizacijom. U tom kontekstu jasni su razlozi zašto će se u ovoj knjizi pokret određivati kao alterglobalizacijski. Sam pojam antiglobalizacijski pokret počeli su prvi koristiti mediji nakon prosvjeda u Seattleu 1999. godine. Bez obzira što prosvjed u Seattleu nije bio niti najveći te vrste niti najznačajniji, ostao je zapisan kao prva takva manifestacija u samom centru globalne moći SAD-u i to je bio znak za uzbunu. Tako je kroz masovne medije nastao antiglobalizacijski pokret, nešto što je apriori negativno određeno, unatoč tome što se gotovo nigdje niti prije niti poslije Seattlea nije moglo naići na neslaganje s globalizacijom kao takvom. Dapače, kao glavni lajtmotiv “naroda Seattlea” uvijek se provlačio zahtjev za drugačijom globalizacijom koja bi se pravednije odnosila prema ljudima i održivije prema prirodi. Težnja za drugačijim oblikom globalizacije gotovo je konsenzusom prihvaćena. Ipak, u većini medija pa i dijelu znanstvene zajednice prihvaćeno je pokret, koji je tema našeg rada, nazivati antiglobalizacijskim, dakle u strogom smislu protivnom globalizaciji kao takvoj. Ukoliko globalizaciju shvatimo u beckovskom smislu ispada da se ovaj pokret protivi gospodarskom, socijalnom, kulturnom i političkom djelovanju koje nadmašuje granice nacionalnih država. Meni se čini kako je tek potrebno istražiti odnos pokreta, pa i različitih aktera tog pokreta, prema raznim aspektima koje spominje Beck. Uostalom, to je i cilj knjige. Stoga ću koristiti pojam alterglobalizacijski ili ću jednostavno govoriti o pokretu sa sviješću da mislim na pokret koji je nastao usporedo s procesom globalizacije. Ne treba nas čuditi što je nakon demonstracija za vrijeme sastanka MMF-a i Svjetske banke u Washingtonu 2000. godine, New York Times odbio objaviti već naručenu kolumnu o globalizaciji, profesora antropologije sa sveučilišta u Yaleu Davida Graebera. Graeber je naime u tekstu objašnjavao težnju “naroda Seattlea” za globalizacijom slobode i tolerancije, ekoloških standarda, radničkih prava, prihvaćanja različitosti… Pa zašto se onda uvijek, kada se govori o “narodu Seattlea” govori o antiglobalistima? Jednostavno rečeno, medijima je tako lakše, štedi se na prostoru i dobija na dramatičnosti, a i dosljedno je našoj sklonosti neprijateljskim dualizmima. Unatoč tome, kako kažu sami akteri pokreta, radi se o najviše internacionalno usmjerenom, globalno povezanom pokretu koji je ikada viđen (Klein, 2002). Uostalom, ne bi niti bio nešto posebno da nije takav, a da budemo krajnje iskreni bez određenih posljedica globalizacije (npr. Internet) mnoge od bezbrojnih poznatih prosvjeda od Seattlea do Genove ne bi niti bilo moguće organizirati u takvom opsegu. Akteri pokreta ističu mnoge pozitivne aspekte globalizacije: pojačanu komunikaciju između ljudi, sve veću planetarnu svijest o socijalnim i ekološkim problemima, raširenije shvaćanje planete kao jednog sustava za kojeg smo zajedno odgovorni, stvaranje kozmopolitske svijesti i brojne druge. Dakle, kod korištenja termina antiglobalizacijski trebamo biti oprezni i svjesni o čemu govorimo. Unutar pokreta protivljenje globalizaciji ogleda se u protivljenju sve većim socijalnim podjelama i nepravdama i sve većem uništavanju prirode. Jedan od glavnih slogana na svim poznatim prosvjedima od Seattlea i je bio – ukoliko rušite stare granice, ne stvarajte nove. Nadgranična komunikacija i svijest funkcioniraju zaista u do sada neviđenim omjerima i značenjima. Dapače, mnogo toga, po akterima pokreta ostaje da se globalizira: ljudska prava, poštivanje različitosti, tolerancija, održivi razvoj i tako dalje. Po njima upravo i je najveći problem s ovakvim tipom globalizacije kakvog nam isporučuju najmoćnije svjetske institucije što ne globalizira ove kategorije. Stoga nas ne treba čuditi što danas svjedočimo prosvjedima podrške meksičkim Zapatistima širom Europe i svijeta, što anarhisti i anarhistkinje u Hrvatskoj odlaze prosvjedovati pred talijansku ambasadu u Zagrebu zbog ubojstva Carla Gulianija u Genovi, što se u Londonu blokiraju uredi i benzinske crpke naftne korporacije Shell zbog iskorištavanja nafte u Nigeriji, što se provode akcije bojkotiranja Nikeovih proizvoda na američkim sveučilištima zbog loših radnih uvjeta u njihovim tvornicama u jugoistočnoj Aziji… Sve te akcije prekogranične solidarnosti, posljedica su shvaćanja kako problemi geografski udaljenih ljudi postaju sve više slični s gotovo istim uzrokom – globalnim neoliberalnim kapitalizmom. Odnos, ili bolje rečeno su-odnos globalizacije i alterglobalizacijskog pokreta vodi nas do zaključka kako je alterglobalizacijski pokret od svojih samih početaka jedan od najglobalnijih fenomena. Jeremy Brecher, Tim Costello i Brendan Smith dobro su saželi i predstavili tu poziciju u knjizi Globalization from below (2000). U knjizi su istaknuli kako se “globalizacija odozdo” razvija učenjem suradnji i razumijevanjem različitosti. Njena struktura teži biti mreža svih mreža, koja facilitira kooperaciju ne zahtijevajući organizacijsku centralizaciju (2000: 16). Dapače, upravo to i stoji nasuprot uniformnosti i unificiranosti sličnih stremljena i pokreta u prošlosti. Akteri pokreta smatraju kako neće povratak u autarhične, izolirane tribalističke zajednice, a za mnoge niti povratak u okrilje nacija-država biti ono što će pružiti primjetan, realan i konkretan otpor, recimo to jezikom Brechera i drugih “globalizaciji odozgo”, već će to biti upravo nadteritorijalna svijest i suradnja s jakom bazom u solidarnosti i suosjećanju. Pored “globalizacije odozdo” drugi društveni teoretičari te aktivisti često koriste drugačije pojmove (misleći na isto) kao što su “alternativna globalizacija”, “etička globalizacija”, “globalizacija s ljudskim licem”, ili “pravedna globalizacija”. Imamo “pokret za globalnu pravdu i solidarnost”, “pokret protiv korporacijski vođene globalizacije” (Klein, 1999), “pokret civilnog društva”, “alternativni pokret” (Bygrave, 2002), “grassroots globalizacija”[6] (Karliner, 1997), neki govore o “pokretu civilnog društva”, “pokretu građana za svjetsku demokraciju” (Ambrose, 2002), “novoj novoj ljevici” (Graeber, 2003) ili se ističe da se jednostavno radi o Pokretu (Klein, 2001). Hardt i Negri (2003) su popularizirali koncept “mnoštva”. U lijevo radikalnim varijantama zagovara se “antikapitalistička globalizacija”. Zapatisti pak ističu da se radi o pokretu s “jednim ne i mnoštvom da” (Kingsnorth, 2003). Također se govori o mreži svih mreža ili o “pokretu svih pokreta” (Mertes, 2004). Ovdje je potrebno napomenuti kako se posljednjih godina za pojedine aktere ovog pokreta koriste i pojmovi poput “novi ekspresivni pokreti” (Maffesoli, 1996), “urbana plemena” (Perasović, 2002) i drugi.

“Globalizacija odozdo” se prema tome suprotstavlja “globalizaciji odozgo” koju nameću najmoćnije političke i financijske svjetske institucije te globalne korporacije razvijajući kulturu nasilja, koja se zapravo svojom isplativošću pretvara u ekonomiju nasilja, što ne trpi pravo na izbor i pravo na različitost. To je jedan od razloga zašto se u radu nećemo baviti s desnim otporom globalizaciji koji je vrlo često reaktivan. Uostalom, to bi bilo i skretanje s teme, budući da se zastupnici desne političke opcije uopće ne pojavljuju ili se to događa na marginama, uz događaje i akcije koje vežemo za alterglobalizacijski pokret. Neki autori govore o nekakvom zajedničkom diskursu lijevih i desnih otpora procesu globalizacije pa se spominju i fantomske koalicije. Premda je bilo nekih slučajeva kada su pojedini akteri pokreta pokrenuli inicijative u tom smjeru, to su zaista rijetke pojave i uglavnom nailaze na osudu i otpor velike većine aktera pokreta.[7] Čini nam se više kako se radi o pojednostavljivanju ideja i jednih i drugih, pa u tom smislu možemo više govoriti o intelektualnom egzibicionizmu, negoli nekakvoj velikoj koaliciji protiv novog i mrskog neprijatelja. Stavljati nekoga u zajedničku koaliciju samo zato ste se u određenom trenutku kritički postavljaju prema nekom problemu, bez ulaska u dubinu tih pozicija i stavova, ne spada u ozbiljan pristup nekoj temi. Prilično bi bilo teško zamisliti kako akteri pokreta o kojem ćemo govoriti zajedno marširaju ulicama s Patom Buchananom, Jörgom Heiderom ili le Penom. Možemo se samo dobro nasmijati kada ugledamo lošu fintu Hrvatskoga slova (373) koje 26. srpnja 2002. godine stavlja na nastavnicu sliku iz Seattlea uz veliki naslov Počinje svjetska revolucija. Tooo sigurno. Posebno s vama. Čuvari čistoće i graditelji hermetičkih zidina nisu protivnici globalizacije zato što djeluje devastirajuće na prirodu i ljude, već zato što ih razvlašćuje i skida s njihove male uskogrudne piramide nasilja gdje sebe vide kao predodređene za Istinu i spas napaćenog naroda. Jednostavno, u zatvorenom krugu kulture nasilja uvijek postoji jači. Talibanizacija Hrvatske kao oblik otpora negativnim posljedicama globalizacije je zadnje što nam treba.

Motivi i stavovi, ciljevi i dometi ovih kritika globalizacije razlikuju se u svjetlosnim godinama. Kao ilustracija može nam poslužiti debata iz druge polovice prošle godine između Guya Verhofstadta, tadašnjega predsjedavajućeg Vijeća EU-a i pripadnika pokreta za “globalizaciju odozdo”. Naime, gospodin Verhofstadt je napisao i objavio u svim vodećim časopisima Otvoreno pismo: paradoksi alterglobalizacije. U tom pismu postseattleovski tradicionalno se zahvalio pripadnicima “alterglobalizacijskoga pokreta” za ukazivanje na pojedine probleme, pozvao ih na daljnji dijalog za rješavanje problema gladi, siromaštva i uništavanja prirode, ali je neoprezno izjednačio protivljenje politici “slobodne trgovine” s “opasnim ekstremističkim i desničarskim populistima”. U odgovoru ga je dočekala prava navala kritika od strane civilnog sektora te raznih pojedinaca i pojedinki zbog namjernog iskrivljavanja očite činjenice kako “narod Seattlea” nema nikakve veze s nekakvim izolacionističkim protivljenjem globalizaciji. Različite ekološke, radničke, humanitarne, socijalne i druge grupe i organizacije su ga zasule prosvjednim pismima čudeći njegovoj neinformiranosti ili mu čak vraćajući kontraoptužbama da ukoliko mu je zaista stalo do globalizacije, zašto belgijska vlada koju on predstavlja i u kojoj ima utjecaja nije potpisala Protokol iz Göteborga o prekograničnoj kontroli zagađivanja zraka?[8] Kako bi dodatno potkrijepili ovakav stav poslužit ćemo se tablicom pet reakcija na globalnu krizu koju je načinio jedan od najpoznatijih teoretičara i aktivista pokreta Patric Bond iz Južne Afrike:
 

 
Izvor: Bond, P. (2001) Strategy and Self-Activity In the Global Justice Movements[9]
 

Dakle, slijedeći Bondovu podjelu, jasno je kako ćemo se u ovom radu baviti prvom skupinom koju je on nazvao “pokretima za globalnu pravdu”. Ono što su Brecher i dr. (2000) nazvali “globalizacijom odozdo” zaista to i je – umrežavanje aktivista i aktivistkinja iz cijelog svijeta kako bi zajedno izrađivali realne i praktične alternative “globalizaciji odozdo” i razmjenjivali solidarnost, iskustvo i osjećaje. Mrežna organiziranost, globalna usmjerenost, poštivanje različitosti i specifičnosti, odsustvo operacionalnih lidera ili vođa, okrenutost direktnoj akciji… sve su to odlike pokreta za “globalizaciju odozdo”. Oni koji pripadaju stvaranju “globalizacije odozdo” ne zagovaraju lokalno-komunitarnu odbojnost prema globalizaciji i posve su im strane ideje o retradicionalizaciji kao formi očuvanja identiteta. Naprotiv, oni iz lokalnih i svjetskih prilika kritički sagledavaju modernizacijske potencijale globalizacije i drže da ih odmah, bez oklijevanja, univerzalno valja privesti svrhama pravedne redistribucije, mira i solidarnosti. A to je, s obzirom na sredstva i ciljeve, posve drukčija, uistinu alternativna globalizacija (Kalanj, 2001).

U posljednjih nekoliko godina, negdje od polovice ’90-ih prošloga stoljeća desila se prava poplava literature o novom internacionalnim pokretu protiv globalizacije (Waterman, 2001).[10] Zbrojeno s ogromnom produkcijom dokumentarnih filmova, elektronskih lista i Internet stranica tema koju istražujemo postaje pravi izazov. Prije nego krenemo u detaljnu analizu pokreta potrebno je probati odrediti aktere koji se smatraju njegovim dijelom. Kao što sam već naveo u pomoć nam stiže hvale vrijedan rad Amory Starr koja je u knjizi Naming the Enemy: Anti-Corporate Movements Confront Globalization (2001) pokušala na sustavan i pregledan način predstaviti aktere, kako ona kaže “antikorporacijskog pokreta”. Budući da se, koliko mi je poznato, radi o jednom od rijetkih pokušaja analize pokreta, rad Amory Starr zaslužuje poveću pažnju i kritički osvrt na neke polazišne točke i zaključke. Uporište u stavu kako je ukoliko opisuje pokret kojim se i mi u ovoj knjizi bavimo, najtočnije govoriti o antikorporacijskom pokretu, Starr nalazi u stvaranju WTO-a 1995. godine. Time su korporacije dobile “pravo da slobodno trguju” i postale su “zaštićene obavezujućim i nametnutim međunarodnim ugovorima čija moć daleko prelazi (i kontradiktorna je) UN-ovoj Deklaraciji o ljudskim pravima… koja nije obavezujuća i ne može je se nametnuti… Korporacije sada imaju globalna prava. Ljudi još uvijek ne” (2001: vii). Svi akteri pokreta na ovaj ili onaj način odnose se prema ovoj novoj situaciji koju spominje Starr. Unutar velikoga globalnog antikorporacijskog pokreta imamo druge manje i specifičnije pokrete.

Starr je podijelila aktere antikorporacijskoga pokreta u tri skupine s obzirom na način njihovog otpora prema “legalizaciji korporacijskog autoriteta preko svega drugoga”:
• Osporavanje i reforma
• Globalizacija odozdo
• Odvajanje/delokalizacija

Skupinu osporavanje i reforma karakteriziraju pokreti koji nastoje “nametnuti zakonska ograničenja na korporacije ili ih prisiliti na samo-ograničavanje”. Pokreti unutar ove skupine “osporavaju legitimnost neoliberalnog reformuliranja uloge države i neophodnost podčinjavanja socijalnih prioriteta ‘međunarodnoj kompeticiji'”. Starr ističe kako pojam reforme shvaća kao “strategijski pristup” koji se unutar ove skupine manifestira kroz “traženje nacionalnih propisa, pravne izazove, mobiliziranje međunarodnih agencija, bojkote i prosvjede” (2001: 45). Unutar ove skupine najvidljivija je i najjasnija antikorporacijska sklonost aktera. Skupinu globalizacija odozdo karakterizira “globalizam ljudi”, odnosno stav kako su ljudi širom planeta suočeni sa sličnim problemima te da je “potrebno stvoriti jaku globalnu koaliciju koja će učiniti korporacije i vlade odgovornima ljudima umjesto eliti”. Pokreti unutar ove skupine “umjesto da koriste naciju-državu kao obranu protiv globalizacije, osjećaju potrebu za globaliziranjem otpora kako bi bili ravnopravni s globaliziranom strukturom neoliberalne eksploatacije” (2001: 83). Treću skupinu nazvanu odvajanje/relokalizacija karakterizira stav kako čak ako “globalizacija odozdo” i uspije u kreiranju drugačijih i pravednijih međunarodnih ugovora i pravila, “dugoročna rješenja za današnje socijalne i ekološke probleme zahtijevaju niz malih, lokalnih inicijativa koje su različite u kulturi i okolišu u kojima se nalaze” (2001: 111). Unutar velikoga globalnog antikorporacijskog pokreta imamo druge manje i specifičnije pokrete. Aktere tih triju skupina, podijeljene po temama kojima se bave, možemo vidjeti u sljedećoj tablici[11]:
 

 
Izvor: Starr, A. (2001) Naming the Enemy – Anti-Corporate Movements Confront Globalization, London: Zed Books: 149.

Osporavanje i reforma
Unutar ove skupine Starr ističe: pokrete u zemljama Trećega svijeta koji se bore protiv strukturalnih reformi Svjetske banke i MMF-a u njihovim zemljama, jer im uništavaju socijalnu sigurnost i okoliš; mirovni pokret i pokret za ljudska prava, jer sve više prati kršenja ljudskih prava i mira od strane korporacija. Pokrete za reformu zemlje ili redistribuciju zemlje Starr ubraja u ovu skupinu zato što “zahtijevaju od nacionalnih vlada da osiguraju pravednije korištenje zemlje unutar postojećeg ekonomskog sustava” (2001: 58). Pored takvih društvenih pokreta koji zahtijevaju “novu agrarnu reformu”, Starr navodi i urbani dio traganja za raspodjelom nekorištenih prostora, koji je najpoznatiji pod pojmom skvotirski pokret. Nadalje nabraja brojne društvene pokrete i manje skupine koje smatra eksplicitno antikorporacijskim poput brojnih grupa i organizacija koje se protive proizvodnji genetski modificiranih usjeva, “spontana” blokiranja prometa biciklima u gradovima poznatima pod nazivom kritična masa, anti-roads skupine i inicijative koje se protive izgradnji “nepotrebnih” novih cesta na štetu prirode i okoliša, “okupiranja” gradskih trgova i cesta kako bi se organizirao prostor za zabavu, odmor i druženje ljudi poznatih pod nazivom Reclaim the Streets, nevladine organizacije koje pozivaju na bojkot proizvoda određenih korporacija zbog kršenja ljudskih prava ili uništavanja prirode, te čitav niz organizacija iz civilnoga sektora koje imaju cilj nadgledati ili vršiti monitoring nad djelovanjem i politikom korporacija.

Globalizacija odozdo
Unutar druge skupine pokreta svedenih pod naziv globalizacija odozdo Starr ubraja prije svih ekološki pokret i sve inicijative ili organizacije za zaštitu okoliša budući da su “prekoračili nacionalne granice i ohrabruju globalno određivanje problema te internacionalna rješenja” (2001: 84). Radnički pokret je dio ove skupine budući da se shvaća kako je radništvo bez obzira gdje se nalazi najveći gubitnik neoliberalne “utrke prema dnu”. Pod socijalizmom Starr ubraja brojne socijalističke i socijal-demokratske partije te kooperativna udruženja. Nadalje tu imamo brojne skupine i organizacije koje se kroz globalne koalicije protive ugovorima o slobodnoj trgovini, bez obzira govorimo li o više regionalno određenim ugovorima (NAFTA, FTAA…) ili globalnim (WTO). Globalizaciju odozdo završavamo sa zapatističkim pokretom iz južne meksičke pokrajine Chiapas koji pored toga što su pokret za prava urođenika, predstavljaju i otvoren poziv za globaliziranjem otpora.

Odvajanje/relokalizacija
Posljednja od skupina pomoću kojih Starr analizira antikorporacijski pokret svedena je pod naziv odvajanje/relokalizacija. Ovdje se korporacije smatraju prijetnjom lokalnim zajednicama i kulturama te se kao spas nudi odvajanje lokalnih ekonomija i kultura od “korporacijski kontroliranih nacionalnih i internacionalnih ekonomija” (2001: 111). Anarhizam, po mišljenju Amory Starr, predstavlja dio “socijalističke familije” te je stavljen u ovu skupinu, jer inzistira na političkoj autonomiji i pravu ljudi da sami upravljaju vlastitim životima. Također je kao ideja preko Kropotkinovog utjecaja uvijek bio karakterističan na lokalno orijentirana ekonomska rješenja, a danas se napominje Starr anarhistički principi uvelike koriste na mnogim poznatim prosvjedima, vrlo često i bez etiketiranja i svijesti da su određena načela i vrijednosti proistekle iz anarhističke tradicije (2001: 115). Održivi razvoj ovdje se ogleda kroz misao Small is Beautiful, a manifestira se kroz permakulturu, bioregionalizam, organsku ili ekološku poljoprivredu i urbane vrtove. Pod sitnim poduzetništvom misli se na udruženja malih trgovaca i poduzetnika protiv korporacija koje ih istiskuju s tržišta, brojne alternativne ekonomske sustave, uradi sam kulturu i drugo. Suverenost označava otpor korporacijama koji pružaju čitavi narodi, ali i etničke skupine, urođenici i ostale lokalne zajednice. S religioznim nacionalizmom završava ova skupina, premda Starr ističe kako mu je strani demokratski humanizam prethodno nabrojanih skupina i pokreta. Uglavnom ga shvaća u barberovskim motivima netolerantnog fundamentalizma, patrijahalnog moraliziranja i teorijama zavjere koje se svode na fraze o maloj skupini moćnih i bogatih pojedinaca koji upravljaju cijelim svijetom i žele uništiti “sveta uvjerenja i način života”.

Već smo napomenuli kako je rad Amory Starr jedan od rijetkih koji nam daje detaljnu analizu antikorporacijskoga pokreta. Potrebno je napomenuti kako, premda čini temelj njene analize, Starrova se ne zaustavlja na gore prikazanoj tablici i analizi, već “podebljava” svoje istraživanje pokreta kada dalje u knjizi započinje višestruku analizu odnosa ovih aktera prema nekim od najvažnijih pitanja koja bi ih mogla odrediti. Tako se propituje odnos ovih aktera prema: kritici kapitalizma, neoliberalizma i globalizacije; konceptu rasta i progresa, konzumerizma, ovisnosti i smatranju korporacija kolonizatorskima; korištenju alternativne epistemologije; borbi za ideološku hegemoniju i interesu za transformativni dijalog s neprijateljem; otvorenosti stvaranja veza preko identiteta ili ideologija; sklonosti uličnim akcijama, pravnoj borbi, direktnom pritisku na korporacije ili stvaranju stranaka; pozicionirajna prema pop-kulturi te borbi kao dijelu svakodnevnoga otpora; traženje progresa, odnosno industrijski orijentiranog razvoja; pretpostavljanju granica rasta. Time se dobiva uvid u kompleksne odnose koje međusobno imaju akteri antikorporacijskoga pokreta. Ipak, zasigurno bi se mogla uputiti pokoja kritika s obzirom ne samo na pozicioniranje pojedinih aktera, već i na neke polazišne točke. Već prva skupina u sebi krije svojevrsnu zamku. Naime, ubacivanje u isti koš, koncepta osporavanja i reforme čini se problematičnim, posebno kada pogledamo manifestiranje u praksi. Osporavati korporacijsku moć može se doduše kroz reformu, no ostaje i velik dio konfrontacijskog oblika osporavanja koji mnogi pripadnici pokreta koriste. Naime, jedan poveći dio pripadnika skvoterskoga pokreta sebe zasigurno ne vidi kao dio reformskog diskursa, dapače on im je krajnje odbojan i više je za, na primjer pojedine europske zemlje, karakterističniji militatniji pristup kod urbanih skvotera. Tako se i moglo dogoditi da u istoj skupini završe mirovne pacifističke organizacije i dio urbanih militatnih skvotera samo zato što i jedni i drugi osporavaju korporacijsku moć. Takva analiza funkcionira, ali samo do određene granice, a kao što ćemo vidjeti dalje u radu, vrlo rijetki uspjesi prevladavanja odnosa reforma/revolucija ostaju i dalje kao jedan od izazova za cijeli pokret. Nadalje, nakon trećeg puta i gotovo samoizabranog odbacivanja bilo kakve aktivne socijalne, da ne govorimo o socijalističkoj politici, svrstavati socijaldemokratske stranke u antikorporacijski pokret čini se najblaže rečeno prenategnuto. Dapače, “zakašnjela” pojava nekih ljevičarskih partija i političara u “zahuktalom alterglobalističkom vlaku” prouzročila je tenzije između onih koji su okrenuti lobiranju i korištenju prevladavajuće političke paradigme za neke ciljeve pokreta i onih koji smatraju kako “smo sve dalje od naroda, što smo bliže parlamentu”, odnosno sanjaju o “promjeni svijeta bez uzimanja moći” (Holloway, 2002). Također smo mišljenja kako je i pred radničkim pokretom još dug put dok se ne izdignu iznad deklarativnog nadilaženja obrane radničkih prava unutar granica nacionalnih država te započnu pravu globalizaciju odozdo, premda neka kretanja u tom smjeru ohrabruju. Naravno, ove kritike bi se lako mogle okarakterizirati kao sitničarenje, jer je Starr obavila golem posao svojom analizom antikorporacijskoga pokreta, a uostalom i bila joj je namjera proći i kroz najmanji trag antikorporacijskoga sentimenta i djelovanja pa su se u analizi našli i neki koji se uobičajeno ne vežu za pokret ili ih se ne stavlja skupa u spomenute tri skupine. Starrovoj je primarni cilj bio istražiti upravo to, antikorporacijsku politiku određenih skupina, organizacija i pokreta te se može zaključiti kako je taj cilj i ostvarila.

Što se tiče preglednosti aktera pokreta, teško da bi se mogla naći neka zamjerka, budući da je Starr navela manje-više sve poznate grupe i organizacije, neformalne inicijative i skupine koje se smatraju dijelom pokreta. Uvid u aktere koji participiraju na Svjetskim socijalnim forumima, kao referentnom mjestu okupljanja pokreta, potvrđuje naš stav. Nama tek kroz njenu shemu preostaje predstaviti neke od aktera pokreta kako bi kasnije lakše pratili i samu analizu tih aktera i njihove uloge u pokretu.

OSPORAVANJE I REFORMA

a) Strukturalne reforme Svjetske banke i MMF-a
Brojne organizacije zahtijevaju, kao prvi korak prema oporavku zemalja u razvoju, brisanje duga koje te zemlje isplaćuju Svjetskoj banci i MMF-u. Dug se smatra nelegitimnim, jer, ili je usmjeravan u projekte koji su pogoršavali kvalitetu života ljudi ili su ih “u ime razvoja” uzimali brojni diktatori i vojni režimi koji su novac prebacivali na privatne račune te često uzimali vojnu i policijsku opremu kojom su ugnjetavali vlastiti narod. Na sve veći vanjski dug zemalja u razvoju gleda se kao na omču oko vrata tih zemalja, kao na sve veći zatvoreni krug sve većeg iznošenja novca iz zemlje, a sve manje mogućnosti ulaganja u društveno korisne sektore poput obrazovanja, zdravstva i sličnog. Najpoznatija koalicija koja se bori za ukidanje ili barem osjetno smanjivanje duga je Jubilee 2000 koja okuplja organizacije iz zapadnih zemalja, a postoji i Jubilee South unutar kojeg su organizacije iz zemalja u razvoju, te koje zstupaju “tvrđi” stav prema MMF-u i Svjetskoj banci nego “bratska” organizacija iz bogatih zemalja. Na 50-u godišnjicu MMF-a i Svjetske banke stvorena je koalicija 50 Years is Enough koja okuplja preko 200 organizacija iz SAD-a. Uz suradnju i savjete koje dobivaju od partnerskih organizacija iz zemalja u razvoju, 50 Years is Enough zahtijeva “duboku transformaciju” MMF-a i Svjetske banke te 100 postotno ukinuće dugova siromašnih zemalja. U zadnje vrijeme iznimno je jaka i popularna kampanja World Bank Bonds Boycott unutar koje se apelira na prestanak kupovanja Bankinih obveznica koje ona nudi na tržištima širom svijeta, a što predstavlja značajan dio njenog financiranja. Ovdje je još potrebno spomenuti kako su protiv politike ovih dviju institucija te protiv strukturalnih reformi koje one provode, kampanje i akcije organizirale i brojne organizacije koje se a priori ne bave politikom ovih institucija, ali ih je situacija prisilila na to. Tu možemo spomenuti sindikate, organizacije za prava žena, za prava urođeničkih skupina i manjinskih naroda, vjerske organizacije te druge organizacije koje obično svrstavamo u civilni sektor. Antikorporacijska poruka ogleda se u prije spomenutoj činjenici kako od politike MMF-a i Svjetske banke najveće koristi imaju korporacije, uglavnom iz bogatih zapadnih zemalja.

b) Mir i ljudska prava
Premda su organizacije koje se bave promoviranjem mira i ljudskih prava vrlo se često bavile humanitarnim radom i saniranjem direktnih posljedica ratnih djelovanja ili kršenja ljudskih prava, usporedo sa širenjem procesa globalizacije i korporatizacije svijeta, sve više se bave i praćenjem djelovanja i posljedica svjetskih trgovinskih i financijskih institucija te korporacija. Praktički više ne postoji svjetski relevantna organizacija koja se bavi ovim pitanjima, a da ne uključuje u svoje analize i istraživanja ovaj aspekt. Amnesty International ili Human Rights Watch kao poznate organizacije koje se bave ljudskim pravima i Christian Aid, Oxfam, World Development Movement, Halifax Initiative kao organizacije koje se bave humanitarnim radom sve više uključuju kritiku “novoga svetog trojstva” i globalnih korporacija kao najodgovornijih za loše socijalno i opće ljudsko stanje u pojedinim regijama i zemljama. Nakon terorističkih napada na SAD u rujnu 2001. godine te napada na Afganistan i Irak nakon toga, cijeli je alterglobalistički pokret poprimio vidljivi antiratni i mirovni prizvuk te je i sam prosvjed protiv napada u Irak 15. veljače 2003. godine označen kao najmasovniji prosvjed u povijesti organiziran na globalnom nivou.

c) Reforma zemlje
Najznačajnijim i najsnažnijim masovnim pokret (Chomsky, 1997) općenito u svijetu smatra se Movimento Sem Terra (Pokret [seljaka] bez zemlje) iz Brazila koji ima svoje temelje u zahtjevima za reformom zemlje. MST je organizirani pokret seljaka koji zaposjedaju nekorištene površine u vlasništvu zemljoposjednika. Brazil je zemlja broj jedan u svijetu s najvećom neravnopravnošću u raspodjeli zemlje pa tako manje od jedan posto populacije ima u vlasništvu skoro 50 posto zemlje. MST ove godine slavi 20 godina postojanja i unatoč brojnim atentatima i mučenjima koje su na aktiviste i aktistkinje MST-a izvršile ili vladine trupe ili paramilitarne desne skupine, do danas je osiguran smještaj za 350.000 obitelji. Na mjesta koja zauzmu organiziraju škole, zdravstvenu skrb, kooperative za proizvodnju hrane te ostale institucije za zadovoljenje osnovnih životnih potreba. U mnogim drugim zemljama u razvoju seljački pokreti ili organizacije farmera zahtijevaju pravedniju raspodjelu zemlje kako bi si mogli osigurati osnovne životne uvjete. Tako na primjer sindikat seljaka iz države Karnataka (KRRS) u Indiji okuplja 10 milijuna ljudi i organizira već tradicionalne kampanje protiv globalnih prehrambenih korporacija koje optužuje da im otimaju zemlju te uništavaju neovisnost u proizvodni hrane. Najpoznatija je njihova akcija “kremiranja Monsanta” gdje su zapalili polja s GM usjevima u vlasništvu dotične korporacije te provalili u njene pogone. U ovu skupinu možemo staviti i brojna udruženja i organizacije za prava urođenika i plemenskih skupina koja zahtijevaju reformu zemlje te povrat prava na oduzete im teritorije, bez obzira radi li se o kolonijalnoj ostavštini ili o nekom novijem slučaju oduzimanja zemlje od strane neke korporacije. Najpoznatija seljačka koalicija u svijetu je Via Campesina koja zahtijeva “suverenost u hrani” i prestanak korporativne dominacije prehrambenim sektorom budući da produbljuje siromaštvo seljaka i malih farmera te pospješuje opasnost i širenje gladi. Kao Međunarodni dan borbe farmera izabrali su 17. travanj, kada su vladine trupe u Brazilu 1996. godine ubile 19 i ranile 57 aktivista i aktistkinja MST-a.

U ovu skupinu Starr ubraju i urbani skvoterski pokret koji zahtijeva reformu, odnosno redistribuciju urbanih praznih prostora koji se ne koriste. Zauzimanjem praznih zgrada skvoteri žele oživiti prazne i vrlo često uništene prostore, te stvoriti alternativne oblike organiziranja i načina života. Premda je skvoterski pokret doživio svoj vrhunac početkom ’80-ih godina prošloga stoljeća i danas postoje jaki skvoterski centri u Njemačkoj, Nizozemskoj, Italiji, Španjolskoj, Francuskoj, Velikoj Britaniji i nešto manje u Danskoj, Švicarskoj, SAD-u, Kanadi i Australiji. U urbane skvotere možemo ubrojiti i sve veći broj ljudi u prenaseljenim gradovima zemalja u razvoju koji se zbog potrage za poslom naseljavaju u ilegalnim slumovima i prigradskim naseljima.

d) Eksplicitno antikorporacijske skupine
Ovdje se mogu nabrojiti brojne akcije i kampanje koje su imale eksplicitnu antikorporacijsku poruku. Već smo naveli mnoge konkretne slučajeve kampanja ili akcija protiv određenih korporacija koje su organizirali akteri tzv. alterglobalizacijskog pokreta. Biti će nam dovoljno spomenuti područja kojima su se bavile te kampanje ili akcije te korporacije kojima su se bavile: kršenje ljudskih prava (Shell, Enron, BP, Rio Tinto…), kršenje radničkih prava (Nike, Reebok, Gap, McDonald’s…), korištenje dječje radne snage (McDonald’s, Monsanto, Syngenta, Bayer…), zagađivanje prirode i ugrožavanje zdravlja lokalnog stanovništva (Shell, Unilever, Coca-Cola…), promoviranje GMO-a i biopiratstvo (najjače biotehnološke i farmaceutske korporacije), agresivan utjecaj na potrošače kroz reklame, posebno na mlađu populaciju (McDonald’s, Nike, korporacije prehrambenoga i sektora odjeće te obuće, industrija zabave…), te pljačku stanovništva zemalja u razvoju (Bechtel, Nestle, Suez Lyonnaise des Eaux…). Pored više ili manje nasilnih direktnih akcija kojima se pokušava prisiliti korporacije da promijene svoju politiku, vrlo česta taktika je pozivanje na bojkot proizvoda određene inkriminirane korporacije. Kao poseban oblik možemo istaknuti istraživački aktivizam brojnih grupa i organizacija koje nadgledaju djelovanje i politiku korporacija te širenjem informacija pokušavaju probuditi svijest ljudi i potaknuti na akciju protiv korporacija. U tom kontekstu najpoznatiji istraživački centri su: Transnational Resource Action Center iz SAD-a koji radi Internet stranicu Corpwatch (u Velikoj Britaniji također postoji istoimena organizacija i Internet stranica neovisna od one u SAD-u), Polaris Institut iz Kanade i Project Underground iz SAD-a koji posebno prate rad korporacija iz područja iskorištavanja ruda i nafte, Corporate Europe Observatory iz Amsterdama koji posebno prati odnos i utjecaj korporacija na regionalne i globalne političke i ekonomske institucije, Multinational Monitor iz SAD-a koji objavljuje godišnju listu 10 najgorih korporacija, te Third World Network iz Malezije i Oil Watch iz Ekvadora. Smatramo kako je zahvaljujući ovim tendencijama Starrova cijelu ovu skupinu okarakterizirala kao onu unutar koje je najvidljivija i najjasnija antikorporacijska sklonost aktera. Premda, sukladno definiranju cijelog pokreta antikoporacijskim treba istaknuti kako se unutar svake skupine u cijelom radu mogu naći jasne antikoporacijske tendencije.

e) Cyberpunk
Prvo što nam ovdje pada na pamet je široko rasprostranjeno korištenje Interneta unutar pokreta. Dapače, upravo je Internet i komunikacija preko mreže omogućila neke od najboljih akcija, kampanja i suradnji koje vežemo za pokret. Prihvativši Internet kao decentralizirani sustav komunikacije, aktivisti i aktivistkinje iz cijelog svijeta su vrlo rano počeli s korištenjem mreže kao područja prekogranične razmjene informacija pa na kraju i konkretne suradnje. Vrlo brzo je na red došlo i korištenje Interneta i mreže kao poligona borbe pa se organiziraju blokade komunikacijskih puteva, ometa se normalan rad inkriminiranih institucija, sve do pravih subverzija na podatke ili vlasništvo moćnih globalnih institucija. Uobičajeni naziv za ovakav tip akcije je “elektronska građanska neposlušnost”, što rezultira na primjer blokadom stranica WTO-a tokom prosvjeda u Seattleu s preko 100.000 uključenih “net ratnika”. Ili akcija izvedena prilikom sastanka Svjetskoga ekonomskog foruma u New Yorku kada su net aktivisti ušli u sustav foruma i objavili osobne podatke sudionika foruma (Bill Gates, Madeline Albright…), između ostalih i brojeve kreditnih kartica, brojeve telefona, adrese i drugo. Jedna od najpoznatijih grupa koja prakticira ovo područje antikorporacijske borbe je Media Foundation s AdBusters časopisom i Internet stranicom unutar kojih daju “točni” smisao korporacijskom imidžu i izvode subverzije na njihovim reklamama. Također se zbog sve većeg monopola u medijima krenulo u osnivanje vlastitih, pri čemu je najrašireniji pristup stvaranja nezavisnih medijskih centara koji se predstavljaju kao alternativa mainstream medijima, vrlo često kontroliranima od samih korporacija čiji bi rad trebali nezavisno pratiti. U tom kontekstu zanimljiv je odgovor potpredsjednika NBC-ja Richarda Gittera zaduženoga za reklame, na pitanje zašto ne želi pustiti u eter svoje tv kuće plaćenu reklamu Media Foundationa o pretjeranom konzumerizmu stanovnika i stanovnica SAD-a. Gitter je odgovorio kako “ne žele nikakve reklame koje su protivne našem legitimnom poslovnom interesu”. Jedan od vlasnika NBC-ja je naime, General Electric. Iz CBS-a su bili još izravniji i otvoreniji istaknuvši kako dotičnu reklamu, unatoč namjeri da se plati, ne žele pustiti na svojoj tv kući, jer je “u opoziciji sa trenutnom ekonomskom politikom u SAD-u” (Hertz, 2002: 7). Independent Media Centar možemo danas naći u 100-tinjak gradova i država, a specifično je postojanje zasebnog foruma na glavnoj stranici, gdje se prakticira tzv. otvoreni pristup za sve zainteresirane koji na taj način mogu utjecati na objavljivanje vijesti. Otvoreni pristup prakticira se i kroz GNU Manifesto unutar kojeg se ističe slobodna razmjena softwarea, informacija i bilo kojeg drugog znanja i vještina stvorenih pod licencom GNU. Svatko može slobodno unijeti nove prijedloge i poboljšanja u postojeći sistem ili ga jednostavno koristiti, ali istovremeno pristati i dati to isto pravo i svim drugima bez mogućnosti patentiranja ili prisvajanja nekog znanja, jer se ono smatra plodom zajedničkog truda. Danas već poznati i razvikani Linux sistem kao opozicija zatvorenom i monopolističkom Microsoftovom sistemu primjer je prihvaćanja GNU manifesta. U zapadnim zemljama sve se više aktivista okreće ovakvoj tendenciji antikorporativnog djelovanja, te se s obzirom na sve veći utjecaj tehnologije na živote ljudi u tim zemljama čak procjenjuje kako će ovakvi oblici otpora sve više zamjenjivati ulične prosvjede. Možemo pratiti i raspravu unutar pokreta između onih koji smatraju kako se puno više postiže ovakvim akcijama, jer je sama moć sve više u mreži ili je virtualno pospremljena, i onih koji smatraju kako ovakve akcije ne mogu predstavljati alternativu uličnim akcijama ili prosvjedima.

GLOBALIZACIJA ODOZDO

a) Zaštita okoliša
Premda je s obzirom na poznatu frazu “misli globalno, djeluj lokalno” i s obzirom da je ekološki pokret svoje najslavnije trenutke upravo i ostvario kroz lokalne borbe za zaštitu prirode, u novom tisućljeću upravo su neki od ekoloških problema prekoračili nacionalne granice te samim time zahtijevaju i takva rješenja. To ne znači naravno da su nestale lokalno orijentirane akcije ili problemi, no sve je češća razmjena informacija i suradnja i između takvih. Na primjer, trend je ujedinjavanja borbe brojnih lokalnih zajednica protiv zagađivanja naftnih korporacija, premda imaju utemeljenje u lokalnom ekološkom problemu. Tradicionalni koncept NIMBY (Not in my BackYard – Ne u mojem dvorištu), sve se više zamjenjuje s konceptom NOPE (Not on Planet Earth – Ne na planetu Zemlja) ili NIABY (Not in Anybody Backyard – Ne u bilo čijem dvorištu) (Hajer, 2000). Ekološki pokret sve više djeluje globalno, jer uništavanje biljnih i životinjskih vrsta, klimatske promjene, osiromašenje ribljeg fonda i drugi nagomilani problemi zahtijevaju da se počne ne samo misliti globalno, već i djelovati. Upravo nam i najjače ekološke organizacije mogu poslužiti kao paradigmatski okvir i nekih razlika unutar tzv. alterglobalizacijskoga pokreta. Mnogi ironično nazivaju tri najjače ekološke organizacije “svetim trojstvom ekološkog pokreta”. Ipak, World Wide Fund for Nature (WWF), Greenpeace i Friends of the Earth (FoE) imaju i nekoliko značajnih razlika između sebe. WWF predstavlja najbrojniju ekološku organizaciju na svijetu s 4,7 milijuna članova. Najpoznatiji su po svom radu na zaštiti i očuvanju prirode. Zbog toga ih mnogi kritiziraju jer pri tome surađuju s institucijama poput Svjetske banke i s korporacijama koje zagađuju okoliš i krše ljudska prava. Od siromašnih zemalja se u zamjenu za otpisivanje dijela duga dio teritorija pretvara u nacionalne parkove i daje na upravljanje globalnim nevladinim organizacijama poput WWF-a i drugih. Ideja je i potekla iz WWF-a polovinom ’80-ih prošloga stoljeća kako bi se smanjio dug siromašnih zemalja te je cijela ideja poznata pod imenom debt-for-nature-swap (zamjena prirode za dug). Dakle, nevladine udruge po povoljnim cijenama uz suglasnost prvotnih kreditora (Svjetske banke, MMF-a i drugih) i vlada siromašnih zemalja otkupljuju dio duga siromašnih zemalja, a u zamjenu dobivaju na gospodarenje šume ili slična bioraznolikošću bogata područja. Takvi se projekti čine kao situacija u kojoj svi pobjeđuju, jer siromašne države mogu smanjiti vanjski dug, a dio teritorija počinje ulaziti u programe zaštite prirode i bioraznolikosti. Ipak, sve su češće kritike da su i takvi projekti dio “ekokolonijalizma” (Paterson, 1996), budući da se navodno u ime zaštite životinjskih vrsta i prirode, žrtvuju lokalne zajednice koje žive u tim područjima. Vrlo često se radi o plemenskim indijanskim zajednicama koje se tjeraju iz novozaštičenih područja kao da su oni ugrožavali bioraznolikost. Naime, nije im dozvoljeno živjeti unutar granica novoproglašenih nacionalnih parkova. Pri tome se posebno apostrofira što te zajednice uopće nisu sudjelovale u nagomilavanju duga niti u eventualnim koristima od kredita ako ih je i bilo, a sada postaju žrtve smanjivanja tog duga (Elliott, 1998). WWF se dodatno kritizira zbog primanja financijske pomoći od korporacija koje uništavaju prirodu, a čiji rad bi zapravo trebali nadgledati.[12] Greenpeace je najpoznatiji po svojim medijski atraktivnim direktnim akcijama, pa ih se često znalo okarakterizirati kao eko-ratnike. Smatraju se direktnom posljedicom mirovnoga pokreta i ’68-aških strujanja, a danas imaju 3 milijuna članova. FoE je za razliku od Greenpeace manje poznat po direktnim akcijama, a puno više po kampanjama koje provodi širom svijeta. Njihovi istraživački radovi i publikacije visoko su hvaljene i među radikalnijim dijelom pokreta koji ne gledaju na njih sa simpatijama. Imaju milijun članova, a njihove podružnice su ravnomjerno raspoređene po cijelom svijetu. Razlog što su toliko prisutni i u siromašnim zemljama jest njihova decentralizirana struktura, dok se na primjer Greenpeace često kritizira zbog svoje centraliziranosti pa se ističe kako nije čudno što su poznati po svojim eko-ratničkim akcijama, jer im je takva i struktura, gdje članstvo sluša vrh i odlazi u akcije. FoE imaju decentraliziraniju strukturu i priličnu autonomiju podružnica u odabiru tema kampanja i akcija. Ovdje bi smo još mogli spomenuti i Sierra Club, ekološku organizaciju stvorenu još krajem 19. stoljeća, a koja djeluje na području SAD-a. Premda je time ograničena, imaju veliki utjecaj u SAD-u te okupljaju 700.000 ljudi. Radikalniji dio pokreta kritizira ih također zbog primanja financijske pomoći od naftnih i drugih korporacija, a mogu se čak čuti optužbe za “pozelenjivanje mržnje” pri čemu se misli na podršku organizacije ograničavanju imigracije u SAD zbog ekoloških razloga (Hartman, 2003).[13] Kao reakcija na “reformsko skretanje” velikih ekoloških organizacija nastajale su druge s radikalnijom retorikom povezujući borbu za zaštitu prirode s borbom protiv kapitalizma. Tako su u SAD-u veliki uzlet imali Earth First koji su obnovili koncept “eko-ratnika” i bili uvelike pod utjecajem biocentričnih stavova duboke ekologije. U Velikoj Britaniji Earth First je svojim direktnim akcijama donio novi polet pomalo zamrlim ’80-ima. Posebno su bili javno napadani od centralnog ureda FoE-a, što je prestalo isključivom pobunom članstva i nekih podružnica FoE-a te su kasnije organizirane i neke zajedničke akcije nakon što je koncept EF-a postao široko prihvaćen i raširen po cijeloj Britaniji (DoD, 2003). Na samom kraju možemo izdvojiti grupe poput Earth Liberation Fronta, grupe koja djeluje potpuno u tajnosti, bez javnog članstva i koja organizira sabotaže i subverzije na imovini institucija inkriminiranih za uništavanje prirode. FBI je stavio ELF na popis terorističkih organizacija. Ovo predstavljanje drugačijeg pristupa ekoloških organizacija korisno nam je u svrhu buduće analize cijelog pokreta, budući da i na širem planu možemo uvidjeti slične pozicije.

b) Radnički pokret
Prosvjedi u Seattleu odjeknuli su u cijelom svijetu i izazvali zadovoljstvo zbog dugo očekivane koalicije “teamstersa i turtlesa”, pri čemu se kod prvih misli na pripadnike radničkih sindikata, a kod drugih na pripadnike ekološkoga pokreta zbog njihovog angažmana u sporu SAD-a i Indije pri WTO-u, gdje su SAD izgubile slučaj zabrane uvoza rakova iz Indije jer se love mrežama koje ugrožavaju i zaštičene kornjače. Radnički pokret je prvi na udaru “utrke prema dnu” i logično je njegovo aktivno uključivanje u alterglobalizacijski pokret. Kako je to rekao John Sweeney, tadašnji predsjednik sindikalne federacije ALF-CIO (American Federation of Labour and Congress of Industrial Organizations) koja broji 13 milijuna članova: “Naš zadatak nije učiniti društva sigurnima za globalizaciju, već učiniti globalni sistem sigurnim za društva”.[14] Mnogi su skloni i tvrditi kako je upravo novo vodstvo ALF-CIO-a zaslužno za kretanje radničkoga pokreta u SAD-u prema suradnju s civilnim sektorom, posebno ekološkim grupama i organizacijama za socijalnu pravdu (Burbach, 2001; Tabb, 2003). Svakako se mora spomenuti i International Confederation of Free Trade Union kao najvećeg sindikalnog udruženja koje broji preko 150 milijuna članova. Može se slobodno zaključiti kako gotovo da nema zemlje u kojoj su provođene reforme Svjetske banke i MMF-a, a da u njima nije došlo do sindikalnih nemira. Posebno su bile uspješne suradnje između sindikata i studentskih udruženja u SAD-u protiv iskorištavanja radne snage u zemljama u razvoju od strane korporacija koje dolaze iz njihovih zemalja. Pred radničkim pokretom je veliki izazov, budući da nisu navikli djelovati na globalnoj pozornici, već su donedavno bili usmjereni isključivo na zadovoljavanje potreba radništva u svojim matičnim državama. To je često išlo na štetu radnika i radnica u drugim regijama tako da je odnos ponekad više izgledao kao čista konkurencija, nego nedosanjani davni san o svjetskom ujedinjenju radnika. Najveće sindikate kritizira se za, velikom dijelu ostatku pokreta, suprotnu organizacijsku strukturu jasne i jake hijerarhije pa i za njihovo vječito uvjerenje u “društveno partnerstvo” s korporacijama (Moody, 2001). Mnogi ističu kako se sindikati kreću po stazi plitke kritike WTO i svjetskoga trgovinskog i financijskog sistema, kritizirajući uglavnom neuvrštavanje poštivanja radničkih pitanja u međunarodne ugovore, dok se na druga također važna pitanja ne osvrću. Ironično, možda upravo proces globalizacije pomogne u želji sindikata da učine “sve što je u njihovoj moći da globalizacija postane ono što od nje očekuje radništvo širom svijeta: ekonomsko, socijalno i kulturno povezivanje naroda i država – na sreću i dobrobit svih ljudi” (Kolarić, 2000: 8).

c) Socijalizam
Već sam izrekao kritiku svrstavanja socijaldemokratskih stranaka u antikorporacijski pokret.[15] I dok se donekle nazire sve veće sudjelovanje lijevih partija na Forumima pokreta i sličnim okupljanjima, teško da bi se u duhu analize koju nudi Starr moglo nazrijeti ikakvo vidljivo antikorporacijsko djelovanje iz tog smjera. Možemo navesti neke rijetke iznimke poput brazilske Radničke partije, jednog od domaćina prvih Svjetskih socijalnih foruma održavanih u brazilskom gradu Porto Alegre. Mnogi su isticali kako bi Forumi bili praktički nemogući bez logističke i druge pomoći Radničke partije. Sama stranka već dugi niz godina plijeni pažnju svojim tzv. participativnim budžetom kojega koristi u gradovima gdje je na vlasti. Radi se o su-odlučivanju građana i građanki o tome kako će se i u koje društveno korisne svrhe koristiti dio gradskog budžeta. Na javnim sastancima s izabranim političarima, oni koji su ih izabrali daju usmjerenja kamo da se troši novac u njihovim zajednicama.[16] Radnička partija je velikim dijelom i zbog ovakvog “služenja ljudima” dobivala sve više na popularnosti da bi sve rezultiralo pobjedom njihovog lidera Lule na predsjedničkim izborima 2002. godine. Mnogi sada kada je stranka na vlasti u Brazilu s velikim zanimanjem prate njen rad. Uz najavu borbe protiv gladi s nultom stopom tolerancije, trenutna brazilska vlada uvelike radi i na povezivanju siromašnih zemalja kako bi se određeni globalni problemi rješavali i na međudržavnom nivou. Brazilska je vlada jedna od inicijatorica stvaranja skupine G20 koja se oduprijela politici SAD-a i EU-a na zadnjem sastanku WTO-a u Cancunu (Meksiko), zahtijevajući prije bilo kakvih daljnjih pregovora o liberalizaciji trgovine ukidanje ogromnih poljoprivrednih subvencija u bogatim zemljama.[17] Ipak, sve se više spominju kritike kako se brazilska vlada zapravo šminka na vanjskim pitanjima, dok u onim unutrašnjim zbog kojih je i dobila izbore sve više prihvaća diktat globalnog tržišta (Bullard, 2004), a sve su češći primjeri korupcije među vladajućimo iz PT-a. SAD i EU su na kraju uspjele izdvojiti iz skupine G20 predvodnice Brazil i Indiju i uvući ih u bilaterlane pregovore čime su one napustile politiku G20. Na posljednjem Svjetskom socijalnom forumu u Indiji, poznata svjetska književnica Arundhati Roy istaknula je kako “radikalne promjene neće donijeti vlade, već samo ljudi”, žestoko napavši Lulu i njegovu vladu što prihvaća programe MMF-a, ukida beneficije umirovljenicima i izbacuje radikalnije pripadnike PT-a iz partije (Roy, 2004). Jedna od najprisutnijih grupa u tzv. alterglobalističkom pokretu je ATTAC (Asocijacija za oporezivanje financijskih transakcija kako bi se pomoglo građanima) iz Francuske koja je nastala slijedeći učenje poznatoga nobelovca Jamesa Tobina.[18] Tobin je predložio taksu kojom bi se oporezivale financijske transakcije na burzama. Naime, na svjetskim burzama dnevno se obrne preko 1500 milijardi dolara, više nego što posjeduju zajedno sve središnje banke u svojim rezervama. To je pravo lice današnjega globalnog kapitalizma ili kako se među aktivistima kaže “casino kapitalizma” (Strange, 1998). Od 1971. godine kada je 90 posto svih međunarodnih transakcija bilo vezano za stvarnu ekonomiju i ulaganja, a samo 10 posto je bilo vezano za špekulativni kapital, kroz kockanje u globalnom kasinu došli smo do stanja gdje je preko 95 posto međunarodnih financijskih transakcija vezano za špekulativni kapital, a svega pet posto odnosi se na stvarna ulaganja (Chomsky, 1999). Procjene kažu kako bi se Tobinovim porezom moglo dobiti 150-300 milijardi dolara godišnje. Većinu tih transakcija radi 100 najvećih svjetskih banaka. 10 najvećih banaka na svijetu kontrolira 52 posto transakcija, a predvode ih Citigroup, Deutsche Bank, Chase Manhattan, Warborg Dillon Read, Goldman Sachs, Bank of America, JP Morgan, HSBC (Midland Bank), ABN Amro, Merrill Lynch, Credit Suisse First Boston itd. To su najveći kockari na svijetu. Rast špekulacija počeo je s Nixonovim rušenjem brettowoodsovskog sistema i puštanjem da kapital putuje svijetom bez ikakve kontrole.

Špekulativni kapital dakle nema veze s ulaganjima u konkretne projekte ili stvarne ekonomske investicije, već isključivo s brzom zaradom na špekuliranju dionicama i tečajevima valuta. Ono što je potrebno naglasiti da tu nikakav konkretan novac ne cirkulira, već isključivo elektronske poruke “kupi ovo, prodaj ono za toliko i toliko”. Novac putuje kroz virtualni svijet, ali devastirajuće posljedice mogu biti stvarne. Na primjer, da kupi robu u Tajlandu neka francuska tvrtka će potražiti tajlandsku valutu na deviznom tržištu. Cijena ovisi o tečaju bahta u tom trenutku. Vrijednost tajlandske valute ne ovisi samo o inflaciji, trgovačkoj bilanci, vanjskom dugu… već i o brojnim psihološkim faktorima kao što su neke političke ili ekonomske afere, vrijeme nestabilnosti ili izborne neizvjesnosti. Isto tako, kada neki špekulant zna da tajlandski baht vrijedi manje u Parizu, a više u Londonu, on će pomoću elektronske mreže u svega nekoliko trenutaka kupiti baht u Parizu i prodati ga u Londonu. Zarade su još veće kada špekulanti kupuju devize za koje “pretpostavljaju” da će rasti, a prodaju one koje bi trebale padati. Time su u stanju oslabiti, pa i ugroziti gospodarsku (a time i političku) stabilnost pojedinih zemalja (Šimac, 2001). Takvo kockanje može ugroziti ekonomije ne smao čitavih zemalja, već i regija kao što je bio slučaj u jugoistočnoj Aziji 1997. godine. ATTAC dakle predlaže da se takve špekulacije oporezuju sa svega 0,5 posto, što danas nije slučaj, a da se dobiveni novac investira u društveno korisne projekte.[19] ATTAC je posebno popularan u Francuskoj, a povezuje s ekipom oko časopisa Le Monde Diplomatique i dijelom političke (trockističke) ljevice u Francuskoj. Danas se ta asocijacija uspješno širi i na druge zemlje EU-a. Tobinov porez je dobio službenu podršku kanadskog parlamenta, pojedinih finskih i francuskih političara, te brojnih organizacija civilnoga sektora, ali do danas nema značajniju primjenu na globalnom nivou.

Vrlo slična po političkom opredjeljenju je u Britaniji Socialist Workers Party koja je više okrenuta na organiziranje radničkoga otpora globalizaciji, a koju se spominje kao jednu od osnivačica “nadstranačke” aktivističke koalicije Globalise Resistance, dosta popularne u Velikoj Britaniji. Starrova u skupinu socijalizma ubraja i kooperativna udruženja ili produktivne pogone, premda zaključuje to poglavlje kako mnoge kooperative više slijede anarhističku misao, nego centralističku misao socijalizma. Na žalost, kod socijalizma moramo zaključiti kako je puno više majica s likom Che Gevare i velikih govora, a mnogo manje konkretnih eksperimenata kao što je participativni budžet u Brazilu.

d) Borbe protiv FTAs (Ugovora o slobodnoj trgovini)
Praktički ne postoji grupa ili organizacija, neformalna skupina ili ad-hoc koalicija koja se nije kritički odredila prema sve brojnijim ugovorima o slobodnoj trgovini. Dapače, ističe se kako je ideologiziranje tzv. slobodne trgovine (free trade) obična doksa, jer svjedočimo svemu osim slobodi. Kako se može proklamirati politika slobodne trgovine, ako kao što smo rekli najbogatije zemlje na svijetu godišnje subvencioniraju svoje poljoprivrede s više od 300 milijardi dolara. Izgleda da najbogatije zemlje koje najviše i spominju pozitivan značaj slobodne trgovine, čine to samo onda kada njima odgovara. Čak kada bi bogate zemlje i pristale zaista prihvatiti slobodne trgovinu, s obzirom na trenutno stanje moći (političke, ekonomske…) u svijetu takva odluka bi izgledala kao da pravednom nazovemo utrku na 100 metara, pri čemu nekoliko natjecatelja počinje start s 80 metra, dok su drugi skroz iza na početku. Pojedini akteri unutar tzv. alterglobalizacijskoga pokreta u odnosu na slobodnu trgovinu razlikuju se po dilemi “više trgovine vs. manje trgovine”. Pri čemu su oni koji smatraju najvažnijim preduvjetom za razvoj neke zemlje ili regije, sposobnost za prehranjivanje vlastitih ljudi ili “suverenost u hrani”, bliži zahtjevima za manje trgovine ili makar za njeno ograničavanje i lokalizaciju/regionalizaciju, a drugi pak poput nekih humanitarnih udruga, zahtijevaju potpunu pravu liberalizaciju trgovine kako bi siromašne zemlje mogle prodavati svoje proizvode na stranim tržištima bogatog zapada.

e) Zapatizam
Zapatistima su nazivaju potomci plemena Maya u Meksiku koji su 1994. godine digli pobunu protiv meksičke vlasti i globalnoga ekonomskog poretka. Indijanska populacija čini najsiromašniji sloj u najsiromašnijoj meksičkoj pokrajini Chiapas. Zahtijevajući vlastita prava i autonomiju, ali povezujući svoj nezavidan položaj s drugim potlačenim skupinama u svijetu, stekli su globalnu popularnost i inspirirali mnoge, od kojih je vjerojatno najpoznatija talijanska skupina Ya Basta (Dosta!), nazvana po istoimenom uzviku zapatističkih pobunjenika. Premda bi se u neku ruku zapatizam mogao svrstati u skupinu suverenost, Starrova ih s pravom predstavlja kao jedne od najistaknutijih dijelova “globalizacije odozdo”. Budući da je taj koncept, ali i cijela priča oko Zapatista iznimno važna za analizu cijelog pokreta, na ovu temu ćemo se vratiti kasnije u radu.[20]

ODVAJANJE/RELOKALIZACIJA

a) Anarhizam
Malo je grupa ili organizacija koje se smatraju anarhističkima, a koje zaista čine utjecajan ili značajan dio alterglobalističkoga pokreta. Ipak, bilo bi brzopleto zaključiti kako anarhizam kao određen sustav vrijednosti ne igra značajnu ulogu u pokretu. Dapače, mnoge inicijative pokrenute su iz sustava vrijednosti i ciljeva proizašlih iz anarhističke kajdanke. Razlog relativnoj neprepoznatljivosti anarhizma možemo možda potražiti u njegovoj fluidnosti. Mnogi akteri, čak i oni neskloni anarhizmu kao ideji i praksi, priznaju kako pokret velikim dijelom odiše anarhističkim principima i vrijednostima. Starrova napominje kako je zapravo vrlo malo ljudi svjesno da danas široko prihvaćena strategija na prosvjedima pri podjelama u grupe afiniteta ili sklonosti potječe iz anarhističke tradicije. Umreženost pokreta, decentraliziranost, prihvaćanje različitih afiniteta ili sklonosti i poštivanje istih, protivljenje naredbama odozgo i stvaranju kultova ličnosti, usmjerenost na direktne akcije i drugo, danas su prihvaćene kao inherentne vrijednosti pokreta, a potječu iz što stare a što nove tradicije anarhizma. Čak se tvrdi iz istih razloga kako je “anarhizam srce pokreta, njegova duša, kako je iz njega izašlo najviše onoga što je u pokretu novo i puno nade” (Graeber, 2003: 326). Ipak, zanimljivo je napomenuti kako istovremeno gotovo da ne postoji omraženija ideologija unutar jednog dijela pokreta, s obzirom na učestalo povezivanje najmilitatnijeg dijela pokreta black bloca s anarhizmom. Isto, kao i kod socijalizma, i ovdje često nailazimo na mnogo više parola, nego pažnje vrijednih projekata i inicijativa.

b) Održivi razvoj
Donekle nespretno odvajanje zaštite okoliša i ekološkoga pokreta od održivog razvoja rezultiralo je prebacivanjem potonjeg u skupinu odvajanje/relokacija. Premda, gotovo da ne postoji pojam oko kojeg se više plete globalizirana mreža i oko kojeg se zahtijevaju i globalna rješenja. Ovako su oni koji zagovaraju održivi razvoj spali na odvajanje. Starrova je riješila taj problem tako što je svela održivi razvoj na stvaranje od sadašnjega političkog i ekonomskog sistema odvojenih ekoloških rajeva. Ističe kako “održivi razvoj naglašava lokalne resurse i potrebe, i fokusira proizvodnju gotovo potpuno na lokalnim osnovnim potrebama i jednostavnim zadovoljstvima, odvojenu od velikih ekonomija” (2001: 127). O tome koliko smo uopće odvojeni od tog sistema ako govorimo o permakulturi, konceptu small is beautiful, bioregionalizmu, organskoj poljoprivredi i urbanim ekološkim projektima uzgajanja hrane i projektima osnaživanja lokalnih zajednica, što po Starrovoj simbolizira održivi razvoj, dalo bi se govoriti. Naravno, nije nam namjera sporiti pripradnost održivom razvoju gore spomenutih inicijativa, ali smo ipak stava kako je donekle redukcionistički pojam održivog razvoja koji praktički može konkurirati globalizaciji po učestalosti spominjanja, svesti samo na to. Čak i takva ogledna i na korporativne udarce neosjetljiva mjesta i prostori zapravo teže spajanju. Tako Global Ecovillage Network (GEN) okuplja ekološki održive prostore iz cijelog svijeta. Na njihovoj Internet stranici ističe se kako je GEN globalna konfederacija ljudi i zajednica koji se upoznaju i šire svoje ideje, razmjenjuju tehnologiju, razvijaju kulturnu i edukacijsku razmjenu…” Radi se o prostorima gdje su se među prvima u svijetu počelo razvijati korištenje obnovljivih izvora energije, ekološko graditeljstvo, brojne tehnike unutar ekološke poljoprivrede, odnosi između ljudi temeljeni na suradnji, a ne kompeticiji te poštivanju različitosti.

c) Sitno poduzetništvo
Možemo reći kako je zaštita malih gotovo opće prihvaćena vrijednost unutar pokreta, pa se tako zagovara i zaštita malih poduzetnika, posebno u susretu s velikim globalnim korporacijama. Unutar ove skupine Starrova nabraja od neformalne ekonomije, preko sitnih poduzetnika i kampanja protiv izgradnje velikih trgovačkih centara, jer će uništiti tzv. “mom and pop bussines”, pa do alternativnih ekonomskih sistema poput LETS-a (Local Exchange Trading System) i uradi sam kulture.

d) Suverenost
Suverenost se odnosi na mnoge aspekte, na samo na suverenost u westfalskom smislu. Već smo istaknuli “suverenost u hrani” Via Campasine, najveće organizacije koja okuplja seljake i farmere iz cijelog svijeta, Zapatisti zahtijevaju suverenost bez odvajanja od Meksika, posebno je često lobiranje za suverenost etničkih skupina ili plemenskih zajednica čija prava korporacije ne poštuju te im uništavaju okoliš ili ih čak osobno ugnjetavaju. ATTAC na primjer, zahtijeva pravo na suverenost država da mogu odlučiti žele li liberalizirati svoje financijsko tržište i dopustiti kapitalu da slobodno ulazi i izlazi iz zemlje. Značajan dio tzv. alterglobalizacisjkoga pokreta ne želi povratak na staro, već ističe kako globalni kapitalizam zahtijeva globalne odgovore. Jedna od najpoznatijih mreža aktivističkih grupa i organizacija iz cijelog svijeta Peoples’ Global Action ističe: “Kao i kapitalizam, i naš otpor će biti transnacionalan”. Ova dilema također prati pokret pa ćemo joj posvetiti dodatnu pažnju i kasnije.

e) Religiozni nacionalizam
Starrova ističe kako je “nezamislivo očekivati od religioznog nacionalizma doprinos humanitarnoj borbi za demokraciju i jednakost” (2001: 138). Mi smo već u uvodu istaknuli zašto smatramo kako ovakav alterglobalizam nema veze s pokretom o kojem govorimo.