Četvrti svjetski rat/Drugačiji svijet je moguć! : globalni napad na život/priče iz našeg dvorišta | Dražen Šimleša

EKOLOŠKI PROJEKTI

Sada smo u maloj, recimo to uobičajeno gabuli, jer smo mnoge ekološke priče već spomenuli, od brojnih direktnih akcija i kampanja do borbi protiv GMO-a, a za organsku ili neku ekološku poljoprivrednu metodu. U prvom dijelu knjige dosta smo pisali o poražavajućem stanju za zaštitu naše prirodne sredine te o posljedicama koje to ostavlja na socijalne i druge aspekte dimenzije naših društva. Od borbe za bolji svijet unutar ekološke dimenzije možemo nabrojati: održiviju proizvodnju hrane; zaštitu šumskih područja i povećanje biomase na Zemlji; iskorištavanje obnovljivih izvora energije (sunce, vjetar, biomasa, geotermalna…), ekološko graditeljstvo i energetski efikasnije objekte za život; pasivno solarno dizajniranje; recikliranje; tretiranje otpada i zaštita voda; permakulturu; te mnoge druge. Ekološkom otisku smo dali posebno mjesto u knjizi, objašnjavajući preko njega razloge siromaštva i odnose moći. Također sada nam je i sigurno jasnije kako naši programi i projekti upravo kada pletu socijalne, ekološke, političke i druge društvene dimenzije najviše inspiriraju. Pa nam je na primjer jasnije zašto je LETS pozitivno povezan sa zaštitom prirode.

Odličan primjer kako na prvi pogled isključivo ekološke akcije utječu i na druge društvene dimenzije, daje nam i aktivizam Wangari Maathai, dobitnice Nobelove nagrade za mir u 2004. godini. Danas kada je šuma sve manje na planeti, svakoga kome je stalo do budućnosti ove planete obradovala je činjenica da je nagrada došla u prave ruke. Ova inspirativna žena počela je 1977. godine unutar Green Belt Movementa saditi stabla po Keniji kako bi se zajedno suprotstavili daljnjoj deforestizaciji, eroziji i propadanju tla, zagađenju vode i općenito guranju u bijedu siromašnog dijela populacije. Po podacima UN-a u Africi se na 100 porušenih stabala posadi svega 9 novih, a gotovo cijeli taj biznis kontroliraju Zapadne korporacije. Premda je Nobelova nagrada za mir u prošlosti dodijeljivana potpuno nepotrebno i nezasluženo (Jimmy Carter, UN i Kofi Annan…) ili su se njome okitili oni (Henry Kissinger) koji bi da je imalo pravde na ovom svijetu pravili u Haagu društvo zločincima iz naše regije, nagrada ovoj šezdesetčetverogodišnjakinji vraća nam osmijeh na lice, ne toliko zbog nagrade same, koliko zbog podsjećanja kako mali ljudi kad se udruže i rade konkretne akcije, stvaraju velike promjene. Ona sama priznaje kako su joj se mnogi na početku smijali, a oni retorički nabrijani vjerojatno su se pitali pa gdje je tu aktivizam? Do danas je Maathai prošla kroz nekoliko hapšenja i zatvaranja pa čak i fizičkog napada zbog svojih ustrajnih prosvjeda protiv politike diktatora Daniela Moija. Nepokolebljivo je išla dalje povezujući u svom radu borbu protiv ekološke degradacije s borbom protiv socijalne nepravde osiromašivanja običnih ljudi u Keniji. Time je nadišla površni environmentalizam kojemu je vrhunac proglašavanje zaštićenih prirodnih krpa na ovoj planeti, a pogotovo humanitarni biznis koji ugrožene često čini ovisnicima o vanjskoj pomoći, a industrijama zemalja donora osigurava prodaju subvencioniranih viškova. Kroz rad na ukidanju dugova Keniji i ostalim siromašnim zemljama direktno je radila na protivljenju tom začaranom krugu ovisnosti koji tiho ubija milijune ljudi. Militaristički koncept upravljanja koji vlada svijetom i ogleda se često u patrijarhalnim obrascima, a čemu se rad uglavnom žena siromašnih kenijskih sela direktno protivio, najbolje je opisao bivši muž Wangari Maathai navodeći razloge njihovoga razvoda njenom prevelikom obrazovanošću, snagom, uspješnošću, tvrdoglavošću i željom da kontrolira vlastiti život. Inače, aktivistkinje Green Belt Movementa posadile su do danas preko 30 milijuna stabala.

U sličnom smjeru povezivanja i to na globalnom nivou ide Global Ecovillage Network. GEN je najveća koalicija urbanih i ruralnih socijalno pravednih i ekološki održivih prostora.[67] Mjesta koja su okupljena u GEN-u među prvima u svijetu počela su eksperimentirati i razvijati korištenje obnovljivih izvora energije poput vjetra, sunca i drugih; permakulturni dizajn i razne ekološke tehnike u poljoprivredi; te solarnu pasivnu gradnju i ekološko graditeljstvo. Nekad dio alternativnoga svijeta danas ta znanja i tehnike postaju dio državnih, regionalnih i gradskih razvojnih politika. Dakle, radi se o ruralnim ili urbanim ekološkim zonama utemeljenima u tri važne dimenzije: socijalna (dimenziju zajednice), ekološka, te kulturno/spiritualna. Pod socijalnom dimenzijom misli se na zajednice gdje ljudi osjećaju međusobnu podršku i odgovornost. Unutar dimenzije zajednice naglašava se i važnost, odnosno mogućnost participacije u procesima donošenja odluka svih članova zajednice, pogotovo kada se to tiče njih osobno i kada se te odluke tiču same zajednice. Ekološka dimenzija obuhvaća osobnu povezanost sa zemljom i Zemljom. Poštivajući kružno kretanje u prirodi, ljudi uživaju u što je više moguće lokalno proizvedenoj hrani dobivenoj bez korištenja umjetnih gnojiva i zaštitnih sredstava; grade od najbliže dostupnih materijala; čuvaju i slave bioraznolikost; štite zemlju, vodu i zrak pažljivim upravljanjem otpadom i otpadnim vodama… Danas kada se u svijetu vode rasni, vjerski i etnički ratovi gotovo nevjerojatno ohrabrujuće zvuči, odnosno izgleda raznolika lepeza svih mogućih uvjerenja i vjerovanja ljudi okupljenih u GEN-u. Time kulturna/spiritualna ili možemo reći i duhovna dimenzija dobiva pravu potvrdu misli kako je različitost bogatstvo. Iz pozicije jedne Hrvatske gdje se često gubimo u masi uniformiranih jednoličnih grimasa i gdje ne cijenimo dovoljno ne samo biološku, već i kulturnu raznolikost ovih područja zvuči nevjerojatno ne samo da se poštuju, već i da mrežu zajedno pletu ljudi svih poznatih, ali i nepoznatih religija i vjera, kao i oni koji nisu duhovno senzibilni (ili barem tako vole reći za sebe). U zadnje vrijeme u razvoje edukacije za ekosela dodaje se i ekonomska dimenzija. No prije nego se uputimo u totalno guštanje zbog poštivanja biološke i kulturne raznolikosti okupljenih unutar GEN-a, par riječi o povijesti same mreže i njenim počecima. Ideja je početkom 90-ih godina prošloga stoljeća potekla iz Danske od strane ljudi okupljenih unutar dobrotvorne organizacije Gaia Trust. Po njihovim riječima, upravo vođeni potrebom da svijetu predstave “dobre primjere koji opisuju što to znači živjeti u harmoniji s prirodom u održivom i spiritualno zadovoljavajućem putu…” Kao dobra baza za to poslužila je akcija povezivanja preko 100-tinjak lokalnih pokreta s reprezentativnim znanstvenicima i znanstvenicama koji su tijekom 80-ih zajednički krenuli u stvaranje vizije rješavanja globalnih socijalnih i ekoloških problema. Iz te suradnje znanosti s ljudima koji su vlastitim životnim stilovima već pokazivali, mada tada samo lokalno, ne samo mogućnost već i ostvarivanje pravednijeg odnosa između ljudi i održivijeg prema prirodi, pokazalo se kako nisu potrebne više studije i izvještaji o održivom razvoju, već je dovoljno pogledati upravo u dvorište tih samih projekata i lokalnih pokreta. Prisutno znanje i vještine, mogućnosti i rješenja, pa i želju za novim spoznajama i pristupima bilo je potrebno samo podijeliti (s) drugima, širiti, umrežiti i globalizirati. Tijekom 1991. godine obavljen je globalan popis mjesta i projekata koji je pokazao kako postoji čitav niz raznih i drugačijih zajednica i priča širom svijeta. Njihovim riječima GEN je globalna konfederacija ljudi i zajednica koje se upoznaju i šire svoje ideje, razmjenjuju tehnologiju, razvijaju kulturnu i edukacijsku razmjenu…” Premda niti jedna od tih mnogih priča nije moglo biti predstavljano kao potpuno završen ideal ekosela (kao da nešto tako uopće i postoji), zajedno sva ta mjesta predstavljala su realnu i trenutno vidljivu te provjerljivu viziju koja postoji i funkcionira. Iz do sada spomenutoga jasno je kako razvijanje socijalno osjetljivih i ekološki održivih mjesta i prostora nije počelo s osnivanjem GEN-a niti itko tvrdi nešto tako, GEN je upravo povezao već postojeća znanja, iskustvo i vještine koje su se razvijale na nekim lokacijama još od 60-ih godina prošloga stoljeća. Dakle od prvoga susreta u Danskoj 1991. godine do danas ih je održano još nekoliko, a od 1995. godine globalna mreža ekosela dobila je tri autonomna regionalna administrativna centra. Tako danas imamo centre za obje Amerike, za Europu i Afriku te za Oceaniju i Australiju. S vremenom se i misija GEN-a bistrila i postajala sve jasnijom tako da se danas ističe predanost “ohrabrivanju kulture zajedničkoga prihvaćanja i podrške, solidarnosti i ljubavi, otvorene komunikacije i međukulturne suradnje te edukacije primjerom.” Prilično je teško odrediti točan broj mjesta i projekata okupljenih u GEN-u, jer je dosta projekata u nastajanju, gotovo svakodnevno se javljaju novi projekti i nove niti te velike mreže. Ipak, podatak koji nas mora sve zadiviti jest činjenica kako je GEN zapravo mreža manjih mreža. Od Sarvodaya pokreta na Šri Lanki koji okuplja oko 11.000 sela, preko Colufifa u Senegalu koji okuplja 350 sela do manjih skupina ekosela poput Damanhura u Italiji, Gaia Asociacion u Argentini ili Huehuecoyotl u Meksiku. Prije sam spomenuo i urbane projekte koji posebno plijene pažnju s obzirom na nagomilane ekološke i socijalne probleme u današnjim gradovima, a ovdje konkretnije možemo izdvojiti Auroville u Indiji, Nimbin u Australiji, Los Angeles Ecovillage u tom velikom gradu SAD-a, Christiania u Kopenhagenu. Važni su i ogromni edukacijski centri poput Findhorna u Škotskoj, Centre for Alternative Technology u Welsu ili Earthlandsa u SAD-u ili je to slučaj sa specifičnim permakulturnim centrima poput Crystal Watersa u Australiji, Cochabambe u Boliviji ili Barusa u Brazilu. Lista bi se mogla nastaviti, ali i ovo je dovoljno da shvatimo kako izgleda kada lokalno voli globalno (i obrnuto). Ugrubo rečeno, moglo bi se reći kako ima više od 160 stvorenih zajednica i preko 10.000 tradicionalnih sela. Prije sam napomenuo kako ne postoji idealno selo ili mjesto, već svatko živi u procesu stvaranja ekološki odgovornih i socijalno pravednih prostora. Veseli činjenica da su kao takvi, sva ekosela i prostori bili zapravo inovatori u mnogim područjima koja danas smatramo poželjnima i normalnima poput: međukulturnoga razumijevanja, širenju tolerancije i prihvaćanju različitosti poput našeg Latinovca, korištenju solarne pasivne energije Dyssekildeu u Danskoj, bioloških pročištača za otpadne vode u Findhornu, ekološkom graditeljstvu u Torri Superioriju u Italiji, vozilima na alternativne oblike energije u Lebensgartenu u Njemačkoj do Damanhura koji imaju vlastiti ustav, izbore i novac. Ovime se ne želi reći kako su samo ekosela i prostori koji su dio GEN-a rješenje za ovaj svijet i jedino što nudi alternative uništavanju prirode, a samim time i ljudi. Postoje brojne ekološke zajednice i urbani projekti koji nisu dio GEN, a također stvaraju dobre alternative neoliberalnoj globalizacije. No, GEN posebno izdvajamo upravo zbog njihove svijesti da je potrebno umrežiti i ujediniti sve naše snage i priče kako bi bile ne samo jače, već i kako bi kvalitetnije širile svoje priče. Zato se uostalom mreža stalno i širi. Tome je pripomogla i suradnja sa sveučilištima koje organiziraju pojedina ekosela za studente i studentice, a od 1998. godine ekosela su stavljena na UN-ov popis “100 najboljih praktičnih mjesta za održivi život”.

Možemo zaključiti kako gotovo sve ekološke prakse koje nam se pružaju u ruralnim sredinama, možemo prakticirati i u urbanim sredinama, uz određene prilagodbe takvoj sredini. Dakle, za gradske sredine možemo koristiti sve tehnike i metode koje smo gore nabrojali, uz neke specifičnije kao što su borba za izgradnju biciklističkih staza i općenito širenje prostora namijenjenih ljudima (šetališta, igrališta, trgovi…), a ne automobilima; gradnja zelenih krovova i “hranjivih terasa”; stvaranje urbanih vrtova; sakupljanje kišnice… U gradskim prostorima sve se više razvijaju urbani vrtovi, zeleni krovovi, kooperative potrošača i drugi oblici koji doprinose održivijem i ljepšem životu u gradovima. Posebno vrijedi spomenuti grad od preko dva milijuna stanovnika Curitiba u Brazilu, kao primjer velikoga urbanog centra koji usvaja politiku održivog razvoja na najbolji način. Projekt gradonačelnika Jaimea Lernera, njegovih suradnika, ali i svih stanovnika Curitibe danas postaje ogledni primjer upravljanja gradom na način da zadovoljava potrebe ljudi i odgovorno se odnosi prema okolišu. Grad je podijelio 1,5 milijuna stabala građanima da ih sade u svojim kvartovima i četvrtima, a reformom gradskoga prometa i prijevoza smanjili su korištenje automobila za četvrtinu. Stvaranjem pravih avenija isključivo za autobuse i jeftinijom kartom za siromašne stanovnike grada došli su u poziciju da od putnika koji svakodnevno koriste autobuse njih 28 posto ističe kako imaju svoje automobile, ali je javni prijevoz brz, jeftin i komforan te stoga radije ostavljaju automobile doma. Zbog toga se u Curitibi sačuva godišnje 7 milijuna galona benzina. Socijalna komponenta grada ogleda se u projektu gdje siromašni skupljaju zeleni otpad, odnose ga na velik broj lokalnih kompostana i za uzvrat dobiju topli obrok ili hranu za doma. Curitiba ima najviše zelene površine po stanovniku, a recikliraju čak dvije trećine svoga otpada po čemu su prvi na svijetu. I na ovom primjeru možemo vidjeti kako je pitanje dobrog života, više stvar odluke, a manje financijskih sredstava i ekonomskoga bogatstva.

Moja najljepša priča i inspiracija dolazi iz Južne Amerike, točnije iz Kolumbije. Mjesto i cijela zajednica zove se Gaviotas. Gaviotasi su smješteni 16 sati vožnje istočno od Bogote na putu gdje je vrlo moguće da vas dočekaju kontrolne točke brojnih gerilskih i vojnih grupacija. Tijekom ’60-ih Paolo Lugari, vizionar i aktivist započeo je s prvim odlascima u taj dio kolumbijske savane. S grupom vizionara, znanstvenika, umjetnika, poljoprivrednih i energetskih inženjera te lokalnoga indijanskoga stanovništva Guahíbosa, Lugari je ostvario najljepše mjesto na planeti. Od prvog trenutka imao je ideju stvarati sisteme koji se mogu svesti pod misao – za Treći svijet od Trećega svijeta. Pod tim je mislio kako su sposobni sami stvarati održive i pravedne sisteme za sebe, te su odbili vrlo čestu situaciju da Prvi svijet čak i kad šalje pomoć i projekte, zapravo izvozi svoje probleme. Tako su Gaviotasi usred Kolumbije stvorili društvo koje mnogima zvuči kao priča iz neke utopijske prošlosti ili budućnosti. A zapravo se događa sada, pored nas, u našem vremenu. Od samih početaka započeli su sa sadnjom stabala kako bi poboljšali lošu kvalitetu tla u savani. Praktički od polupustinjskoga područja stvorili su džunglu. Do 1995. godine posadili su 6 milijuna stabala na 11.000 hektara. Zanimljivo je kako su im ta stabla poslije zapravo odredila budućnost i osigurala opstanak, ali krenimo redom. Upravo zbog nekvalitetnog, kiselog tla, prvu su hranu sadili u ogromnim kontejnerima. Također dok su čekali da im se poboljša kvaliteta tla, izgrađivali su hidroponički staklenici gdje su biljke dohranjivanje organskim otpadcima. Osim specifično privatnih stvari, sve kuće, vozila, odjeća i slično, pripadaju Gaviotasu. Alkohol je dozvoljen samo u privatnim kućama, oružje je zabranjeno, kao i psi – jer tjeraju divlje životinje koje su dio ekosustava. Zabranjen je i lov. Društvena pravila su nepisana, ali ih svi poštuju. U Gaviotasu nema crkve, može se donekle reći kako muzika daje duhovni pečat u Gaviotasu. Šume pružaju veličanstvenu akustiku, a o važnosti glazbe za život ljudi u Gaviotasu dovoljno govori priča o stvaranju pravog “orkestra džungle” gdje bi ljudi iz zajednice satima svirali arije i druga uhu draga djela. Nije pretjerivanje reći kako su božansko tražili u tim zvukovima mira i zadovoljstva. Zajedno s drugačijim organizacijskim modelom i inzistiranjem na socijalnoj pravdi, krenuli su i u stvaranje uvjeta za energetsku nezavisnost. To je bio dvostruki cilj, zadovoljiti svoje potrebe, ali i omogućiti brojnim siromašnima korištenje obnovljivih izvora energije. Time su stvarali konkretne i praktične održive energetske sustave koji nisu bili rezervirani samo za one koji imaju novaca, kako je često na Zapadu za sve što počinje s eko, prirodne, zeleno i slično. Stvorili su vlastite verzije solarnih kuhala i kolektora koji su im služili za pripremu hrane i toplu vodu. O njihovoj predanosti i upornosti, pa onda i vjeri u vlastite snage i cilj, dovoljno govori podatak kako su provjerili čak 58 prototipova vjetrenjača koje su sami konstruirali i izradili, prije nego što su pronašli najodgovarajući model za njihovo podneblje. Za regiju s indijanskim stanovništvom u kojoj obitava Gaviotas posebno su važne bile njihove dvostruke pumpe za vodu koje idu šest puta dublje od konvencionalnih. Preko 700 sela u Kolumbiji koristi te pumpe što je iznimno važno s obzirom da 80 posto oboljenja u tom području ima uzrok u nečistoj i nepitkoj površinskoj vodi. Tako se Gaviotas počeo prelijevati preko granica svoje male zajednice od par stotina ljudi. U Gaviotasu su posebno pazili na zapošljavanje lokalnoga indijanskoga stanovništva koje bi radilo na poslovima važnima za zajednicu, a dovodili su i djecu iz sirotišta Bogote kako bi ih educirali da postanu solarni inženjeri. U školu koju su osnovali išli su također najviše indijanska djeca. Njihov vjerojatno najveći uspjeh, ako je uopće fer nešto izdvojiti na takav način, jest bolnica koju su izgradili. Bolnica je građena četiri godine i završena je 1986. godine, a Japanski Architectual Journal uvrstio je bolnicu u Gaviotasu među 40 najvažnijih građevina u svijetu (to je i jedina bolnica u krugu od 12 sati). Bolnica se grije na sunce, a hladi metanom dobivenim od izmeta njihovih goveda koji se provodi kroz posebni i originalni sustav cijevi.

Belisario Betancur je 1982. godine postao predsjednik Kolumbije te je dao instalirati solarne kolektore iz Gaviotasa na predsjedničku palaču. Gaviotasi su počeli širiti svoja znanja po Kolumbiji, ali i po drugim zemljama u razvoju. Naselje Ciudad Tunal u Bogoti s 30.000 stanovnika najveće je naselje na svijetu koje se potpuno opskrbljuje toplom vodom pomoću solarnih kolektora, dizajniranih i proizvedenih u Gaviotasu.

Sve se to događa usred ratne zone. Gaviotasi su od svojih početaka okruženi kolumbijskom vojskom, desničarskim paravojnim bandama, narkotrafikantima i ljevičarskim gerilcima. U Gaviotasu su često razmišljali o svom položaju i odnosu prema svim tim skupinama. Vrijedilo je pravilo zabrane nošenja oružja pa su čak i pripadnici militarističkih skupina prilikom trgovine s Gaviotasima dolazili bez oružja. Događale su se i gotovo apsurdne situacije da bi u njihovoj bolnici istovremeno liječili i pripadnike kolumbijske vojske i ljevičarske gerile. Nevjerojatan je uspjeh ovih ljudi s obzirom na područje u kojem su djelovali, gdje je vrlo teško izbjeći osjećaj tjeskobe i nelagode zbog svih tih oružanih grupacija. Luis Adelio, bivši administrator Gaviotasa otvorio je sa ženom mali dućan zapadno od Gaviotasa. Ljudi iz zajednice su često tamo stajali na pivo. Jednog dana naoružani ljudi su došli po njega i odveli ga. Nikad ga više nitko nije vidio. Ljudi su se bojali pričati o tome, a sve je vodilo prema desničarskim paramilitarnim skupinama. Posebno su na udaru bili stranci. Magnus Zethelius, čovjek koji je nakon godinu dana volontiranja ostao živjeti i raditi u Gaviotasu kao glavni doktor u budućoj bolnici, uplašio se za svoju ženu, podrijetlom iz SAD-a i maloljetnoga sina te odlučio otići. Paramilitarne skupine bile su poseban problem, jer su plaćenici i nikakva ih druga ideja ne zanima. Druge militarističke skupine nisu nikada prijetile ljudima iz Gaviotasa, jer su ovi bili previše popularni u Kolumbiji. Premda ih jesu svi zaustavljali i ispitivali o kretanju “neprijatelja”, biti protiv Gaviotasa značilo je biti protiv naroda, protiv običnih ljudi, a nikome tko želi podršku običnih ljudi nije odgovaralo biti protiv Gaviotasa. Prepoznavalo ih se po kapama i majicama na kojima je bio galeb u letećem položaju. Nakon Magnusa i njegove obitelji za Gaviotas uslijedio je novi šok. Jedni od utemeljitelja Gonzalo i Cecilia Bernal, također su odlučili otići. Bili su posebno važni za zajednicu jer je Gonzalo vodio administrativne poslove, nešto što u “anarhoidnoj” zajednici uglavnom nitko ne želi raditi, a Cecilia je bila direktorica škole. No, njihov sin Juan David imao je “uspavanost” lijeve strane tijela. Nakon tri godine pokušavanja koordiniranja između života i rada u Gaviotasu, te odlaska na preglede, terapije i vježbe Bernalovi su morali pristati da žive bliže specijalnim bolnicama za takav tip tjelesnoga problema. Od kraja ’80-ih za Gaviotas dolaze teški dani, izgubili su mnogo socijalnih programa i projekata, jer je prevladalo mišljenje kako je naftna kriza gotova te kako obnovljivi izvori energije nisu potrebni kao rješenje. Smanjile su se narudžbe za solarne kolektore i vjetrenjače, a s predsjedničke palače razmontirana je sva njihova solarna oprema. Jorge Zapp koji je bio duša svih tih energetskih prekrasnih rješenja zaključio je kako ima dojam da “tehnički rade izvanredne stvari, ali socijalno ne”. Zapp je bio razočaran neuključivanjem tih proizvoda u sistem, i očekivanjem ljudi da im uvijek netko drugi rješava stvari. Gaviotasovi proizvodi zahtijevali su da se ljudi uključe, da im je stalo, da budu zainteresirani za način na koji žive i troše resurse. Jednostavna upakirana rješenja gdje bi ljudi trebali stiskati samo dugmiće, povezana s tadašnjom općom klimom o nastavku ere nafte, nisu bile dio nečega što bismo mogli nazvati dušom Gaviotasa. Zapp je na kraju otišao iz Gaviotasa raditi na razvojnim programima UN-a. Isticao je tada kako se u Gaviotasu izgubio istraživački duh koji uzbuđuje te kako su se previše okrenuli zadovoljavanju ugovora ili “štancanju proizvoda”. Nakon što su presušili fondovi UN-a i vlade, Gaviotasi su jednostavno morali potražiti sredstva da nahrane 250 ljudi koliko ih je tada bilo u zajednici. Ipak, nakon što su ti fondovi presušili i drugi profesionalni inženjeri odlazili su iz Gaviotasa jer nije bio novaca da ih se plati. U to vrijeme ljudi po tri mjeseca nisu dobivali nikakav novac za svoj rad. Počeli su odlaziti i drugi ljudi koji su bili prije uključeni u rad zajednice, u vrtovima, školi, bolnici. U Gaviotasu su ljudi sve više osjećali kako ono što nude kao ideju i praksu nije potrebno svijetu, a oni nisu željeli živjeti bez svijeta, u izolaciji. Bile su to zaista teške godine. I onda se desila promjena s borom. Jedno od stabala koje su sadili svih proteklih godina bio je honduraški bor, jer mu je pasala i siromašna zemlje. U Gaviotasu su uočili kako bi mogli koristiti to stablo na održivi način. Alan Weisman koji je kao novinar boravio u Gaviotasu i napisao prekrasnu knjigu Gaviotas – A Village that Reinvented the World (1999) ističe kako smola curi iz te vrste bora tako jako, jer razvija jake sokove zbog isto tako jakih tropskih insekata pa se tim putem brani. Smola curi kao mlijeko iz krave, a ljudi skupljaju smolu i koriste ju u proizvodnji boja, kozmetike, parfema, medicini, ljepila i drugdje. Kolumbija godišnje uveze za tu svrhu naftnih derivata u vrijednosti od 4 milijuna dolara.

Gaviotasi su 1997. godine dobili nagradu UN-a o “nultoj emisiji” zbog potpune energetske neovisnosti te su postigli i gotovo potpunu neovisnost u hrani. 2003. godine uz pomoć prijatelja iz SAD-a njihovo sjedište u Bogoti opremili su s generatorom na jestivo biljno ulje i bio-dizel.

E da, Gaviotas na španjolskom znači riječni galebovi. Neka lete Gaviotasi, neka nama njih.