Četvrti svjetski rat/Drugačiji svijet je moguć! : globalni napad na život/priče iz našeg dvorišta | Dražen Šimleša

PATOLOGIJA KAO STVAR PRINCIPA

Mjesto i vrijeme radnje: planet Zemlja. U promotivnim materijalima i na podmetačima za kavijar još ne postoji “društvena odgovornost” korporacija. Druga najjača prehrambena korporacija na svijetu Nestle, započinje ’60-ih i ’70-ih svoju agresivnu kampanju po siromašnim zemljama nagovarajući majke da hrane dojenčad mlijekom u prahu, umjesto vlastitim. Zemlje u razvoju se preplavljene konzervama i reklamama za Lactogen i druga mlijeka u prahu uz poruke kako proizvod dilaju “ljudi koji brinu za bebe i majke”. No, iz Nestlea nisu rekli majkama za čiju se djecu brinu kako cijela priča zahtijeva sterilizirano posuđe i određene higijenske uvjete što tada nije bio slučaj u tim zemljama. Dogodio se vjerojatno najveći pomor dojenčadi u povijesti. Cijeli slučaj je zabilježen kao “baby killer scandal” (Chetley, 1979). U istoimenoj knjizi tablica za ruralne dijelove Čilea jasno pokazuje kako se povećala smrtnost djece koja su hranjena samo mlijekom u prahu u odnosu na ona koja su hranjena kombinirano, a pogotovo u odnosu na ona hranjena samo majčinim mlijekom. Kako je Nestle reagirao? Negirali su sve i još se prezentirali maltene kao UN-ova konjica: “Hoće li Nestle napustiti Treći svijet? Nećemo. Naši proizvodi su oružje za ‘Treći svjetski rat’ protiv siromaštva, pothranjenosti i bolesti, a indirektno protiv revolucija i ratova”. Siromaštvo? Pothranjenost? Bolest? A tek revolucije i ratovi? Čovječe. WHO i UNICEF su istaknuli brojku od 1,5 milijuna umrle djece do kraja 20. stoljeća zbog forsiranja hranjenja dojenčadi mlijekom u prahu, umjesto majčinim mlijekom (Bruno & Karliner, 2002).

Zbog pritiska humanitarnih i organizacija za ljudska prava, a posebno IBFAN-a (International Baby Food Action Network), Nestle je danas prisiljen suzbijati svoj revolucionarni duh i na svojoj Internet stranici objavljivati informacije kako je majčino mlijeko ipak, gle čuda, zdravije od mlijeka u prahu. Premda organizacije koje nadgledaju njihov rad i dalje bilježe pritisak te korporacije na što veće korištenje mlijeka u prahu. Revolucionarni duh mlijeka u prahu krasi i ljude koji upravljaju pravosuđem u Hrvatskoj, pa tako Ingrid Antičević Marinović iz SDP-a 2001. godine na sjednici u Saboru odgovara na pitanje zašto nema nikakvog problema u smanjivanju prava rodiljama jer: “I u Burkini Faso je dojenje isključivi način hranjenja pa je životna starost 40 godina”. Bravo Ingrid. Sjedni Ingrid. U Hrvatskoj prema podacima udruge RODA (Roditelji u akciji) koja je članica IBFAN-a učestalo se krši Međunarodni pravilnik o reklamiraju nadomjestaka za majčino mlijeko. Reklamiraju se čak i tzv. “čajevi” za bebe od jednog tjedna, ili mjesec dva života, premda je preporuka WHO-a da se dijete do šestoga mjeseca hrani isključivo majčinim mlijekom.

Mjesto i vrijeme radnje: planet Zemlja, “društvena odgovornost korporacija” je postala mantra i ne možeš pobjeći od izvještaja u kojima se korporacije natječu koja će se prikazati boljom u investiranju u ljudska prava, Afriku, razmnožavanje tibetanskih pandi i sibirskih tigrova, glazbene festivale nacionalnih manjina, zaštitu parkova prirode i štošta. Nestle je evoluirao. Više si ne udvaraju da su laka konjica UN-a, sada jašu UN. Nestle je jedna od najcjenjenijih potpisnica Global Compacta. Na Internet stranicama Nestlea jasno piše – Dobra hrana, Dobar život. Kofi Annan je znao što mu se vrzma po glavi kad je kreirao Global Compact. Vjerojatno nije pomislio da je moguće da jedna od potpisnica toga ugovora može 2003. godine tužiti Etiopiju, jer je prije 30 godina populistička vlada te zemlje nacionalizirala kompaniju koja je tada bila u vlasništvu jedne njemačke tvrtke, a koju je Nestle kupio gotovo deset godina poslije toga događaja. Dakle, prije dvije godine, Nestle, s godišnjim profitom od 5,5 milijardi dolara tuži Etiopiju, zemlju gdje u tom trenutku 11 milijuna ljudi pati od gladi. Etiopijska vlada u duhu želje za suradnjom i dobrim odnosima s potencijalnim investitorima nudi Nestleu nagodbu i isplatu od 1,5 milijuna dolara. Nestle odbija i traži 6 milijuna dolara. Dakle, već su tada trajali pregovori dviju strana uz posredovanje Svjetske banke što će direktor Nestlea poslije negirati, odnosno javno lagati kako bi suzbio bijes javnosti. Tražena cifra od 6 milijuna dolara je iznos koji je Nestle zaradio u jednom satu. Na kritiku brojnih humanitarnih organizacija, i onih za ljudska prava, kako im baš i nije fora tužba za tih šest milijuna dolara, pogotovo ne od zemlje čiji stanovnici umiru svakodnevno od gladi, a pogotovo ne zbog slučaja s kojim uopće niti nisu imali veze kad se dogodio, iz ove korporacije odgovorili su kako je sve istina, ali da je to “stvar principa”. Ovo stvarno zaslužuje da se citira: “U interesu daljnjeg kretanja stranih ulaganja koja su presudna za zemlje u razvoju, krajnje je poželjno da se konflikti riješe u odnosu na međunarodno pravo i u duhu pravednosti”, kaže glasnogovornik Nestlea. Uz širokogrudnu najavu kako oni ionako sve novce dobivene presudom namjeravaju uložiti u razvoj Etiopije i borbu protiv gladi. To iz Nestlea, hoće reći, jest težak izbor, ali to je i stvar principa. To se sve događa nakon što je tog ljeta postalo jasno da je nastupila najveća kriza za male proizvođače kave. Postalo je skuplje proizvoditi je, nego što bi dobili od prodaje prekupcima, velikim korporacijama, između kojih profitira i Nestle. 25 milijuna malih farmera došlo je rub preživljavanja. Mali farmer koji uzgaja kavu dobije dva centa od buduće cijene kave. Za Etiopiju gdje 50 posto izvoza otpada na kavu, Nestleov pokušaj dodatnog cijeđenja te zemlje zaista je predstavljao doprinos borbi protiv gladi. Nestle bogati svoj ugled na finoj kavi, a Kofi bogati svoj ugled na finom Nestleu. Humanitarna organizacija Oxfam nakon što je saznala za slučaj najavljuje za 19. prosinca prosvjede ispred sjedišta Nestlea u Londonu. Mediji se počinju interesirati za slučaj i ovako traje muljanje iz Nestlea kako su i oni iznenađeni i kako je bez veze od Oxfama što saziva prosvjede na dan početka pregovora, a nakon njih će sve biti u redu. Intervju daje direktor za komunikacije Nestlea Francois Perroud u emisiji BBC Today:

Francois Perroud: “Mi smo u ovom trenutku u procesu pregovaranja koji je počeo 19…”
Novinar John Humphries odmah ga prekida i pita: “I vi ćete uzeti taj novac neovisno da li ljudi gladuju? To je to?”
FP: “Nije to u pitanju”.
JH: “Ali je. Vi kažete da ne želite prihvatiti 1,5 milijuna dolara, i hoćete 6 milijuna i to je kraj priče, nije li?”
FP: “Zaista ne mogu shvatiti vaše neprijateljstvo”.
JH: “Ali imate gladne ljude u Etiopiji. Tu se nalazi neprijateljstvo, kako biste vi rekli”.
FP: “Ako biste mi dozvolili da završim rečenicu, mogao bi naglasiti kako je ovaj proces pregovaranja daleko od svog kraja i bilo bi čisto špekuliranje sada govoriti kako će završiti… i kao i mnogo puta prije i sada imamo poziv etiopske vlade za pomoć zbog problema s kojima se suočavaju, a Nestle će, kao i uvijek biti spreman pomoći i to pomoći značajno”.

Direktor Nestlea Peter Brabeck-Letmathé na web-stranicama korporacije objavljuje izjavu 23. prosinca: “Prvo, smatramo kako je dugoročno važno da ljudi Afrike i njihove vlade pokažu sposobnost prihvaćanja međunarodnog prava, ali mi nismo zainteresirani uzeti novac od zemlje kao što je Etiopija kada je u tako očajnom stanju zadovoljavanja ljudskih potreba. Stoga ćemo sav novac dobiven od ove nagodbe usmjeriti prema javnim i privatnim naporima za borbu protiv gladi u Etiopiji. To će imati oblik i kratkotrajne humanitarne pomoći i dugoročne sigurnosti u hrani”. No i dalje se Nestle bahati i prijeti: “Budući da nam je etiopska vlada već ponudila 1,5 milijuna dolara, odmah ćemo tu sumu usmjeriti za borbu protiv gladi u Etiopiji. Isto ćemo učiniti sa svim drugim sredstvima koja ćemo dobiti od finalnog dogovora.” Nakon daljnjeg pritiska, 24. siječnja 2004. godine Nestle je objavio kako neće zahtijevati daljnju kompenzaciju od vlade Etiopije.

Kako se naziva stav kada je stvar principa uzeti novac od siromašnih? U knjizi The Corporation (2004), profesor prava na University of British Columbia, Joel Bakan ide tako daleko i definira korporacije kao patološke institucije po uzoru na definiranje patoloških osoba ili ponašanja u psihologiji.[50] Razlog za takvu tešku kvalifikaciju Baken nalazi u samom razlogu i cilju postojanja korporacija koji “nastoji zadovoljiti, nemilosrdno i bez iznimaka, svoj vlastiti interes, bez obzira na česte štetne posljedice koje može imati po druge” (2004:1-2.). Baken zapravo želi reći kako u zadovoljavanju svoje pohlepe za profitom i nezasitnom željom za sve većim zaradama po svaku cijenu, korporacije se predstavljaju kao inherentno nesposobne da suosjećaju ili obrate pažnju na potrebe i želje običnih ljudi. To je opis patoloških osoba ili patološkog ponašanja. Baken navodi mnoge primjere, slučajeve ili afere kojima potkrepljuje svoju glavnu tezu. Nama se čini najindikativnijim spomenuti slučaj s najvećom automobilskom korporacijom na svijetu General Motorsom. Patricia Anderson se sa svoje četvero djece vozila doma 1993. godine kada je na nju dok su čekali na semaforu naletio s leđa pijani vozač. Sudar je izazvao zapaljenje rezervoara za benzin. Anderson i njeno četvero djece zapaljeni su u autu od sudara te su pretrpjeli ozbiljne i teške povrede te opekline drugog i trećeg stupnja. Troje djece je imalo opekline na 60 posto tijela, a jednom djetetu je amputirana ruka. Premda je razumljivo najprije bila zahvlana što su uopće ostali živi, Anderson uz savjete svojih odvjetnika vrlo brzo podiže tužbu protiv GM-a, jer je vozila njihov model Chevrolet Malibu iz 1979. godine. Kroz suđenje je postalo jasno kako je taj model postao opasan za vožnju zbog želje GM-a da uštedi na proizvodnji kroz smanjenje sigurnosti automobila. Direktiva iz vrha korporacije nalagala je da se u model koji je vozila Patricia Anderson rezervoar za benzin pomakne na manje od 27,94 cm od branika auta umjesto prijašnjih 50,08 cm, premda su na suđenju objavljeni interni dokumenti korporacije odavali sigurnosnu preporuku od stručnjaka korporacije da rezervoar mora biti na najmanje 43,18 cm udaljen od branika. Također na modelu koji je vozila Patricia Anderson nije bilo za prijašnje modele uobičajene metalne pregrade koja je odijeljivala rezervoar od branika kao dodatna zaštita. Ono što je po Bakenu karakteristično patološki za korporativno ponašanje jest činjenica da je GM potpuno svjesno došao do ovakve odluke smanjivanja sigurnosti u svojim automobilima.[51] Naime, Edward C. Ivey, inženjer GM-a u Odjelu za unapređenje dizajna dobio je zadatak s vrha korporacije da analizira mogućnost zapaljenja u GM autima. U izvještaju “Analiza smrtnosti uslijed zapaljenja automibila” Ivey je izveo jednostavnu matematičku računicu:

500 poginulih x 200.000$ po poginulom / 41.000.000 = 2.44$ po automobilu

Dakle, godišnje pogine 500 ljudi vozeći automobile GM-a. Ako se svakome u prosjeku isplati odšteta od 200.000 dolara, na 41 milijun GM-ovih automobila koliko ih ima na cestama SAD-a, po automobilu smrt svake osobe košta 2,44 dolara. Troškovi koje je GM imao do tada s pravilnim razmakom rezervoara od stražnjeg branika i metalnom pregradom između rezervoara i branika po automobilu iznosilu su 8,59 dolara. Ušteda od 6,15 dolara previše je primamljiv zalogaj za patološku instituciju ističe Baken. No, na suđenju 1999. godine porota je odredila ponašanje GM-a moralno neprihvatljivim te je uz prihvaćanje suca određena isplata Patriciji Amstrong u iznosu od 107 milijuna dolara plus kazneni iznos od do tada nezabilježenih 4,8 milijardi dolara. Kasnije je ukupna kazna koju je GM trebao isplatiti smanjena na 1,2 milijarde dolara, a korporacija je uputila žalbu sudu savezne države Kalifornije. Trenutno je slučaj zastao kroz birokratska i pravna otezanja te sud savezne države Kalifornije još nije zasjedao na ovu temu. Ovaj nas slučaj i ne bi toliko zanimao da se radi o izoliranoj aferi i načinu djelovanja jedne korporacije. No GM je u ovom sporu toliko paradigmatičnom za odnos korporacija i javnosti dobio podršku Trgovinske komore SAD-a koja okuplja sve značajnije korporacije u toj državi. To okupljalište velikog biznisa SAD-a smatra kako je odluka suda “nelegitiman ishod”, “krajnje problematičan” zbog poruke da “se proizvođači ne upuštaju u cost-benefit analizu kada dizajniraju proizvode” čime se implicira kako je cost-benefit analiza kao takva “vrijedna prezira” (2004: 63). Cost-benefit analiza je, ističe se u potpori žalbi GM-a višem saveznom sudu, “pečat dobrog ponašanja korporacija” te se logika koja je naglašava “ne može dovoditi u pitanje” (2004: 64). Nadalje se tvrdi kako “porota nije dovoljno kvalificirana da može davati točne ocjene o slučajevima koji uljučuju procjenu rizika, a koji uključuju kompleksne aspekte inžinjerstva” (2004: 65). Ono što je u neku ruku šokantno su stavovi kako je “porota sklona staviti blokadu na svaki pokušaj da se ljudski život izrazi u dolarima” (2004: 65). Većina ovih korporacija je potpisnica Global Compacta u kojem se zaklinju u zaštitu ljudskih prava. Ako dobro legnu u cost-benefit analizi. Sve je jasnije kako je globalna politička i ekonomska elita stvorila sistem koji počiva na patologiji. I GM tu nije nikakva iznimka. Kako netko tko tvrdi da mu je stalo do ljudskih prava, do ljudi, može matematički usporediti, u dolarima, ljudski život s razmakom rezervoara od branika. Korporacije Firestone (podružnica Bridgestonea) koja proizvodi gume i Ford (automobili) znali su još 1994. godine za nedostatke guma. Firestone ih je nastavio proizvoditi, a Ford stavljati na svoje automobile. U SAD-u je zbog tih guma bilo 1400 nesreća, 250 ozlijeđenih i 88 mrtvih. Iz Venecuele je potvrđen 40 smrtnih slučajeva zbog neispravnih guma, od kojih su se neke reklamirale i kao gume bolje kvalitete.

Najviše može šokirati patološka spremnost korporacija da lažu kako bi ostavarile svoj profit. Tako je korporacija Mitsubishi 20 godina prikrivala ozbiljne kvarove na svojim automobilima te su organizirali čak i tajne popravke samo kako bi ušutkali prosvjede kupaca. DuPont je još 1979. godine znao za opasnost od teflona, čestog premaza na posuđu, ali su isto odlučili šutjeti. Phillip Morris je 40 godina tajio podatke o štetnosti cigareta. Ne samo to, u izvještaju o pušenju koji su pripremili u toj korporaciji poručuje se kako je pušenje zapravo dobro za ekonomiju jer ubrzava umiranje ljudi koji time prestaju biti opterećenje za državu. Čak se ističe u izvještaju kako je na primjer Češka 1997. godine uštedila preko 100 milijuna funti jer se nije morala brinuti i liječiti starije osobe koje su umrle od bolesti povezanih s pušenjem. Monsanto je prije tri godine pristao platiti odštetu od 700 milijuna dolara u tužbi koju je protiv njega podnijelo više od 20.000 stanovnika gradića Anniston u saveznoj državi Alabami. Naime, Monsanto je godinama trovao taj kraj ispuštajući u okoliš, rijeke i na otvorena odlagališta ostatke od proizvodnje otrovne kemikalije PCB korištene zbog protupožarnog djelovanja u elektrici i elektronici. PCB je zabranjen 1979. godine, a Monsanto se ujedno optuživalo kako nisu upozorili stanovništvo unatoč svijesti o opasnostima izlaganju PCB-u. Stanovništvo, a posebno djeca u tisućama slučajeva obolijevala su od raka, cerebralne paralize i drugih bolesti.

Sistem koji su stvorile korporacije i države je današnji neoliberalni kapitalistički sistem koji na globalnom nivou širi pohlepu, neosjetljivost na išta doli zadovoljavanja nezasitne gladi za profitom i sebičnost. Nakon što je otkriveno kako iz korporacije Sony špijuniraju ekološke aktiviste i aktivistkinje koji žele regulirati proizvodnju i odlaganje visokotehnološke opreme, iz te korporacije je dan komentar: “Očito je da smo mi zabrinuti za naš imidž i želimo se osigurati da ako Greenpeace nešto sprema, mi budemo ispred.” Sony je prezentirao svoja špijunska saznanja o svim ekološkim organizacijama pred drugim “konkurentskim” korporacijama elektroničke opreme na zatvorenoj konferenciju u Brusselu 2000. godine. Nakon što je prezentacija dospjela u javnost, Mark Small potpredsjednik nečega što se zove Odjel za ekološka, zdravstvena i sigurnosna pitanja u Sonyju, odgovorio je kako priznaje da prezentacija nije bila predstavljena “previše ukusno”, ali da se to mora shvatiti, jer ipak, nije bila namijenjena javnosti.

Nakon što se predstavljao kao veliki prirodoljubac Bill Ford Jr. predvodio je pobunu automobilskih korporacija protiv zakona o smanjenju emisije iz vozila u Kaliforniji. Uz Ford, tužbu protiv California Resources Air Borda, tijelo koje je donijelo odluku koja stupa na snagu 2009. godine, podržalo je 13 automobilskih korporacija Ford, BMW, DaimlerChrysler, GM, Mazda, Mitsubishi, Volkswagen i drugi ističući kako samo federalne vlasti smiju donijeti takav zakon, a ne savezne države. CO2 iz vozila zauzima 40 posto od ukupne emisije u Kaliforniji. Bill Ford Jr., osjetio je šovenski zov i u pismu guverneru Kalifornije Arnoldu Schwarzenegeru netom pred prihvaćanje zakona istaknuo kako bi prihvaćanje zakona bilo antimaeričko, budući da japanski automobili kao Honda ili Toyota imaju manju emisiju od američkih te bi tim zakonom bili u prednosti. Ford je u pismu budući zakon nazvao “kupuj japansko”.[52] Predstavljajući se kao veliki ekolog 2000. godine, najavio je kako će do 2004. poboljšati efikasnost svojih vozila koja puno troše (tzv. SUV-sport utility vehicle), ali je prošle godine istaknuo kako je to bilo nemoguće zbog “nepovoljne poslovne klime i tehnoloških izazova”. To je sve rezultiralo da je ekološka organizacija Blue Water Network objavila 2004. godine reklame u novinama s likom Billa Forda Jr. pretvorenog u Pinokija Forda Jr. Sama EPA je početkom kolovoza ove godine objavila studiju u kojoj se ističe kako automobili američkih korporacija danas u prosjeku imaju manju efikasnost za šest posto u potrošnji goriva od automobila prije 20 godina.

Ono što je najtragičnije jest to što korporacije tako stvaraju i šire te vrijednosti i izvan svoga direktnog dohvata pa se ovakvi kulturni obrasci počinju prelijevati i po drugim društvenim dimenzijama i sektorima. Korporacije vode “utrku prema dnu”, odnosno stvaraju svijet u kojem bi se ljudi, radnici, regije i zemlje natjecali u utrci prema dnu, kako bi se natjecali na aukciji u kojoj trebaju ponuditi najmanje u zaštiti radničkih prava, poreza, regulativa o zagađivanju i drugih važnih socijalnih i ekoloških prava. Naime, danas uslijed procesa globalizacije, korporacije prebacuju svoje “prljave” djelatnosti u ekonomski nerazvijene zemlje gdje ne postoji razvijen sistem radničkih prava, gdje se ne poštuju, ako ih uopće službeno i ima, ekološki standardi, uglavnom tamo gdje je profitabilno (u)lagati kako bi se novac lakše plodio i vraćao u centar. Takvo globalno natjecanje ogleda se u prijetnji korporacija kako će prebaciti proizvodnju u “za investicije povoljnije područje”, ukoliko dođe do zahtjeva za organiziranjem nezavisnih sindikata ili povećanja poreza na profit. Uz “utrku prema dnu” veže se i porast tzv. eksportno procesnih zona, izvozno orijentiranih zona ili zona za slobodnu trgovinu koje su nastajale usporedo sa stupanjem na scenu neoliberalnog kapitalizma, a predstavljane su kao rješenje za ekonomski spas zemalja u razvoju. Gotovo sve epz stvorene su nakon 1971. godine. Do polovice ’60-ih godina postojale su samo dvije epz – u Portoriku i Indiji. Po podacima Međunarodne organizacije rada ima ih oko 850 i zapošljavaju gotovo 30 miljuna ljudi, a locirane su u zemljama u razvoju (Ziegler, 2003). Sektori zapošljavanja su dosta uniformirani. Skoro pola zaposlenih u azijskim epz-ima radi u elektroničkoj industiji. U Meksiku je 60 posto unutar električnoga sektora, a sljedećih 30 posto odlazi na tekstil i odjeću. Gotovo 90 posto zaposlenih u nekim sektorima (odjeća, obuća…) čine žene. Samim time su donekle upitne široko popularne tvrdnje o “postindustrijskom dobu”, “postkapitalističkom društvu” (Drucker, 1993) ili “kibernetskom dobu, jer vrlo često manufakturna proizvodnja nije nestala, već je samo prebačena u zemlje u razvoju gdje su troškovi manji, a profit veći. Iz tekstilnih tvornica smještenih u free trade zonama ističu kako “preferiraju zapošljavati mlade djevojke i žene, jer imaju spretne prstiće”. (Maquiladora Solidarity Network, 2000). National Labor Comittee iz SAD-a u svojim je istraživanjima i proučavanju plaća u pojedinim industrijskim sektorima zemalja Trećega svijeta izračunao razmjere ogromnih profita koje globalne korporacije takvom politikom ostvaruju. Uspoređivanjem proizvodnje traperica u SAD-u i Nikaragvi vidljivo je kako su za taj isti posao radnik ili radnica u SAD-u plaćeni 8,31 američkih dolara na sat, dok se u Nikaragvi dobije 23 centa. Kada se taj dnevni profit pomnoži s, uglavnom, 7 radnih dana u tjednu kroz cijelu godinu dobije se čisti profit samo na uštedi plaćanja radnika i radnica za jedan proizvod od 8,4 milijuna američkih dolara godišnje. Sličnu priču kalkuliranja našao je i socijalni aktivist Charles Kernaghan dok je istraživao radne uvjete u Nikeovim tvornicama na Dominikanskoj Republici. Nevjerojatno je da je Kernaghan pronašao na smetlištu interne dokumente iz Nikeja u kojima se jasno vidi način odnosa prema, uglavnom, mladim djevojkama koje rade za tu korporaciju. Naime, proizvodnja jedne majice podijeljena je u 22 odvojene operacije te se za svaku operaciju odredilo dozvoljeno vrijeme u kojem se dotična mora izvršiti te broj očekivanoga profita na kraju. Tako se došlo do rezultata da se svaka majica mora proizvesti za najviše 6,6 minuta, što znači 8 centi rada za majicu koja se u SAD-u prodaje za 22,99 dolara (Bakan, 2004). Nevjerojatno je da Nike u travnju 2005. godine javno objavio kako priznaje “dugogodišnja zlostavljanja i izrabljivanja radnika u njihovim tvornicama širom svijeta”. I nikom ništa. Korporacija se jedan dan probudila i odlučila priznati činjenice za koje su do prije koji mjesec tužili i tražili odštetu zbog nanošenja loših obrisa na njihov sjajni imidž. Nike je bio jedna od najzlatnijih kuglica na ukrašenom drvcu UN-ovog Global Compacta. U trenutku dok su potpisivili Ugovor “dobrovoljnog” karaktera u kojem su isticali predanost zaštiti ljudskih i radničkih prava, kršili su ih nemilice po cijelom svijetu i ostvarivali ogromne profite. Nike se nije niti osvrnuo na moguću odštetu izrabljivanim radnicima i radnicama. Ovakvi medijski ispadi nemaju nikakve svrhe dok se korporacijama i dalje bude dozvoljavalo “dobrovoljno” riješavanje problema koje proizvode bez da ih se prisili na vanjsku kontrolu i nadgledanje. A za takvo stanje su na kraju krajeva najodgovornije državne vlasti i politika.

Možemo govoriti i o “globalnoj feminizaciji rada” (Parreňas, 2001) za određene poslove. Od početka devedesetih godina prošloga stoljeća žene čine više od pola svih filipinskih migracijskih kretanja. Od tih migrantkinja, dvije trećine je zaposlenih kao radna snaga u kući. Parreňas je istraživala filipinsku migracijsku populaciju koja danas broji 6,5 milijuna ljudi. Zaključuje kako filipinsku žensku migraciju možemo označiti kao “suštinske uslužne radnice globalizacije”. Pri tom se pita: “Nisu li te žene koje odlaze raditi na loše plaćena radna mjesta tisuću kilometara daleko samo još jedna vrsta robe?” Zapadne zemlje se bogate na toj transakciji i trgovini jer dobivaju jeftinu radnu snagu, dok njihova vlastita ženska populacija obavlja bolje plaćene poslove. Filipini se kao država (ne kao društvo) bogate s obzirom koliku ogromnu svotu novaca te žene šalju svojim obiteljima za trošenje na otoku. Možemo li govoriti kako zbog određenog načina života i vrijednosti bogate postindustrijske zemlje “uvoze i majčinsku ljubav?” Parreňas nadalje povezuje emigraciju s Filipina s nazadovanjem cijeloga filipinskog društva, budući da odlazi najobrazovaniji sloj. Dapače, povezuje cjelokupnu situaciju filipinske migracije s uvjetima i očekivanjima Svjetske banke te Međunarodnoga monetarnog fonda. Naime, ukupan vanjski dug Filipina došao je do cifre od 35 milijardi američkih dolara. Okrenutošću prema izvoznoj ekonomskoj politici, Filipini izvoze i radnu snagu, koja potom godišnje na Filipine u tvrdoj valuti vrati 6 milijardi američkih dolara godišnje te time pokriva veliki dio koji je potreban za godišnju otplatu vanjskoga duga. Time su Filipini dovedeni u zatvoreni krug, budući da je nezamislivo da se veliki dio tih emigranata vrati jer za njih nema toliko posla (predviđanja ističu da bi nezaposlenost skočila na 40 posto, što bi bila prava katastrofa s obzirom da 70 posto stanovništva ionako živi u siromaštvu), a s druge strane filipinsko društvo time erodira, jer najobrazovaniji i najobrazovanije odlaze raditi u strane zemlje kako bi mogli prehraniti vlastite obitelji. Budući da u privređivanju Filipina emigrantski radnici i radnice dolaze odmah iza elektroničke industrije, Pareňas zaključuje da su oni/e roba, kao i svaka druga, dapače proizvod Filipina (i svjetskih financijskih institucija) koji uvelike doprinosi rastu bruto nacionalnoga proizvoda. Time su one zapravo svedeni na objekt globalizacije koji je dodatno u kontradiktornoj situaciji, jer jedino Filipine smatraju svojim pravim domom i povratak kući se smatra prestankom njihove osobne otuđenosti, ali s druge strane ekonomski razlozi sprječavaju ih u toj nakani, ili je barem osjetno usporavaju, čime se krug opet zatvara. Potreba Zapada za reproduktivnim radom, što uključuje brigu za kuću općenito, a nadalje brigu za starije osobe i djecu te socijalizaciju djece, počesto se tumači i kao “rasna divizija reproduktivnog rada” (Evelyn Nakano Glenn) budući da su na tim radnim mjestima uglavnom zaposlene žene nebijele boje kože. Dapače, Parreňas zaključuje kako postoji sukladnost između masovnog ulaska žena iz bogatih zemalja na tržište rada s dolaskom ženske imigracije iz manje razvijenih i ekonomski bogatih zemalja. Danas su granice bogatih zemalja čvršće od Berlinskoga zida, ne samo u arhitektonskom obliku. Dovedeni smo pred apsurdnu situaciju da su granice otvorene za protok novca i profita, otpada i zagađenja, ali ne i za slobodan protok ljudi koji postaju imobilni. Europska Unija zapravo tiho postaje tvrđava koja mora sačuvati svoju civilizacijsku tradiciju pred divljacima koji nadiru gumenim čamcima ili u hladnjačama. Istovremeno će po potrebi uvoziti te imigrante i imigrantkinje kao jeftinu radnu snagu te ih također po potrebi stavljati na pladanj desničarskim i rasističkim skupinama koje će tako uvijek imati, naravno po potrebi, dežurnog krivca za “domaću” nezaposlenost.

Ljudi koji s ogromnom nadom bježe u prikazima reklama na blještavi zapad od siromaštva vlastitih (polu)diktatura, često kasno osjete da su ekonomski potrebni za težak rad i bijednu plaću, odnosno da politički glume topovsko meso nezadovoljnoj domaćoj radnoj snazi koja pak zbog svoje situacije postaje lak plijen različitih rasističkih agitatora. To što razlozi nezaposlenosti domaće radne snage prije leže upravo u onim ljudima koji su i namamili dolazak jeftine strane radne snage, ostaje prekriveno blještavilom reklama i jeftinih duplerica. I samo društvo, kada počne grintati na imigrante, zapravo se debelo guši u vlastitoj licemjernosti jer bi teško bila ostvariva lagodnost koju imaju gotovo sva zapadna društva bez imigranata kao radne snage. Na tragu zaključka Parreňasove možemo reći kako imigranti gotovo nikad ne zauzimaju poslove nekome od “domaćih” jer su za njih rezervirani najgori poslovi u proizvodnji i uslugama koje nitko više neće. Tek će se zajedničkom strategijom i direktnim akcijama sindikata s ostatkom civilnoga društva (mladi, studenti, imigranti, ekološki i humanitarni aktivisti, organizacije za mirovnu edukaciju i ljudska prava, grupe za prava žena…) globalna “utrka prema dnu” moći preobraziti u globalizaciju od dna, od samih ljudi na temeljima međusobnog razumijevanja i solidarnosti. Ti temelji također trebaju i jedino mogu biti bez granica – zaista globalni. Ako ovakvu politiku neoliberalnog kapitalizma definiramo kao nasilnu, jer ne dozvoljava pravo na izbor niti pravo na različitost, jer nudi fiktivnu mogućnost biranja, predstoji nam raditi na globalizaciji međusobnog razumijevanja i pomaganja te održivosti u ekološkom i pravednosti u socijalnom smislu. Da, predstoji nam dalje raditi na ukidanju granica, jer su neodvojive od kulture nasilja i razdvajanja.

Vrlo često se kritike očajnih radnih uvjeta u tvornicama koje nas opskrbljuju odjećom, obućom i drugim vrstama roba, odbacuju uz ljigavi prigovor kako je i to bolje (tih par dolara na dan, ako i toliko zaradi prosječan radnik ili radnica) nego da su na smetlištu ili se bave prostitucijom. To je isto kao kad bi robovlasnički sistem opravdavali usporedbom s koncentracijskim logorima i plinskim komorama. Razumljivo je da će svatko izabrati biti robom. Onda se vade i ljudi iz njihovih teških sudbina gdje oni sami isto tako razumljivo ističu kako im je bolje rintati za neku od globalnih korporacija nego biti na smetlištu. No, ono na što te korporacije ne žele odgovoriti je – zar je to vrhunac za te ljude u 21. stoljeću? Živimo li mi zaista u svijetu koji je izgubio svaki oblik suosjećanja i odgovornosti te slavi cinizam kao odgovor na sve probleme. Sve veći broj ljudi koji se gura na širokoj lepezi siromaštva i bijede uporno se želi uvjeriti kako za njih nema alternative. Dapače, oblikuje im se radni dan od 18 sati dnevno u ljudski, radno i ekološki očajnim uvjetima kao uvjet njihova opstanka.

Zaista možemo primijetiti isti tip ucjene kao i prije 130 godina kada je riječ o radnicima u tadašnjoj Europi (Baricco, 2004). Više od 130 godina ekonomskoj, političkoj i intelektualnoj eliti kapitalizma nije bilo dovoljno da pronađu dostojanstvenije opravdanje za iskorištavanje ljudi. Taj pritisak da se prihvati kako je sasvim normalno da neki ljudi izgube cijeli život u tvornicama osiguravajući nama Zapadnjacima više ili manje luksuzne stvari, toliko je jak da ga ponekad prihvate i sami aktivisti pokreta. Ovo nije apel za ukidanje tih radna mjesta. Dapače, ovo je apel da se uvjeti tih radnih mjesta moraju poboljšati. Nije istina da korporacije nemaju novaca za to, već se silna zarada slijeva u džepove malog broja direktora i menadžera, dok se loši radni i općeljudski uvjeti samih radnika i radnica opravdavaju nedostatkom sredstava. Bez prevelike filozofije, možemo potpuno otvoreno zaključiti kako je proces koji se skriva iza lažne dogme o “slobodnoj trgovini” socijalno nepravedan do boli. Uostalom, kako govoriti o socijalnoj pravednosti kada 30.000 vijetnamskih radnica u Nikeovim tvornicama zaradi ukupno u godinu dana isto koliko i globalno obožavani košarkaš koji isti proizvod reklamira. Kada bi Nike preusmjerio svega 3,5 posto od svojih ulaganja u reklame i promociju, mogao bi udvostručiti plaće svih svojih radnica u Kini i Indoneziji (Wichterich, 2000). Da se njihove sulude zarade preusmjere prema potrebama onih koji proizvode, vrlo brzo bismo shvatili kako alternativa katastrofalnim ili lošim radnim uvjetima nije ulica i još veća bijeda, već život dostojan čovjeka. Česti su slučajevi zloupotrebe i u bogatim zemljama, gdje takve poslove zauzimaju ilegalni imigranti koje se lako ucijeni s obzirom na njihov položaj. Najčešće rade u tekstilnoj industiji te na farmama za uzgoj hrane. Prema podacima američkoga Ministarstva rada, preko 60 posto tekstilnih tvornica u Los Angelesu su “sweatshopovi” (Danaher i Mark, 2003). Polovicom ’90-ih godina potvrđena su kršenja radničkih prava u preko pola tvornica u San Francisku i Oaklandu, pri čemu je zabilježeno čak i prisiljavanje na rad bez ikakve plaće.

Obični radnici u bogatim zemljama također su u sve gorem položaju. Economic Policy Institute izračunao je u periodu između 1973. godine i 1998. godine smanjenje vrijednosti radnog sata s prosječno 11,61 na 10,82 američkih dolara (Weisbrot, 1999). Radnici i radnice sve više gube sigurne i bolje plaćene poslove te dobivaju poslove s pola radnog vremena, privremena zaposlenja uz sve monotoniji rad, bez mogućnosti učlanjivanja u sindikate. Često su, pogotovo osobe ženskoga spola prisiljene raditi i više poslova kako bi mogle zadovoljiti osnovne potrebe. O kvaliteti tih poslova dovoljno govori i situacija na Clintonovoj press konferenciji kad je ovaj navodio svoje uspjehe u rastu zapošljavanja u SAD-u na što mu jedna žena iz publike odgovorila: “Znam, ja ih imam četiri” (Bader, 2000: 131).[53] U Britaniji u devedesetima više od dvije trećine poslova bili su honorarni, od čega 90 posto otpada na žene (Wichterich, 2000). Danas je svega 12 posto američkih radnika i radnica učlanjeno u neki od sindikata i njihov broj se kontinuirano smanjuje. Čak 75 posto najmoćnijih i najbogatijih korporacija po magazinu Forbes imaju radnu mjesto konzultanta za zaustavljanje stvaranja radničkih sindikata. Godišnje na poslu ili od bolesti uzrokovane poslom umre čak dva milijuna radnika. Najviše ih, 100.000, umre od raka uzrokovanog radom s azbestom. Prema podacima ILO-a u 2004. godini tri četvrtine radnika i radnica živi u uvjetima “ekonomske nesigurnosti” (WWI, 2005). S druge strane, tri četvrtine korporacija koje vrše svoju proizvodnju u SAD-u ne plaćaju nikakav porez. Korporacije sa sjedištem u SAD-u uspjele su izbjeći plaćanje 45 milijardi dolara poreza godišnje tako što su umjetno dogovarale troškove i transakcije sa svojim vanjskim podružnicama. Korporacije to rade na dva načina: pretjeranim zaračunavanjem robe koja odlazi u vanjske podružnice i pretjeranim umanjivanjem robe koja se vraća u SAD, što je taktika poznata kao “transfer pricing”.

Također, prilikom svakog otpuštanja radnika i radnica korporacijama uvijek rastu dionice na burzama. Poruka je jasna, biznisu raste vrijednost kada baca radnike na ulicu. Raste mu vrijednost i kada smulja obične ljude. Nakon sloma dot-com sektora u prvoj polovini 2001. godine, tzv. mali ulagači su izgubili milijarde dolara, kao i obični građani koji su sumanuto ulagali u taj sektor prijašnjih godina kada su ih brokerske tvrtke mamile pričama o procvatu i nepresušnom vrelu profita. Kako je pisao Zvonko Pavić u Jutarnjem listu (25.04.2001) “od 367 tvrtki koje su javno ponudile svoje dionice na burzama vrijednosnica u protekle tri godine (počevši od 1997.), čak 316 ih je tržilo ispod početne cijene”. Nestalo je 2,5 milijardi dolara u svega godinu dana od proljeća 2000. godine kada je sapunica Internet tvrtki bila na vrhuncu, svota nezabilježena u povijesti u tako kratkom roku. Menadžeri financijskih kuća i investicijskih banaka trljali su ruke brojeći provizije i zarade mjerene stotinama milijuna dolara dobivene knjigovodstvenim i drugim uslugama prilikom mamljenja lakovjernih ulagača u tada prikazane profitabilne Internet firme. Naravno, ostaje pitanje što je s tim običnim malim ulagačima, žednima kratkotrajne zarade. Gdje su granice njihove pohlepe? Jesu li nas direktori i menadžeri zarazili svojom pohlepom? Pohlepa korporacija ide zajedno s neviđenom bahatošću. Dok njihovi radnici i radnice rade za manje od 10 dolara na dan, a u zemljama u razvoju i za nekoliko centi ili dolar-dva na dan, plaće i honorari te dividende koje si isplaćuju vodeći direktori i menadžeri dosežu nejvjerojatne visine. Prosječni menadžer ili direktor korporacije u SAD-u, 2001. godine zaradio je više od prosječnog radnika za čak 350 puta i taj nesrazmjer se sve više širi. Poslije 2001. godine narastao je na omjer 411:1. Da bi radnica koja na Haitiju radi za Disney zaradila kao direktor korporacije Michael Eisner u jednom satu, morala bi raditi skoro 17 godina (Ziegler, 2003). Dapače, posebno bode u oči činjenica kako si veće “nagrade za dobar i težak rad” isplaćuju direktori korporacija koje se nalaze pod određenim istragama zbog sudjelovanja u nekim ilegalnim poslovima. Tako su si direktori takvih inkriminiranih korporacija od 1999. do 2001. godine isplaćivali za 70 posto veće plaće i nagrade nego što je tada bio prosjek (UFE, 2002). Kada su nakon terorističkih napada na SAD, avio korporacije dobile pomoć od države u iznosu od 25 milijardi dolara, radnici su i dalje dobivali otkaze, ali su si direktori, i najviše menadžeri, uredno povećali s tim novcem primanja za 33 posto. Keneth Lay, direktor Enrona u godini kada je zajedno s ostalim rukovodstvom korporacije uništio istu, digao je 152,7 milijuna dolara na osnovu plaće i dionica. Dobio je 11.000 puta više nego što je minimum odštete za radnika kada dobije otkaz.

Profit koji farmaceutske korporacije ostvaruju na lijekovima za tretiranje AIDS-a mjeri se u milijardama dolara. Upravo GlaxoSmithKline predvodi listu najbogatijih zaradom na bolesti s 9 milijardi dolara. Dalje slijede: Merck&Co. 7 milijardi, Pfizer Inc. i Behtingen Ingelheim 5,5 milijardi, Roche 5,1 milijardi, Bristol Meyers Squibb 4,5 milijardi i Abbott Laboratories 4 milijarde dolara (Sanja Simić, Jutarnji list, 25.08.2001.). Stoga kada Gates velikodušno daje velike novce u borbi protiv AIDS-a, pravi je cinizam da se upravo obogatio zahvaljujući korporativnom shvaćanju patentnih prava, TRIPS sporazuma unutar WTO-a što je presudno u nemogućnosti siromašnih zemalja da kupe jeftinije varijante lijekova protiv AIDS-a. Novac koji ulaže u fondaciju koju je osnovao u borbi protiv AIDS-a iznosi dva posto njegovog bogatstva. To je kao da čovjeku kojeg ste osiromašili svaki dan u šešir ubacite pet kuna i definirate to kao humanost. O prijekoj potrebi pojedinih zemalja da zaštite svoje bolesno stanovništvo proizvodnjom ili kupovinom jeftinijih generičkih verzija lijekova protiv AIDS-a, direktor Glaxo Smith Klinea Jean-Pierre Garnier izjavio je: “Ovo je ekonomski rat. Imamo par piratskih kompanija koje žele potkopati sistem patenata… One bi prosperirale krađom naših otkrića” (Seabrook, 2003: 72). Idemo vidjeti kako Glaxo otkriva. U New Yorku je 2004. godine glavni tužitelj Eliot Spitzer konačno podigao tužbu protiv farmaceutske korporacije GlaxoSmithKline. Glaxo je godinama tajio nuspojave svog lijeka Paxila koje se kreću od stvaranja ovisnosti do sklonosti samoubojstvu kod mladih. Još početkom te godine u BBC Panorama objavljeno je postojanje internog dokumenta iz korporacije koji dokazuje kako su u Glaxu znali da je Paxil opasan za djecu. Spitzer je citirao dokument Glaxa iz 1998. godine u kojem se ističe kako korporacija mora “upravljati širenjem ovih podataka kako bi minimalizirala potencijalno negativni utjecaj na prodaju”. Glaxo je odbio optužbe, uz napomenu kako se ipak slažu s novim etiketiranjem lijeka s najjačim upozorenjem kako je naložila Food and Drugs Administration. Istaknulo se na lijeku kako dvostruko povećava rizik od suicida kod djece. Samo 2002. godine više od dva milijuna recepata na Paxil je ispisano djeci i adolescentima u SAD-u. Od toga je skoro 900.000 imalo dijagnozu poremećaja raspoloženja i depresije. U lipnju je Glaxo pristao platiti 2,5 milijuna odštete. Isto, korporacija Abbot Laboratories povećala je cijenu Norvira, svog lijeka protiv AIDS-a za 400 posto. Naime, znanstvenici su otkrili da je Norvir prejak, preotrovan ako ga se uzima zasebno, ali u manjim dozama djeluje odlično kao pojačivač efikasnosti drugih lijekova protiv AIDS-a. To povećanje se neće primjenjivati ukoliko se Norvir kupi s Kaletrom, drugim lijekom Abbota protiv AIDS-a. Time je Kaletra postala jeftinija od drugih lijekova kojima Norvir služi kao pojačivač. Treba li uopće spominjati kako je Norvir razvijen uz pomoć državnih subvencija, dakle javnim novcem.

FDA-in stručnjak za sigurnost lijekova dr. David Graham nazvao je to “možda najvećom katastrofom u sigurnosti lijekova u ovoj zemlji”. Za vrijeme svjedočenja pred senatskim odborom dr. Graham je rekao kako je 88.000-139.000 ljudi pretrpjelo srčani udar zbog uzimanja lijeka Vioxxa protiv artritisa. Od toga je direktno preminulo 35.000-55.000 ljudi. Nuspojave su proizvođaču lijeka, korporaciji Merck, bili poznati još od 2000. godine kako je objavio The Lancet, jedan od najpoznatijih medicinskih časopisa na svijetu. U studiji se ističe istraživanje na 25.273 pacijenata, te je otkriveno kako oni koji su uzimali Vioxx imaju 2,3 puta veću sklonost za razvoj srčanoga udara. Merck je u rujnu 2004. godine povukao lijek. Dr. Graham je kasnije izjavio kako su mu nadređeni prijetili da će izgubiti posao zbog svog svjedočenja u kojem je naveo još pet lijekova koji mogu uzrokovati slične posljedice. U privatnoj tužbi koju je podnijela protiv Mercka zbog smrti supruga, Carol Ernst je u kolovozu 2005. godine dobila presudom porote na sudu u Texasu odštetu od 253 milijuna dolara. Nakon presude, Mercku su dionice na burzama pale za 3,3 posto. Korporaciji slijedi 4200 tužbi vezanih za slučaj Vioxx. Farmaceutske i biotehnološke korporacije često se žale kako nemaju dovoljno novaca za istraživanja i razvoj, te kako im je zato potrebno očuvati patentna prava i visoke cijene lijekova. U zadnje vrijeme im je fora naglasiti kako gube novac jer drugi proizvode generičke varijante njihovih lijekova, nekoliko puta jeftinije u siromašnijim zemljama. No kada pogledamo koliko zarađuju najviši predstavnici tih korporacija, jasno vidimo gdje odlazi novac od zarade: direktori korporacija u ovom sektoru zarađuju: Hank McKinnell (Pfizer) – godišnje 28 milijuna dolara + u dionicama 30,6 milijuna dolara; Raymoind Gilmartin (Merck) 19,5 milijuna dolara + 48 milijuna dolara u dionicama; P.R. Dolan (Bristol Myer-Squibb – 8,5 milijuna dolara + 3,4 milijuna dolara u dionicama; Jean Pierre Garnier (GlaxoSmithKline) – 11,8 milijuna dolara i C.O. Holliday (DuPont) – 13,5 milijuna dolara. Ubrojite još k tome plaće, bonuse i uloge u dionicama drugih visokih menadžera ovih korporacija i priča o nemanju novaca za razvoj i istraživanja lijekova postaje prozračno šuplja.

Najiskrenije se ta opsjednutost totalnom vlašću i monopolom uz sve veće zgrtanje profita izražava ovako: “Svi mi u Coca Cola obitelji budimo se svaki dan znajući da će svaka osoba od 5,6 milijardi ljudi na svijetu taj dan biti žedna… Ako uspijemo za tih 5,6 milijardi ljudi učiniti nemogućim da izbjegnu Coca Colu… onda smo osigurali budući uspjeh za mnogo sljedećih godina. Bilo što drugo nije opcija” (Kingsnorth, 2003: 126). Coca Cola posluje u preko 200 zemalja, više zemalja od UN-a. Zapravo bi ona mogla dati UN-u da potpiše kakav globalni ugovor, a ne obrnuto. Coca Cola u Africi pristaje platiti testiranje na AIDS samo 1500 ljudi koje direktno zapošljava, dok 100.000 ljudi koji rade posredno za Coca Colu nisu vrijedni testiranja, jer, to je skupo za Coca Colu. U Indiji se pak ljudi koji žive u blizini Coca Colinih postrojenja žale na isušivanje bunara, nedostatak vode te zagađivanje vode. Iz korporacija obično kažu “nije li vam se pričinilo”, kad im uputiš neku ovakvu pritužbu. Kažeš da nemaš vode, a odgovorni za to te pitaju “jesi li siguran da nisi malo lud”? Kada su se Solinjani 2001. godine žalili na smrad koji dolazi iz otpadnih voda obližnje punionice Coca Cole, direktorica za odnose s javnošću Coca Cola Beverages Hrvatska Majda Tafra-Vlahović im je u najboljoj maniri postmodernističkog relativizma odgovorila: “Smrdi li nešto stvar je osobne, individualne procjene” (Slobodna Dalmacija, 03.04.2001.). I to je to, indijski seljaci individualno procjenjuju da im se krade pa zagađuje voda, a Coca Cola individualno procjenjuje da to ne stoji. Inače u korporacijama, posebno u njihovim reklamama, individualnost se cijeni. Ono “uhvati život”, “ti si gospodar svoje sudbine”, “možeš sve što poželiš” i ostale new age fraze fino su upakirane u poruku kako smo im svi mi posebni i jedinstveni. Osim kada nam se nešto čini. Onda imamo samo individualnu procjenu. Coca Cola je odbila odgovornost za isušivanje bunara te okrivila sušnu godinu. Kako bi smirila tenzije i nezadovoljstvo, korporacija je ipak odlučila opskrbiti sela cisternama pitke vode. Center for Science and Environment iz Indije objavio je 2003. godine kako su u nekoliko proizvoda korporacija Coca Cole i Pepsija pronađene veće količine otrovnih elemenata (DDT, Lindane, Chlorpyrifos i Malthion) nego što je to dopušteno. Količine pronađene su veće za 36 puta kod Pepsi Cole nego što je dopušteno u EU, a kod Coca Cole 30 puta veće. Sa zajedničke presice ovih navodno konkurentnih korporacija odaslana je poruka kako indijski potrošači piju isto zdravo piće kao i potrošači u EU. Također, u indijskoj državi Kerali otkriveno je kako je Coca Cola poklanjala škart od proizvodnje lokalnim seljacima kao visoko vrijedno gnojivo, ali im nisu napomenili kako je otpad pun kadmija i žive.

U ožujku 2003. godine Coca Cola je nadmašila samu sebe. U Velikoj Britaniji otkriveno je kako njihova odlična izvorska voda Dasani nije ništa drugo do voda iz Temze koju svatko u Londonu može popiti otvaranjem pipe. U Coca Coli su na početku isticali kako to ipak nije izvorska voda, ali da je oni kroz “visoko sofisticirani proces pročišćavanja baziranog na NASA-inoj svemirskoj tehnologiji” zapravo učine i boljom od nekog običnoga planinskog izvora. No svemirska tehnologija ovog visoko etičnog proizvođača pića znači ovo: prvo uzmeš vodu iz pipe, onda je potjeraš kroz proces pročišćenja i nazoveš je izvorskom te joj daš neko zvučno ime, na primjer Dasani. Staviš cijenu na boce. Kad se sazna za ovu odvratnu muljažu, pokušavaš se izvući iz sramote, ali kao da ni to nije dovoljno, otkrije se ne samo da voda nije izvorska, osim ako se pipu ne smatra izvorom, već da je voda dobivena tvojom svemirskom tehnologijom otrovna. Naime, prilikom procesa pročišćavanja u Coca Coli su radi boljeg okusa dodali kalcijevog-klorida koji sadrži bromid. Onda su to sve napumpali ozonom, pa je bromid (koji je u redu) oksidirao u bromat (koji nije u redu i otrovan je). U bocama na policama pronađena su doze bromata dva puta veće od dopuštenih. Inspektorat za pitku vodu proučio je i vodu iz Temze i zaključio kako nema nalaza bromatu. Sva izvorska voda Dasani povučena je s polica, a u reklamiranje iste potrošeno je 7 milijuna funti. Iz Food Standard Agency su rekli kako je rizik od povećanog raka ipak mali, mada je dopuštena doza bromata dva puta veća. Iz Coca Cole su rekli kako oni dobrovoljno povlače Dasani s polica, jer žele “osigurati da samo proizvodi najveće kvalitete budu ponuđeni kupcima” (Lawrence, 2004). U kolumbijskim postrojenjima Coca Cole proteklih godina je bilo 179 grubih prekršaja (otmice, mučenja…) radničkih prava te čak 9 ubojstva. Iz Coca Cole su rekli kako nemaju kontrolu nad svojim tvornicama i kako ne gaje politiku protiv sindikata. Nevjerojatno je da u Coca Coli tvrde kako ne znaju da desničarske paramilitarne skupine harače po njihovim tvornicama. Deval Patrick, bivši glavni pravni savjetnik Coca Cole, a još prije asistent državnom odvjetniku SAD-a, dao je ostavku 2004. godine na položaj u korporaciji zbog protivljenja Coca Cole da se sprovede nezavisna istraga o događajima u kolumbijskim postrojenjima. U SAD-u je podignuta zajednička tužba International Labour Rights Funda i United Steelworkers of America u ime kolumbijskoga sindikata Sinaltrainal protiv Coca Cole. Sud u Mijamiju odredio je kako je Coca Cola odgovorna za smrt svojih radnika te dozvolio početak procesa u SAD-u. Federalni sud je 2003. odbio tužbu s obrazloženjem kako je odnos između Coca Cole i njenih punionica u Kolumbiji bio “previše oslabljen” da bi se korporacija smatrala odgovornom. Još su dodali: “Kolumbija je opasno mjesto, ali Coca Cola će učiniti sve da nastavi osiguravati sigurnost radnika.” U Coca Coli su nastavili osiguravati sigurnost radnika odbijanjem prihvaćanja Sedam zahtjeva sindikata, i perfidnim pokušajem u medijima povezivanja sindikata radnika u tvornicama pića i hrane s terorizmom. Nakon toga, Coca Cola je u srpnju 2004. predala žalbu na status Sinaltrainal sindikata Ministarstvu socijalne zaštite. Bilo je jasno kako se Coca Cola okreće provjerenijim metodama s obzirom na utjecaj ove korporacije na politiku. U kolovozu je rezolucijom 2994 zahtjev Coca Cole prihvaćen te su na taj način sindikat učinili ilegalnim. Sinaltrainalu je uskraćeno pravo na žalbu te je odluka potvrđena u studenom 2004. godine. Sinaltrainal je pozvao na globalni bojkot Coca Cole. Tako Coca Cola ima moć zabraniti radnički sindikat.

Ljudi, kad ih netko otvoreno laže, ne žele imati više posla s tom osobom. I smatraju je patološkom kako bi rekao Bakan. Ipak, ljudi i nakon ovih informacija i dalje kupuju Coca Colu. A oni nam i dalje umiruju savjest pa kao najbolji đaci shellovske škole, Coca Cola Beverages Hrvatska d.d. u svom Socijalnom izvješću iz 2003. godine tepa: “Predani smo iskrenosti i poštenju, poštovanju dostojanstva i različitosti među ljudima, podršci zajednicama u kojima djelujemo i zaštiti okoliša”. Pokazatelj koliku moć imaju korporacije stoji u tome da Coca Cola i nakon očitog tretiranja ljudi kao zadnjih idiota u Indiji, Hrvatskoj, Kolumbiji, Velikoj Britaniji i bilo gdje drugdje i dalje će biti prihvaćena od ljudi koji će reći da mrze lažljivce, pohlepne i sebične osobe. Postavili smo korporacije na tron neizbježnosti i nismo u stanju zamisliti alternative ili život bez njih. Brutalni je cinizam da korporacije taj život uništavaju i pritom imaju osmijeh na licu. Tome kao primjer može poslužiti da je BBC javio Unileveru da je 2003. utvrđeno korištenje dječje radne snage u indijskim postrojenjima za proizvodnju pamuka, nakon čega je iz korporacije odgovoreno kako su “svjesni problema i kako ulaze u široku korespondenciju oko toga… ali ne prihvaćaju direktnu odgovornost”.[54] Široko će korespondirati. Dječji rad je i dalje sveprisutan unutar najjačih korporacija. Razne grupe za dječja i radnička prava utvrdile su, spomenut ćemo samo neke, dječju radnu snagu u korporacijama tekstilne industrije (Nike, Reebok, Levi Strauss…), prehrambene industrije (McDonald’s), industriji dijamanata (De Beers), industriji za djecu samu (Walt Disney), trgovačkim lancima (Sears, Wal-Mart), kemijskoj industriji (Union Carbide). Zadnja vijest o iskorištavanju dječje radne snage odnosi se na biotehnološke korporacije Bayer, Syngenta, Unilever, Monsanto. Djeca između 6 i 14 godina rade u industriji pamuka u Indiji za manje od 3 kune na dan, a izložena su opasnim pesticidima.[55] Također u lipnju 2004. godine Human Rights Watch objavio je kako Coca Cola kupuje šećer dobiven dječjim ropskim radom u Hondurasu. Uporno odbijanje korporacija da javno objave mjesta na kojima se nalaze njihove tvornice, te da javnosti dozvole nadgledanje radnih i inih uvjeta u njihovim tvornicama pravdaju takav stav “poslovnom tajnom”(?!), odnosno potrebom da ostanu konkurenti na tržištu, ne zaslužuje dodatni komentar. Dapače, kada pojedini slučaj dođe do javnosti, korporacije umjesto promjene vlastite politike često kažnjavaju upravo svoje zaposlene uručujući im otkaz. Kada je 2000. godine Hong Kong Christian Industrial Committee (HGCIC) prvi objavio podatke o katastrofalnim radnim (dugo radno vrijeme), materijalnim (2 kn na sat), i opće humanim (djeca kao radna snaga) uvjetima rada u kineskim tvornicama koje su proizvodile popularne igračke za McDonald’sove restorane, Mcdonald’s je prekinuo daljnji ugovor s tim tvornicama, čime je tisuće radnika i radnica ostalo bez posla. Nije naodmet spomenuti kako su u vlastitom izvještaju svega par mjeseci prije istaknuli kako nema nikakvih kršenja ljudskih prava niti bilo kakvih drugih nepravilnosti u dotičnim tvornicama. Prema posljednjim podacima UNICEF-a i ILO-a (Međunarodna organizacija rada) danas je prisiljeno na rad oko 250 milijuna djece između 5 i 14 godina, od kojih pola ima puno radno vrijeme. Danas u Aziji, uglavnom na jugoistoku, industrija prostitucije zahvaća preko milijun djece.

Djeca se iskorištavaju i suptilnijim metodama. Channel One je projekt u 12000 škola. U 350.000 učionica (što je 40 posto svih) u američkim školama djeca su prisiljena sudjelovati u tom programu (Beder, 1998). Najjače korporacije koje proizvode hranu i napitke, odjeću i obuću, igrice i bilo koji drugi proizvod koji je zanimljiv djeci i mladima osnovale su firmu Chanel One koja ima ugovor sa školama u SAD-u. Svaki dan se u školama na 12 minuta prekida nastava kako bi djeca gledala “edukativne reklame”. Tako P&G uči djecu u školama unutar svog programa Decision Earth kako je krčenje šuma dobro, jer omogućava novim vrstama da se razviju, jer će sunce konačno doći do površine zemlje pa će stimulirati rast novih biljaka i osigurati hranu za životinje (Bakan, 2004). Gledanje ovih reklama je prinudno i ukoliko neko dijete odbije gledati iste, čeka ga suspenzija iz škole na određen broj dana. Sam Chanel One se reklamira sa slikom djeteta zamišljena pogleda preko kojeg piše “potpuna pozornost” i poruka budućim korporacijama korisnicama programa kako je “osigurana gledanost kod 12 milijuna tinejdžera”. Tragedija cijele priče, osim očite prisile i ubacivanja korporativnog pogleda na svijet u obrazovni sustav, jest i činjenica kako su uglavnom najsiromašnije škole dio ovog programa, jer zauzvrat dobiju kompjutersku opremu i drugu tehniku za koju same nemaju novca.

U SAD-u je otkriveno kako siromašna djeca najveće doze antibiotika dobijaju prehranom u McDonald’su ili nekom sličnom restoranu. U velikom istraživanju kod 82 posto djece kojima roditelji nisu imali novaca platiti cijepljenje, pronađene su “znatne doze” antibiotika kojima je uzrok prehrana mesom tretiranim antibioticima. Ministar zdravstva SAD-a Tommy Thompson komentirao je kako ovo dokazuje da je McDonald’s tu da “pruži ruku”, te kako nema veze što roditelji nemaju novca za cijepljenje, jer za Bic Mac za manje od dolar imaju svi. Thompson je nastavio: “Ako vaše dijete preferira Burger King ili Wendy, to je isto dobro. Bilo koji od velikih fast-food lanaca može ih učiniti zdravima.” Burger King je odmah odgovorio tiskanjem brošure u kojoj su ponudili 14-erodnevni tretman liječenja bakterijskih infekcija prehranom u njihovim restoranima. Istraživanje provedeno 2003. godine na sveučilištu Rockfeller pokazalo ja kako hamburgeri i slična hrana izazivaju ovisnost zbog količine masnoće i šećera na koju se naviknemo. Na žalost ministra Thompsona, McDonald’s je 2003. godine najavio smanjivanje antibiotika u mesu koje prodaje zbog zdravstvenih posljedica.

Bayer je još 1999. godine znao da lijek za smanjivanje kolesterola Lipobay ima štetne posljedice, ali su odlučili ne povući ga sa tržišta. Lipobay je do 2001. godine ubio 52 korisnika lijeka, premda je ta brojka vjerojatno veća što se neće moći utvrditi. Direktor Bayera Manfred Schneider vodio je konferenciju za novinare: “Iskreno žalimo, stvarno se ispričavamo obiteljima i prijateljima onih čija je smrt imala veze s uzimanjem našega lijeka za snižavanje kolesterola”, ali: “Da, istina je kako je umrlo 52 ljudi od 1997. godine, od kada je lijek na tržištu. Ali, ne smijemo zaboraviti kako nema sasvim pouzdanog dokaza da je smrt prouzročio Lipobay… Odlučili smo povući lijek s tržišta jer su nam najbitniji ljudi koji su u Bayer oduvijek imali povjerenje” (Valentina Grivić, Večernji list, 14/15.08.2005.).

Lijepo je imati povjerenja u ljude. Tako, na primjer, Myron Ebell iz Competitive Enterprise Institute financiranog od najveće naftne korporacije ExxonMobilea piše Philu Cooneyu, visoko rangiranom službeniku u Vijeću za kvalitetu okoliša Bijele kuće: Ebell piše kako bi suzbio prihvaćanje tada objavljene EPA-ine studije o klimatskim promjenama u kojoj se priznaje utjecaj čovjeka na klimatske promjene. “Potrebno je zabiti klin između predsjednika i onih u administraciji koji misle kako zastupaju predsjednikove interese objavljujući ovakvo smeće”. No posebno je zanimljiv početak pisma u kojem se Ebell obraća predstavniku vlade SAD-a s riječima: “Dragi Phil, hvala što ste zvali i pitali za pomoć”. Polovinom 2005. godine sa svoga dotadašnjeg radnog mjesta “dragi Phil” odlazi na radno mjesto, u pogodite koju, naftnu korporaciju? Slično povjerenje se gajilo između Enrona i 15 visokih službenika vlade SAD-a koji su imali dionice te korporacije. Od 1989. do 2002. Enron je donirao političarima gotovo 6 milijuna dolara, od čega su tri četvrtine članovi Republikanske stranke. Enron je u prikrivanju svoga realnog stanja imao višegodišnju pomoć najmoćnijih banaka poput Citigroupa i J.P. Morgana. U manjoj mjeri imao je pomoć i kod Credit Suisse, Barclaysa, FleetBoston Financial Corp.-a, Royal Bank of Scotlanda i Toronto-Dominion Banka. Enron je svoje dubiozne financijske transakcije obavljao preko tih banaka čime su one ostvarivale proviziju i garantirale šutnju. Kroz istraživanje novinara i sadašnju istragu Kongresa postalo je poznato kako je vodstvo korporacije zataškavalo svoje loše (zapravo bahate) poteze, kako im je i revizorska kuća pomagala u uništavanju materijala koji to sve potkrepljuju i tome slično. Enron je tada završio u najvećem bankrotu u povijesti SAD-a, a tisuću radnika i radnica završilo je na ulici. Ne samo to, vodstvo korporacije je “natjeralo” radnike i radnice Enrona da investiraju u korporacijski mirovinski fond, tako da su pored otkaza završili i bez vlastitih mirovina. No kao što smo naveli, vodstvo korporacije nije podijelilo istu sudbinu. Naime, čelni ljudi korporacije Enron su na vrijeme prodali svoje dionice dok se krah još nije niti nazirao i tako u vlastiti džep pospremili stotine milijuna američkih dolara. Bivši predsjednik uprave Kenneth Lay izašao je iz Enrona bogatiji za 200 milijuna dolara, Lou Pai, predsjednik odjela za ulaganja prodao je vlastitih dionica u iznosu od 353 milijuna dolara, a posebno je tragikomičan slučaj Wendy Gramm koja se pravovremenom prodajom dionica obogatila za 297 milijuna dolara. Gospođa Gramm je, vjerovali ili ne, bila zaposlena u Enronovom odjelu za financijsku kontrolu. Također, neposredno prije objave bankrota, 500-injak najviših ljudi u Enronu podijelilo si je bonuse za uspješan rad u iznosu većem od 50 milijuna dolara. Mirovinski fond korporacije u kojoj su ulagane buduće mirovine Enronovih radnika i radnica opao je za nevjerojatnih 346 puta s 90 dolara po dionici na 26 centi krajem 2001. godine. Odličan bivši kolumnist Feral Tribunea (#854, 26.01.2002.) Milan Gavrović izračunao je kako je to kao da mirovina od 2500 kuna odjednom vrijedi 7 kuna i 23 lipe.

Ron Sommer, tadašnji direktor Deutche Telekoma, najodgovorniji što je ta korporacija pretrpila gubitak od 20 milijardi dolara, nagrađen je otpremninom od 15 milijuna eura. Gotovo da možemo reći kako je Sommer za svaku izgubljenu milijardu zaradio milijun na svom privatnom računu, što je u svijetu telekomunikacija i više nego solidan omjer. Percy Barnevik, legenda etične korporativne odgovornosti, jedan od vizionara budućeg Global Compacta s UN-om, neposredno prije svoje ostavke na mjesto direktora ABB-a 1996. godine prebacio je s računa korporacije sitnih 149 milijuna švicarskih franaka na svoj osobni mirovinski račun. Dioničari ABB-a, kada su otkrili ovaj nesebični transfer, ostali su zaprepašteni. Tko im je kriv, Barnevik je jednostavno znao kako su ulozi na mirovinske račune neoporezivi (Ziegler, 2003).

Primjeri s General Motorsom, Enronom, Coca Colom i drugima, pokazuju nam koliko je opasno kada nedjela korporacija imaju zaštitu pravnoga sistema. No tek je opasno kad se ljudi s pozicija pravnih autoriteta počnu otvoreno stavljati u obranu korporacija. Pravni sustav SAD-a i službeno je podržao globalni teror kojem je ta zemlja sklona. Federalni sud u New Yorku odbacio je tužbu vijetnamskih civila koju su ovi podnijeli zbog izloženosti otrovu Agent Orange. Agent Orange je narančasti prah koji je američka vojska bacala na vijetnamske džungle kako bi ih ogolila i otkrila skrivene mrske neprijatelje. No, kao bojni otrov Agent Orange imao je devastirajuće posljedice ne samo na lišće stabala, već i na cijeli okoliš te zdravlje ljudi koji su se zatekli u blizini. Agent Orange je zapravo herbicid koji sadrži opasan otrov dioksin. Dioksin dugo ostaje u zemlji, zraku, vodi, tijelima životinja i ljudi. Posljedice su zastrašujuće – 650.000 ljudi, od čega 150.000 djece, pati od teških fizičkih i psihičkih oboljenja, a 500.000 ljudi je već umrlo zbog bolesti nastalih djelovanjem narančastoga praha. I danas, više od 30 godina nakon ovog pokusa, rađaju se djeca s teškim tjelesnim nedostacima osuđena na vegetiranje. Ipak, sudac John B. Weinstein je na 233 stranice presude odbacio tužbu udruge vijetnamskih civila te je označio kao neosnovanu, jer “niti jedan ugovor ili sporazum kojeg su prihvaćale SAD nije išao u smjeru da bi se korištenje herbicida u Vijetnamu moglo okarakterizirati kao povreda zakona o ratovanju ili bilo koje druge forme međunarodnoga prava, bar sve do 1975. godine”. Te godine je predsjednik Ford donio odluku, odnosno zakon, na koji se način u ratu smije trovati ljude, a Senat je prihvatio Ženevski protokol o zabrani korištenja otrovnih plinova tijekom ratovanja. Ali po sucu Weinsteinu čak da su SAD i bile potpisnice Ženevskoga protokola i prije 1975. godine, ne bi bile odgovorne za posljedice bacanja narančastoga otrova, jer po njemu “protokol se odnosi samo na plinove koji su stvoreni za direktno gušenje i trovanje ljudi, a ne za herbicide koji su stvoreni da djeluju na biljke pa onda imaju indirektne posljedice na ljude”. “Bah ti protokoli”, pomisli Weinstein dok ispija viski u fotelji, još bi zabranili i herbicide, a lijepo su nas učili u školi da su herbicidi odlična stvar za poljoprivredu. Ti Vijetnamci su krajnje nezahvalni, ti im besplatno spriječiš širenje insekata, a oni te tuže. Nakon presude Scot Wheeler, glasnogovornik korporacije Dow Chemical lijepo je zaključio: “Mi vjerujemo kako je herbicid ogoljivanjem lišća i krošnji spasio živote štiteći američke vojnike od zasjeda i nije stvorio nikakve druge efekte na zdravlje”. Glynn Young, glasnogovornik Monsanta, istaknuo je kako smatra sučevu odluku prihvatljivom utemeljenu na “pažljivoj analizi zahtjeva tužitelja”.

E, sad imamo par sitnih začkoljica koje bi trebale ući u anale priča iz sudnica. Vijetnamski civili nisu uopće tužili vojsku SAD-a ili državu, već kemijske korporacije koje su proizvodile Agent Orange uz optužbu da su znale kakve će posljedice nastati nakon vojne upotrebe toga otrova. No, Weinstein voli i korporacije, jer one osiguravaju dobru poljoprivredu. Tako su nas bar učili u školi. No, ipak još je degutantnije da je isti sudac predsjedao slučaju od prije mnogo godina kada su tužbu zbog istih razloga digle udruge američkih veterana iz rata u Vijetnamu. Weinstein je tako 1984. godine, premda on pravno zna kako ovdje nema mjesta za slučaj, savjetovao korporacijama da plate odštetu i izbjegnu suđenje. U američkoj javnosti bivši vojnici imaju veći značaj od tamo nekih civila iz tamo neke daleke zemlje, kaže Weinstein i srkne još gutljaj viskija. Korporacije su naravno poslušale suca i pristale na odštetu od 180 milijuna dolara, ali su u sporazumnom pismu odbile prihvatiti odgovornost svoga proizvoda za zdravstvene probleme, objašnjavajući to nedostatkom znanstvenih dokaza. Kao i 20 godina poslije, kada za njih još uvijek ne postoje znanstveni dokazi. Prije početka zadnjeg suđenja, iz Monsanta su istaknuli: “Suosjećamo s ljudima koji vjeruju kako su bili oštećeni i razumijemo njihova nastojanja da pronađu uzrok, ali vjerodostojni znanstveni dokazi pokazuju kako Agent Orange nije uzrok ozbiljnim dugoročnim zdravstvenim problemima”.

Premda je još je i krajem ’80-ih pod pritiskom veterana i javnosti sam Pentagon izradio studiju o utjecaju Agent Orangea na zdravlje ljudi te iznio čak 28 po život smrtnih stanja do kojih dovodi izloženost tom herbicidu.

Premda Institute of Medicine provodi godišnja testiranja na veteranima koja jasno ukazuju na utjecaj narančastoga herbicida na pojavu specifične vrste leukemije.

Premda je vojni znanstvenik dr. James Clary na ispitivanju pred Kongresom priznao kako su još u ’60-ima bili svjesni potencijalnih opasnosti od izloženosti dioksinu.

Premda je dr. Arnold Schester, vodeći stručnjak za dioksin u SAD-u proučavao zemlju u Vijetnamu i došao do dokaza kako sadrži dioksin u omjeru 180 puta većem od dozvoljene granice u SAD-u.

Premda je u Vijetnamu do sada rođeno 150.000 djece koja su dobila skupni naziv – Agent Orange bebe.

Ali zeznuta je ta znanost kad ne daje dokaze. Zato na primjer Monsanto danas u Vijetnamu nudi znanstveno sigurnu stvar – GM usjeve, za što su 2001. godine optuženi od lokalnih seoskih udruga jer prisiljavaju seljake na kupovinu njihovog sjemena. Monsanto je pozvao državu na urgiranje protiv novina koje su objavile tu vijest i pozvali su se na nedostatak znanstvenih dokaza u optužbi da su prisiljavali seljake na kupovinu GM sjemena koje je sigurno i čisto, jer, kažu u Monsantu, onda nije potrebno koristiti kemijske herbicide. Nikakve, pa niti narančaste. Dakle, možemo zaključiti kako je poruka stanovnicima Vijetnama iz najmoćnijih nekad kemijskih, danas kemijskih i kristalno čistih biotehnoloških korporacija jasna – nema znanstvenih dokaza da vas naši proizvodi truju i ubijaju, ali ima i znanstvenih i neznanstvenih dokaza da vas smatramo govnima.

Patologiju i suludost svjetskoga financijskog sistema možda najbolje ocrtava slučaj s korporacijom Union Carbide, najpoznatijoj po tragediji u indijskom gradu Bhopalu kada je prilikom eksplozije u tvornici iscurio otrovni plin i direktno ubio 8000 ljudi. Pola milijuna ljudi je ozlijeđeno i obolilo, a za 50.000 do 70.000 ljudi to je postalo permanentno stanje. I nakon više od 20 godina, ljudi još uvijek umiru u Bhopalu. Nakon brojnih pritisaka indijska vlada je popustila i dogovorila se s UC-om te objavila kako više neće procesuirati korporaciju. Odmah nakon te vijesti isti dan, dionice UC-a na burzi u New Yorku skočile su za 2 dolara. Odšteta koju je UC pristao platiti žrtvama Bhopala koštala je svakog dioničara svega 0,43 dolara. Nakon što su pobili ljude i zagadili okoliš, u UC-u su se još i obogatili za 1,57 dolara po svakoj dionici (Kovel, 2002). Globalno tržišne je nagradilo korporaciju, jer se pokazalo da uspješno upravlja novcem i profitom. Mnogo godina kasnije u jednoj subverzivnoj medijskoj akciji aktivisti su uvjerili cijeli svijet kako Dow Chemical (koji su kupili UC) prihvaća odgovornost za tragediju u Bhopalu te kako su spremni platiti 12 milijardi dolara odštete žrtvama i njihovim obiteljima. U roku od par sati objavljen je pad dionica na burzama za Dow Chemical. Iz korporacije su demantirali svoju promjenu stava o Bhopalu. Dionice su prestale gubiti na vrijednosti i vratile su se u “normalu”.

Možda neki od vas misle da pretjerujem. I je stvarno, evo već spominjana Chiquita je u drugoj polovini ’90-ih prihvatila Better Banana Project od Rainforest Alliancea koji daje proizvođačima banana ECO-OK markicu da prilikom proizvodnje nisu zagađivali okoliš. Tu se prate ostaci pesticida u rijekama i tlu te uništavanje šuma kako bi se dobio prostor za plantaže banana. Bio je to veliki pozitivni šok za sve u poslovnom, ali i aktivističkom svijetu. No, kao da se ona “nevidljiva ruka” koju neoliberalni ekonomisti tako često zazivaju uplela i poručila Chiquiti – ne, nećeš, bar ne u mom dvorištu. Chiquita je 2001. godine objavila bankrot, za što su okrivili odluku EU o prvenstvu banana s karipskih otoka. No, prije će biti da je bankrot rezultat loših oduka vrha te korporacije i nesklonost kupaca u EU upravo zbog tužbe WTO-u. Ironija stoji u tome da je kao korporacija poznata po trovanju vlastitih radnika i zagađivanju okoliša uvijek bila uspješna, a kad je počela prihvaćati sindikate u vlastitim redovima, potpisala prihvaćanje svih ILO standarda i zagarantirala ekološki način proizvodnje banana, Chiquita je propala. Bio je to lijep dan za iskrenu “društvenu odgovornost korporacija”. Ali korporativni svijet pohlepe i nasilja ne trpi lijepe dane. I to ti je patologija.