Četvrti svjetski rat/Drugačiji svijet je moguć! : globalni napad na život/priče iz našeg dvorišta | Dražen Šimleša

UMJESTO ZAKLJUČKA

Bogatstvo i siromaštvo naroda: zašto su neki tako bogati, a neki tako siromašni?

 

Ovo je naslov svjetski poznate knjige harwardskoga profesora Davida S. Landesa kojom se proslavio tumačeći bogatstvo jednih, odnosno siromaštvo drugih. U spomenutoj knjizi Landes na prilično proizvoljan način razlaže svoju osnovnu tezu – siromašne zemlje su siromašne jer ne prakticiraju slobodno tržište, a pune su korupcije. Vrijedi naravno i obrnuto. Nije nam ovdje namjera osporavati ogromni stupanj korupcije u vladajućim elitama siromašnih zemalja. No, čak da je i točno da se radi o jednom od najvećih uzroka siromaštva tih zemalja, nedopustivo je svoditi njihovo siromaštvo primarno na korupciju. Upravo zato što se na korupciju često ne obraća pažnja pa je se čak i potencira od strane bogatih sa Zapada. Namjera nam je zaokružiti prvi dio knjige odgovorom na pitanje koje nam se zapravo i nameće: “Dobro, do vraga, zašto u svijetu tolikog obilja, neki ljudi su i dalje tako siromašni?” Landes kaže korupcija i nedostatak globalne trgovine. Podaci koje smo iznijeli u ovoj knjizi Landesa duboko demantiraju, a sada ćemo probati objasniti i zašto. Već smo na nekoliko mjesta u knjizi pozvali na holistički pristup istraživanju i analizi odnosa u današnjem svijetu, pa tako inzistiramo, u svrhu točnijih i realnijih slika, spajanju pogleda iz političke, socijalne, rodne, ekološke i drugih važnih dimenzija za naša društva. Stoga nas ne treba čuditi što će Landes najbrutalniji demanti dobiti iz ugla, na prvi pogled, samo ekološke dimenzije. Landesa se između ostalih podataka i činjenica najbolje može demantirati ekološkim otiskom. Ekološki otisak je “zemlja i voda potrebna da podrži materijalni standard određene populacije uz korištenje prevladavajuće tehnologije” (Chamber, N., Simmons, C. i Wackernagel, M., 2004: 177). Otisak izračunava potrebne hektare za naše trošenje prirodnih resursa, proizvodnju i odlaganje otpada. Ekološki otisak nam objašnjava kako živimo. Umjesto pitanja “koliko ljudi može živjeti na planeti?”, radije se pitamo “koliko zemlje ljudi trebaju da podrže svoj način života?” WWF redovno objavljuje ekološki otisak za sve zemlje na planeti. U izvještaju Living Planet Report 2004 ključni zaključak je da kao čovječanstvo imamo “overshoot” za 20 posto, odnosno možemo reći da konzumiramo Zemlju za 20 posto više nego što ona može pružiti. Živimo iznad nosivoga kapaciteta prirode. WWF takvo stanje naziva “ekološkim dugom”. Ekološki otisak na planeti po stanovniku je 2,2ha, dok je trenutno dozvoljeni nosivi kapacitet 1,8ha. No, ne sudjelujemo svi isto u stvaranju ekološkoga duga. Od konferencije u Riju pa do one u Johannesburgu ekološki otisak u 27 najbogatijih zemalja je porastao za 8 posto po stanovniku, a istovremeno u ostatku svijeta se smanjio za 8 posto. SAD i EU imaju najveće otiske na planeti, a SAD je broj jedan s čak 9,57ha. Zapadna Europa ima 5,1ha po stanovniku. S druge strane zemlje Južne Amerike imaju 3,1, a Afrike 1,2ha po stanovniku. Dakle, za zadovoljavanje svojih potreba, stanovniku SAD prosječno treba skoro 10 hektara, a stanovniku Južne Amerike tri puta manje. Što se događa kada stanovniku SAD-a u prosjeku treba daleko više resursa nego što ih se može u samom SAD-u naći? Konzumerizam bogatih uništava mogućnosti za napredak siromašnih i dapače, uvelike sudjeluje u proizvodnji toga siromaštva. Industrijski bogate zemlje zapravo ostvaruju svoj razvoj na uvozu nosivog kapaciteta od siromašnih i zemalja u razvoju. To znači zapravo da se potonje zemlje teže mogu razvijati jer im nosivi kapacitet prirode otima netko drugi; te da je nemoguće ostvariti trend neoliberalnoga kapitalizma da zemlje u razvoju postanu kao bogate Zapadne zemlje. Kada bi svi živjeli kao prosječan stanovnik SAD-a bile bi nam potrebne 3 planete (Hayden, 1999). Nije naodmet ponoviti kako je čak četvrtina svih ratova vođenih posljednjih godina imala svoj direktan uzrok u borbi za kontrolu nad prirodnim resursima kao što su drvo, drago kamenje i nafta – što su sve resursi o kojima ovisi životni stil ljudi na Zapadu.[56] Dakle, ne samo da bogate zemlje kradu biokapacitet siromašnih, već ih svojim načinom života guraju u još veće iscrpljivanje prirodnih resursa te ratove. Na planeti nema toliko resursa, odnosno prirodnog bogatstva da na trenutno prisutni način iskorištavanja tih resursa postanemo svi kao Zapad.

Uostalom, dok se resursi siromašnih zemalja nesmiljeno iscrpljuju, bogate zemlje štite vlastita tržišta visokim carinama i subvencijama za svoje proizvode. Radi se o dvostrukoj pljački. Subvencije su priča sa sebe i mogli bismo reći tamna tajna floskula o “slobodnoj trgovini”. Za samo četiri sektora – poljoprivreda, promet i cestogradnja, energija i gospodarenje vodama, vlade u cijelom svijetu, a pogotovo one u bogatim zemljama potroše kroz subvencioniranje 700 milijardi dolara. Velika većina u tim izdvajanjima odnosi se na projekte i investicije koje uništavaju okoliš i zdravlje ljudi, a održavaju na životu nadležne korporacije. John Micklethwait i Adrian Wooldridge su izračunali kako godišnje subvencije za neekološke projekte, djelovanja i politike iznose 650 milijardi dolara (Speth, 2003). Od ukupne svote SAD same subvencioniraju petinu svih ekološki destruktivnih i opasnih po zdravlje ljudi projekata i investicija. Tijekom devedesetih u razdoblju od pet godina kada se istraživalo naftne korporacije, one su donirale u džepove političara preko 25 milijuna dolara, korporacije koje iskorištavaju ugljen preko 20 milijuna dolara, a drvna industrija 16,5 milijuna dolara. Gotovo bi se moglo reći kako je dotičnim korporacijama ovo bila najbolja investicija. ExxonMobil godišnje dobije 25 milijardi dolara subvencija, a profitira i od troškova vojne zaštite naftnih polja na Bliskom Istoku s 40 milijardi dolara. To je 43 puta više javnoga novca, nego što se izdvaja za razvoj obnovljivih izvora energije. Na svjetskom nivou, industrija automobila dobije godišnje 225 milijardi dolara subvencija od vlada, a od toga na SAD otpada 125 milijardi dolara (Pye-Smith, 2002). Znači vlade ovog svijeta troše naše novce kako bi nas trovali, a sebi i svojim ekonomskim ortacima osiguravali ogromne profite. I kod poljoprivrednih subvencija najveći korisnici također nisu mali farmeri u bogatim zemljama, već velike prehrambene korporacije i velepoljoprivrednici. Budući da se subvencije dijele s obzirom na veličinu proizvodnje, jedan posto najvećih proizvođača dobije koliko i 80 posto najmanjih. To sve uzrokuje smanjivanje broja malih farmera i rast utjecaja velikih prehrambenih korporacija. U SAD-u godišnje nestane s tržišta nevjerojatnih 30.000 farmera (Hall, 2001). Dakle, kako bi ostali bogati, zaštitu i subvencije dobivaju bogati. 60 posto farmi u SAD nikada ne dobije subvencije, a 47 posto subvencija ode na 8 posto najbogatijih farmi. Dok je gotovo 90 posto farmi u SAD-u kategorizirano kao male, ostalih 10 posto kontroliraju velike prehrambene korporacije, ali zauzimaju 60 posto na tržištu hrane. Posljednji zakon o poljoprivrednim subvencijama koji je donio Bush 2002. godine ići će i takvim općepoznatim poljoprivrednicima kao što su Ted Turner i David Rockfeller, naftnoj korporaciji Chevronu kao i 14-orici članova Kongresa koji su glasali za zakon. U EU 20 posto najbogatijih farmera dobiva 80 posto svih subvencija. Zbog takve monopolizacije proizvodnje hrane samo u 2004. godini Britanija je ostala bez 17.000 farmera. U Britaniji 20 posto najvećih farmera dobije 80 posto svih subvencija. Najtragikomičnija je priča welškog farmera koji je nekoliko godina dobijao subvenciju od EU da uzgoji 100 tona lana, kako bi nakon žetve po pravilu dotične subvencije isti lan morao uništiti jer nije bilo spremnog tržišta za tu sirovinu. Ističe se, ne bez ironije, kako EU po kravi subvencionira dnevno 2,7 dolara, dok u Indiji pola milijarde ljudi živi s manje od 2 dolara na dan. Jedan jedini veliki farmer pamuka iz Arkansasa dobio je 1991. godine subvencije jednake ukupnoj godišnjoj zaradi 25.000 farmera pamuka u Maliju (Sharma, 2003). Njemačkoj bi, na primjer, bilo jeftinije zatvoriti sve svoje ugljenokope i podijeliti rudarima pune plaće do kraja njihovoga života, nego raditi ono što sada radi: subvencionira industriju ugljena milijardama dolara kako bi je umjetno održavala na životu uz saniranje ogromnih troškova zbog zagađenja (Pye-Smith, 2002). EU i dalje favorizira svoju industriju šećera. Da budemo točniji, građani i građanke EU-a kroz poreze financiraju industriju šećera, pa skladištenje viškova ili izvoz kako bi bio jeftiniji od onog iz zemalja gdje puno bolje i lakše uspijeva. EU godišnje subvencionira svaku kravu s više dolara i šalje pomoć od 8 dolara u Afriku po osobi. Netko je spominjao komparativne prednosti u ekonomiji? U Wuppertal Institute of Germany izračunali kako jednom jogurtu od jagoda treba 2000 kilometara da stigne do potrošača na police u dućanima, premda bi se sastojci (jagode, mlijeko, karton, tinta…) mogli osigurati unutar 80 kilometara (Perkins, 1999; Mander, 2003). Idoliziranje “slobodne trgovine” vodi nas u potpuno apsurdne situacije pa tako Engleska izveze 111 milijuna litara mlijeka, a uveze 173 milijuna litara mlijeka; izveze 49 kilograma maslaca, a izveze 47 kilograma (Shiva, 2003). Time se, ističe Shiva, vrtimo u zatvorenom krugu ovisnosti o sve većoj trgovini koja uzrokuje uništavanje okoliša (povećanje CO2 i dr.) da bi postali još ovisniji o trgovini. Jasno je da su sve te subvencije najpresudnije u povećavanju našega otiska. Time nam postaje kristalno jasna povezanost između odnosa moći i ekološkog otiska. To je jedan od najčešćih razloga za siromaštvo i glad u određenim zemljama, a ne nesklonost slobodnom tržištu ili, kako se često pokušava poturiti, visoka stopa populacije. Gotovo sve relevantne institucije slažu se kako imamo dovoljno hrane za sve ljude na planeti, no ipak i dalje toliko ljudi ostaje gladno. Prema podacima UN-ovog World Food Programmea danas proizvodimo dovoljno hrane za nahraniti 1,5 puta više ljudi nego što ih trenutno ima na planeti (Anderson, 1999: 56). To je čak 12 milijardi ljudi. Čak i Svjetska banka tvrdi kako možemo s 2350 kalorija, što je dovoljno za normalan i zdrav život, opskrbiti 6,4 milijardi ljudi na planeti (Kneen, 1999:25). Problem je što se ogromne prijeko potrebne količine hrane radije ostavljaju u skladištima ili propadaju, nego li da se daju onima koji gladuju. Ljudi nisu gladni zato što nema hrane, nego zato što je nemaju čime platiti. O tragičnom odnosu koje svjetske elite imaju prema problemu hrane dovoljno govori i podatak da danas 70 posto siromašnoga stanovništva na planeti živi u ruralnim područjima, dakle tamo gdje se hrana proizvodi. U trenutku kada proizvodimo i više nego dovoljno hrane za nahraniti cijeli svijet, najsiromašnija populacija jesu seljaci i farmeri. Čak i jedan FAO koji bi se trebao boriti protiv gladi, polovicu svog budžeta troši na plaće zaposlenika i birokratski pogon(?!). Preko 80 posto pothranjenje djece živi u zemljama s viškom hrane. Indija u kojoj je 380 milijuna ljudi pothranjeno, istovremeno je i treći po redu najveći proizvođač žita. U zemljama Trećega svijeta 21 posto hrane proizvodi se za prehranu životinja. Indijska država Punjab proizvodi hranu za pse za europsko tržište, a u Haryani se uzgajaju tulipani za izvoz kako bi se otplatio vanjski dug Indije. Najbolje je takvu situaciju opisao nobelovac iz područja ekonomije Amartya Sen kada je rekao kako se “glad može dogoditi i kada su žitnice pune” (Hertz, 2002: 57). Peter Rosset, direktor Food First organizacije ističe kako “glad nije posljedica nedovoljne proizvodnje, već pristupa i distribucije hrane” (de la Perriere & Seuret, 2000: 62). McDonald’s je 2000. godine otpustio jednoga mladog radnika u Francuskoj, jer je gladnoj ženi dao besplatno hamburger. Predstavnica korporacije je na zgražanje javnosti odgovorila kako korporacija ima 32 pravila o otkazu radnika, a jedno od njih je i taj konkretni čin. U McDonald’su imaju pravilo koje ističe kako je zabranjeno nahraniti gladnu osobu. Ta činjenica da bi se od radnika netko mogao smilovati i ponekad nekome dati makar i hamburger, za ovu korporaciju dovoljno je važna stavka da uđe u njezin službeni pravilnik. To da se hrana radije baca nego da se da gladnome, pravilo je neoliberalnoga kapitalizma. Samo u SAD-u se baci 43.000 tone (?!) hrane svaki dan. Samo životinje u SAD-u pojedu soje i pšenice koliko bi bilo dovoljno za nahraniti 2 milijarde ljudi (Gellatley, 2001). Na hranjenje stoke u proizvodnji soje otpada gotovo 90-95 posto (Anderson, 1999). Možemo zaključiti kako je nemoguće na planeti prehraniti sve ljude hranom koja se uglavnom bazira na mesu. Također sve više prevladavaju industrijske farme na kojima se danas proizvodi polovina svjetske govedine, svinjetine i piletine. Proizvodnja mesa zahtijeva više zemlje i energije. Osobi koja jede meso potrebno je 2 do 4 puta više zemlje nego osobi s vegetarijanskom prehranom. Center for Science and Environment iz Indije izračunao je kako kada bi se uračunali svi troškovi, hamburger bi iznosio 140 funti (Gellatley, 2001). Na žalost, proizvodnja mesa sve više raste. Ljudi u bogatim zemljama jedu tri do četiri puta više mesa od ljudi zemalja u razvoju. Opet, zemlje u razvoju proizvode 56 posto mesa i taj broj je u porastu.

Nepoznavanje problema gladi u svijetu još uvijek je rašireno u našem svijetu, pa čak i kod nas neki od najuglednijih znanstvenika poput akademika Miroslava Radmana, neprihvaćanju GM hrane suprotstavljaju glad. Ozbiljniji pristup ovoj temi rijedak je i u hrvatskim medijima. Proteklih godina naišao sam jedino na jedan odličan tekst novinarke Večernjega lista Marine Šerić (26.05.2001.), koja je navela prave razloge gladi.

Tipično za neomaltuzijansko pitanje je kako na Zemlji proizvesti hranu za 12 ili 18 milijardi ljudi (Markus, 2004). Radi se o klasičnoj tezi “populacijske bombe”, gdje se ističe kako prevelika količina ljudi na jednom području predstavlja opasnost za obnovljivo i odgovorno korištenje resursa tog područja te, nadalje, to za sobom vuče posljedice kao što su siromaštvo i glad. No maltuzijanci zaboravljaju, ili namjerno rade obrat oko uzroka i posljedice, budući da agresivno alarmiranje prekomjernog ljudstva na planeti vrlo lako i često skreće u namjerno žmirenje pred činjenicom kako nisu ljudi siromašni zato što ih ima puno, već upravo obrnuto, ima ih puno jer su siromašni (Ross, 1998). Jedna od najgušće naseljenih zemalja je Nizozemska koju zasigurno ne bi stavili na vrh ljestvice zemalja s problemima siromaštva i gladi. Zanemaruje se da siromaštvo najčešče prethodi populacijskom rastu zbog loše socijalne situacije i neobrazovanosti same populacije. Možemo svjedočiti pukoj nadi ljudi siromašnih zemalja koji očekuju povećanjem potomaka povećati mogućnost da netko od djece “uspije” u životu. U Indiji su čak česta čedomorstva curica, jer one također imaju manje šanse uspjeti u životu. Siromaštvo i glad nisu posljedice populacijskoga rasta, već političkoga, ekonomskoga i trgovinskoga svjetskog sistema, jer se danas proizvede dovoljno hrane kojom bi se moglo prehraniti sve stanovnike i stanovnice svijeta. Pritom, ne samo da se pitanju “populacijske bombe” daje pretjerano važno mjesto u problemima koje danas imamo, već se i bez razloga proriču populacijske bombe u budućnosti. Nije jasno na osnovu kojih pokazatelja se predviđa 15 milijardi ljudi na planeti ako će se zaustaviti glad? Posebno je neopravdano proricati takve zlokobne scenarije da ukoliko nahranimo siromašne, oni će živjeti bolje i nagomilat će im se broj. Iskustvo nas uči upravo suprotno – zadovoljavanje osnovnih uvjeta za život i porast standarda zajedno s većom edukacijom, posebno žena, uzrokuju stabilan rast populacije. Ovako se pod izlikom za brigu prema ekosustavu, stabilnosti planete i održivom rastu opravdava politički uvjetovano stanje velikog broja ljudi na planeti. Ovime naravno ne želimo reći kako u određenim područjima na svijetu problem rasta stanovništva ne zauzima visoka mjesta na ljestvici problema, već ponovno naglašavamo kako siromaštvo prethodi rastu populacije, a ne obrnuto. Po jednom istraživanju CIA-e koje se bavilo uzrocima nesigurnosti u svijetu dobio se rezultat kako je smrtnost djece (slijepljena za siromaštvo nekog društva) glavni pokazatelj nestabilnosti neke zemlje. Ili jasnije rečeno, stopa smrtnosti novorođene djece je bolji pokazatelj kvalitete života neke zemlje od ekonomskih, ekoloških ili obrazovnih pokazatelja, pa čak i od onih koji mjere stupanj razvijenosti demokratskih institucija (WWI, 2005). Dapače, zemlje u razvoju, o kojima kako sada stvari stoje u potpunosti ovisi porast stanovništva u budućnosti i koje imaju 85 posto mladoga stanovništva od ukupnoga svjetskog broja, za isto to mlado stanovništvo imaju najveće stope nezaposlenosti. Time njihova “mlada izbočina” postaje pogodna za proizvodnju nesigurnosti i sklonost nasilju. Tijekom ’90-ih zemlje u kojima mladi čine preko 40 posto populacije imale su 2,5 puta veću šansu suočiti se sa značajnim društvenim sukobima (WWI, 2005). I u samom izvještaju LPR 2004 priznaje se kako je u razdoblju 1961.-2001. ekološki otisak rastao brže od rasta populacije. Također se ističe kako je pokazano da rast populacije opada jačanjem pozicije žena kroz edukaciju, mogućnosti za vlastitu ekonomsku nezavisnost te zdravstvenu zaštitu. Čak i prethodnih desetljeća kada je zabilježen veliki porast stanovništva, proizvodnja hrane se povećala za 16 posto više (IFG, 2001). FAO predviđa kako će do 2015. godine proizvodnja hrane od 1,6 posto godišnjeg povećanja nadmašiti predviđen rast populacije od 1,1 posto godišnje (Panos, 2004). U 300 godina populacija je narasla za 10 puta, a konzumerizam za 13 puta (WWI, 2005). Ne zaboravimo kako prosječni stanovnik SAD-a ima otisak kao 66,5 stanovnika u Indiji (Merkel, 2003), bez obzira što Indija ima tri puta više stanovnika od SAD-a. Zato bogati ruju po planeti u potrazi za resursima koji su im potrebni da održe svoje bogatstvo i kontrolu.

50 posto svih rudnika zlata u sljedećih 20 godina iz kojih će se vaditi zlato bit će na zemlji koju nastanjuju urođenički narodi. 90 posto prirodnih rezervi nafte i 60 posto plina nalazi se na teritoriju zemalja u razvoju. Uz sve veću potrošnju ovih resursa, a s obzirom na njihovu odlučujuću ulogu u održavanju našega potrošačkog sistema i odlučujuću odgovornost tih resursa za povećanje ekološkog otiska, možemo zaključiti kako su odnosi moći presudni za ekološki otisak kakav imamo danas. Tu nas i dalje u odnosu na ekološki otisak, ali i na mnoga druga bitna pitanja, najviše zabrinjavaju fosilna goriva, posebno nafta.

Premda se do prije svega nekoliko mjeseci vrhunac naftne proizvodnje smještao tek na polovicu trenutnoga stoljeća, a u najgorem slučaju u ’30-e koje nam predstoje, danas čak i institucije koje se ne mogu kititi epitetom katastrofičara pomiču tu granicu na svega par godina od danas. Najveća investicijska banka na svijetu Goldman Sachs ove je godine istaknula stav kako nije daleko dan kada ćemo plaćati i preko 100 dolara po barelu. Također se ističe da će u budućnosti pad cijene benzina biti moguć samo uz pad potrošnje. Međunarodna agencija za energiju predložila je uvođenje hitnih mjera štednje: uvođenje racionalnije vožnje te uvođenje parnih i neparnih datuma za vožnju, smanjivanje dopuštene brzine na autocestama na 90 km/h, povećanje pristupačnosti i kvalitetu javnoga prijevoza, te ga učiniti po mogućnosti besplatnim, razvijati poslove kod kuće i skratiti radni tjedan. Oporezivanje vozača koji idu sami na posao u autu, te promoviranje zajedničkih vožnji na posao. Na Filipinima je, kako javlja novinarka Nada Kolega (Jutarnji list, 02.04.2005.) za državne službenike već uveden četverodnevni radni tjedan. Do sada su naftne korporacije, investicijske institucije i državne agencije uvijek smještale vrhunac iskorištavanja nafte puno dalje u našu budućnost. Većina naftnih korporacija smještala je svoj vrhunac negdje između 2012. i 2015. godine. Deutsche Bank je procijenila godinu nakon koje slijedi pad na 2014. godinu. Američko Ministarstvo energetike procjenjivalo je vrhunac između 2021. godine i kraja stoljeća s tendencijom promjena u 2037. godini. No, danas su sve realniji glasovi koji upozoravaju kako ćemo imati ozbiljnih problema u opskrbi naftom već u okvirima našega desetljeća. Udruga The Association for the Study of Peak Oil (ASPO) koja okuplja stručnjake koji prognoziraju vrijeme vrhunca iskorištavanja nafte, u 2004. godini predvidjela je taj vrhunac za 2007. godinu. Radi se o tzv. lakoj ili jeftinoj nafti u koju nije uključena nafta iz dubokog mora, polarnih područja i sličnih dijelova gdje će njeno iskorištavanje biti i operativno i financijski teže.

John S. Herold Inc., kompanija koja se bavi analizom i projekcijama tržišta, u ožujku je 2005. godine objavila analizu predviđanja za vrhunac proizvodnje nafte kod najpoznatijih naftnih korporacija:
2007. vrhunac proizvodnje za francuski Total
2008. kritični za ExxonMobil, ConocoPhillips, BP, Shell i Eni
2009. ChevronTexaco

Iz ovoga slijedi zaključak kako će u sljedećih 48 mjeseci najveće naftne korporacije dosegnuti vrhunac svoje proizvodnje nafte. Premda ih većina odbija komentirati ovakva predviđanja, izgledno je kako i naftne korporacije pomiču vremensku granicu maksimalnog iskorištavanja nafte na niže nivoe. Najveći šok ipak je došao od jedne od najvećih korporacija, ChevronTexaca, koji je polovinom godine u vodećim američkim novinama (New York Times, Wall Street Journal…) objavio oglas preko dvije strane s naslovom: Era lake nafte je gotova. Već prije je ConocoPhillips priznao kako su novi dodaci njihovim naftnim rezervama u 2004. godini dostatni za pokrivanje tek 60-65 posto potrebnih rezervi za tu godinu. ChevronTexaco, druga naftna korporacija na svijetu, iz usta svoga direktora Dave O’Reellyja još je prošle godine priznala kako će “njihove dopune rezervi u 2004. godini biti prilično niske”. Shell je već novčano kažnjen što je lažno predstavljao svoje naftne rezerve uvećavši ih za 20 posto. Kasnije su još više spustili granicu novih dodavanja rezervama u veljači ove godine na svega 45-55 posto. Često se ističe kako nafte još uvijek ima mnogo. Procjenjuje se kako bi se moglo sada izvući 2 bilijuna barela, te još nešto manje od milijardu barela na budućim nalazištima. U svijetu se u ovom trenutku vrše velika istraživanja u Meksičkom zaljevu, Kaspijskom moru, i Bliskom Istoku. No, pitanje je koliko će ta nova polja moći zamijeniti sadašnja koja se iscrpljuju brutalno i čiji se output smanjuje svake godine za 6 posto. Proizvodnja nafte u cijelom svijetu u porastu je samo na tri područja: Zapadnoj Africi, Brazilu i Ekvadoru, ali i to je nedovoljno s obzirom da potražnja nezaustavljivo raste. U sljedećih 15 godina potrošnja nafte u Kini će se udvostručiti, dok će u Indiji imati porast za 30 posto u svega pet nadolazećih godina.[57] Meksička naftna kompanija Petróleos Mexicanos najavila je smanjivanje proizvodnje ove godine. Ista je situacija i na Sjevernom moru i u Rusiji. Zemlje OPEC-a također nisu u stanju povećati proizvodnju. Alžirski naftni ministar Chakib Khelil samo je slegnuo ramenima i rekao kako oni ne mogu nešto više učiniti. Zemlje Bliskoga Istoka koje nisu u OPEC-u poput Omana, Sirije i Jemena također idu prema manjoj proizvodnji. Dapače, Indonezija kao član OPEC-a već sada nije u stanju ispuniti kvotu od 1,4 milijuna barela na dan, već proizvodi maksimalno ispod milijun, što je najmanje u 34 godine. Na sastanku u ožujku jedino je Saudijska Arabija najavila spremnost povećati proizvodnju, premda i ta zemlja u to vrijeme nije prelazila više od 90 posto svojih mogućnosti. Dapače, koristeći podatke Međunarodne agencije za energiju, analitičar Don Coxe koji radi za Bank of Montreal polovinom travnja izračunao je kako najveće nalazište nafte na svijetu Gharwar u Saudijskoj Arabiji pada sa svojom proizvodnjom.

Ovdje je zanimljivo primijetiti kako se jedino još najveća naftna korporacija na svijetu ExxonMobil ne da i dalje ističe kako vjeruju da će nafte biti dovoljno. Istovremeno je jedan od najvećih primatelja njihove financijske pomoći, aktualni predsjednik SAD-a George W. Bush najavio nova iskorištavanja nafte u zaštićenim područjima Aljaske, premda čak da iskorištavanje nafte u tom zaštićenom području počne i sutra, ta nafta ne bi potekla prema američkim gladnim ustima njihovih automobila još godinama. Dosljednost Exxona je ipak samo verbalna. Ako se prouči ponašanje samih naftnih korporacija, može se uočiti njihovo nastojanje da oplode naftni biznis dok se može, ali da postaju svjesni kako se tome bliži kraj. Prošle godine smo u poslovanju upravo Exxona mogli vidjeti kako je najveća naftna korporacija spremnija potrošiti 9,95 milijardi dolara na otkup vlastitih dionica (još uvijek jako vrijednih) i time ih dodatno pojačati, nego da investira u istraživanja novih naftnih polja. ChevronTexaco je to isto učinio s 2,5 milijardi dolara te pronašao dodatnih 18 milijardi za kupnju Unocala, devete naftne korporacije u SAD-u. Čak se i unutar samoga poslovnog sektora savjetuje ulagačima da se pripreme na izbjegavanje ulaganja u naftni biznis (Lebb i Lebb, 2004). Hoće li nafta zaista još dugo biti naše glavno pogonsko gorivo ako čak i same naftne korporacije više novaca ulažu u kupnju vlastitih dionica, čime im održavaju i vrijednost, nego na nova istraživanja sirovine o kojoj i same ovise?

Naravno ne želimo reći kako je uzrok svim sukobima borba za resurse. Ali ne možemo poreći koliki utjecaj na naše živote ima energija, često kada niti nismo svjesni. Rijetko kada dok jedemo razmišljamo koliko je bilo potrebno energije da naš obrok dođe na stol. Ovisnost naših ekonomija i općenito života o nafti je ogromna. Danas u globalnoj potrošnji goriva neobnovljivi izvori zauzimaju čak 90 posto. Nafta tu zauzima prvenstvo s 37 posto udjela, a što se tiče transporta čak 90 posto. Najveći utjecaj na ekološki otisak ima upravo iskorištavanje i potrošnja fosilnih goriva. Utječu s 47 posto na kasniji rezultat. Zato se i vode ratovi za naftu, za resurse. Oni osiguravaju moć. I obrnuto. Nikada u priči o nafti ne treba zaboraviti tu političku dimenziju. Obične sirove i surove borbe za moć. S aspekata moći, ratovati za naftu je prilično lako, jer je izrazito centraliziran resurs – koristili bi ga svugdje, a ima ga samo negdje. S obzirom da trošimo previše, izvjesniji su ratovi za neobnovljive resurse, nego za obnovljive, premda se i to da promijeniti ukoliko obnovljive resurse trošimo iznad mogućnosti njihova obnavljanja kao što je slučaj s vodom. Upravo zbog pretjeranoga fokusiranja gladi SAD-a za naftom, rat protiv Iraka ostao je u komentarima promatran samo kroz tu dimenziju, premda ta agresija ima širu priču, priču borbe za moć. U drugom planu od nafte ostao je rat za dolar. Irak je postao vjerojatnija meta nakon što je 2000. prebacio svoju trgovinu naftom na euro. U tom trenutku Irak je izgubio zaradu, jer je euro bio manji od dolara, ali nakon dvije godine ostvario je zaradu, jer je euro ojačao u odnosu na dolar. Tada je u SAD-u s razlogom nastala panika. Nakon što prvi rezultati iz kaspijskog regije nisu pokazali pretjeranu plodnost naftom, i činjenice kako će po studiji koju je izradio sam Dick Cheney, SAD 2020. ovisiti o uvoznoj nafti za 90 posto svojih potreba (trenutno ovise više od 65 posto), Irak je postao zemlja s oružjem za masovno uništenje. Zemlja s drugim nalazištima nafte u svijetu prebacuje se na euro, a Iran kao drugi najveći proizvođač OPEC-a najavljuje isto. Iran je 2002. prebacio svoje rezerve u euro čime se vrlo lako svrstao u “osovine zla”. Iste godine i treća članica osovine, Sjeverna Koreja objavljuje prekid svake trgovine u dolaru i prebacivanje na euro. S obzirom na udio te zemlje u svjetskoj trgovini ta odluka i nije izazvala previše brige, ali je slijedila mogući opasni trend. Venecuela kao četvrti proizvođač nafte na svijetu i peti opskrbljivač SAD-a, ne samo da je prebacila svoju trgovinu crnim zlatom na euro, kao i svoje rezerve, već je dogovorila posebne bilateralne sporazume s čak 13 zemalja koje u zamjenu za veneculansku naftu ne moraju platiti dolarima, već dati protuuslugu. Tako na primjer, Kuba u zamjenu za naftu, provodi vlastiti uspješan program podizanja klinika u ruralnim krajevima Venecuele. Zamislimo, a to je vrlo izgledno u periodu od nekoliko godina, što će se dogoditi kada dvije najveće europske proizvođačice nafte Velika Britanija i Norveška prihvate euro kao vlastite valute. Rat protiv Iraka je poruka ostalima što im se može dogoditi ako slijede monetarni put te zemlje. No SAD će se vrlo brzo naći u poziciji da zaustavlja lavinu.

Zašto je pozicija dolara tako važna? Kada neka zemlja želi kupiti nešto (banane, metal, brodove, naftu…) na svjetskom tržištu, uglavnom će plaćati u dolarima. Dolare ima u rezervi ili potražuje od SAD-a koji tada daje dolare uz velike provizije. Dakle, svi su ovisni o SAD-u ako nešto trebaju. I to trebaju platiti. Time je dolar uvijek visoko tražena roba. A od Nixonovog ukidanja “zlatnog standarda” još i traženija. Tako i zemlje izvoznice nafte dobivaju ogromne količine dolara s kojima onda kupuju obveznice američkoga trezora. Ukoliko zemlje ne bi kupovale obveznice američkoga trezora, njihova valuta bi postala prejaka u odnosu na dolar, čime bi njihovi proizvodi postali preskupi i nekonkurentni. Dakle, zemlje izvoznice nafte svoje dolare dalje vraćaju SAD-u kupujući državne obveznice, dionice, nekretnine i slično. Tako SAD reciklira svoje petrodolare. Za druge zemlje pretjerani zahtjevi za njihovom valutom određeni su rastom domaće ekonomije. Pretjerano štancanje valute vodi u hiperinflaciju, jer vrijednost valute pada. Samo SAD ima pravo štancati svoju valutu koliko god hoće, jer je tu cijeli svijet da ih štiti. Samo SAD ima privilegiju štampati dolare gotovo bez ikakvog plaćanja drugima. SAD štampa bilo koju novčanicu za svega 0,035 dolara čime se ostvaruje ogromna zarada. Federalne rezerve SAD-a (FED) su naprofitabilnija tiskara na svijetu. SAD može štampati svoju valutu daleko više nego su potrebe domaće ekonomije za njom, jer uvijek znaju da će svijet pokupiti višak (Markham, 2003). Tako nema problema ako je SAD najzaduženija zemlja na svijetu s 7,4 milijardi dolara nacionalnoga duga uz najveći trgovinski deficit na svijetu od 630 milijardi dolara. Vječiti direktor Federalnih rezervi Alan Greenspan u ožujku ove godine priznao je kako bi deficit u budžetu mogao u budućnosti biti rizičan za ekonomiju. Prosječni Amerikanac duguje 12.000 dolara. Problem SAD je što proizvodi premalo, a troši previše. Taj dug i deficit je moguć samo pretjeranom potrošnjom u SAD-u, ovisnošću cijeloga svijeta o nafti i ovisnošću cijeloga svijeta o dolaru. Ne pokrivamo rastrošnost SAD-a samo resursima. Nije bez razloga Bush uslijed direktne ekonomske krize nakon 11. rujna pozvao Amerikance i Amerikanke da učine najpatriotskiji čin: kupuju. Premda se Bush obraćao samo Amerikancima i Amerikankama, zapravo se obraćao cijelom svijetu. Globalna poruka svijetu je: trošite. Ako se smanji potražnja za dolarom, razbija se lažna ljuska sigurnosti i na površinu izlazi neodrživost cijeloga sistema. Zar nije ciničan do savršenstva takav sistem gdje smo mi zapravo globalni jamac rastrošnosti SAD-a, a istovremeno prvaci neoliberalnog kapitalizma nam nude SAD kao uzor? Ostale “ekonomski razvijene zemlje” poput Britanije, Njemačke, Kanade i druge dug su dovele do nekoliko stotina milijardi. Ekonomski razvijene zemlje? To je više od bilo koje zemlje u razvoju, a sam SAD ima dug 3 puta veći od svih zemalja u razvoju zajedno. Kako to da birokrati MMF-a i Svjetske banke nikad ne zakucaju na vrata ovih zemalja? Što reći o ekonomskom sistemu gdje svi duguju? I ako sve zemlje duguju, tko je taj koji to sve ubire? Velikim dijelom se visoka zaduženost bogatih zemalja održava njihovom neodrživom potrošnjom, ali i siromaštvom zemalja u razvoju. Što resursima, što slanjem novaca kroz plaćanje dugova i kamata, što nepravednim trgovinskim pravilima, siromašne zemlje financiraju bogatstvo i neodrživi potrošački način života na Zapadu. Jasno je da time financiraju i vlastito siromaštvo čime su dovedene u jednu od najapsurdnijih situacija od kada je svijeta. U trenutku kad duguju nekoliko puta više od njih, potpuno je suludo što bogate razvijene zemlje sebe nude kao uzor zemljama u razvoju. Trebaju li zemlje u razvoju krenuti prema dugu koji se računa u stotinama milijardi dolara? No, tko bi onda pokrivao njihovu rastrošnost i pljačku, kao što one sada služe bogatima?

Sve zemlje moraju čuvati zalihe u dolaru kako bi mogle poslovati s najvažnijom sirovinom na svijetu i kako ironično, kako bi mogle otplaćivati svoj vanjski dug po nalogu MMF-a i Svjetske banke. Osim što ostatak svijeta kroz ulaganja vraća dolare natrag u SAD, zemlje moraju čuvati svoje rezerve u dolarima kako bi čvrstom valutom mogle lakše odgovoriti na eventualne špekulativne napade. No time isto omogućavaju i male kamate koje službeno kontrolira FED. Lako se glupirati Greenspanu da je monetarni čudotvorac kad zna da će se uvijek ulagati tamo gdje treba. Krajem ’90-ih više od četiri petine svih međunarodnih transakcija i pola svjetskoga izvoza odvija se u dolarima. Također, dvije trećine svih svjetskih državnih rezervi čuva se u dolarima. Zato je Irak bio opasni mamac i smjer za druge zemlje. Danas znamo da je Busheva horda smrti lagala opravdavajući agresiju na Irak posejdovanjem oružja za masovno uništenje. Mogli bismo reći da je Irak zaista posjedovao oružje za masovno uništenje, ali bushoidi nisu rekli istinu po kakvo su oružje došli. Primjer Iraka nije se smio slijediti, a repriza u Iranu je bila dovoljna da se pokrene ratni stroj za pozicioniranje u regiji. Dodatno je sve požurilo i sve glasnije razmišljanje u samom OPEC-u o prelasku na euro u trgovanju naftom. Ne treba smetnuti s uma kako zemlje OPEC-a uvoze iz EU-a gotovo 40 posto svoga uvoza, a zemlje OPEC-a su glavni opskrbljivači naftom EU-a. EU trguje sa zemljama OPEC-a više nego te zemlje sa SAD-om. Sve se to događa u trenutku proširenja EU-a i jačanja eura u odnosu na dolar. Kada bi zemlje OPEC-a zamijenile dolar eurom za trgovanje naftom, prestale bi čuvati dolar u svojim rezervama i zamijenile ga eurom što bi uzrokovalo daljnji pad dolara za nekih 20-40 posto. Time bi se ponovio scenarij normalan drugim zemljama u takvim situacijama kao što se dogodilo Argentini krajem 2003. godine. Unatoč agresiji na Irak, ljuska oko iluzije sigurnosti ekonomskoga sistema, počela je polako pucati. Već prije rata u Iraku dvije velike sile na području energije, Rusija kao prodavač i Kina kao sve veći kupac, odlučile su prebaciti dio svojih rezervi na euro. U siječnju ove godine Financial Times je objavio da su menadžeri 70 posto centralnih banaka istaknuli kako su počeli dio svojih rezervi čuvati u eurima. Još do 2003. godine centralne banke su u prosjeku čuvale 70 posto svojih rezervi u dolarima te su kupovinom obveznica u SAD-u financirale tekući deficit te zemlje za čak 80 posto (Giles, 2005). U veljači 2005. godine i centralna banka Južne Koreje najavila je da razmišlja o prebacivanju dijela svojih rezervi na euro. Sama Južna Koreja 90 posto rezervi od 200 milijardi dolara čuva upravo u dolarima. Odmah su slično najavile i vlade Tajlanda, Tajvana i Indonezije, što je uzrokovalo pad dolara na burzama. Kao što smo rekli, inače se zemljama velikim izvoznicima kao što je Kina isplati ulagati u SAD i dolar, jer time njihova valuta ostaje konkurentna i niska, a samim time izvozu je olakšan put. No azijske zemlje sada puno više trguju između sebe i s Europom koja je stvorila stabilnu valutu i još ne pokazuje znakove želje da preplavi svijet eurima. Kako javlja The Economist u broju od 16. ožujka ove godine, banke su 2000. godine čuvale u dolarima 76 posto svojih rezervi da bi 2003. godine to palo na 68 posto s daljnjom tendencijom pada. Posebno su zabilježeni padovi čuvanja rezervi u dolarima banaka u Indiji i Kini, ali i drugdje po istočnoj i jugoistočnoj Aziji. Zato i je opasno za neoliberalni kapitalizam da se smanji ovisnost o fosilnim gorivima, prevenstveno nafti; da dolar prestane biti globalna valuta i da se rezerve nacionalnih banaka prestanu čuvati u dolarima. Zato su neki tako bogati, a neki tako siromašni, gospodine Landes. Mnogi ljudi jalovo gube vrijeme na gruntanje i laprdanje o teorijama zavjere, pa nam se rasvjetljuje um podacima gdje je i kada bio sastanak ovog il’ onog komiteta, tajne lože ili skupine probranih glavonja. Kao da se odluke od svjetske važnosti donose na ladanjskim imanjima gdje se barabe opijaju skupim vinima i krevelje po foteljama. Tako se više bavimo pojedincima, a ne sistemom. A sistem je brutalno brutalan, ali i brutalno jednostavan kad malo zagrebemo površinu. Kad upalimo svijeću bolje se vidi. Kapitalizam je to, i nema tu nikakve teorije zavjere.

Vrlo brzo nakon Greenspana, i iz Svjetske banke su shvatili gdje stvari idu i zaključili kako bi produbljivanje američkoga deficita i zamjena dolarskih rezervi s onima eura, “suočile nas sa stvarnim sistemskim rizikom”. Nikada rizik nije bio tako privlačan. Nikada drugačiji svijet nije bio tako moguć…

X

Sadržaj

ČETVRTI SVJETSKI RAT
globalni napad na život



UVOD


GLOBALIZACIJA I ANTIGLOBALIZACIJA
mitovi i stvarnost

Je li globalizacija stari ili novi proces?
Je li globalizacija stvarnost ili fikcija?
Dokida li globalizacija koncept nacije-države?
Donosi li globalizacija kulturnu uniformiranost?
Donosi li globalizacija blagostanje ili novi oblik kolonijalizma?


SVIJET POD OPSADOM
Rast socijalne nepravde i siromaštva
Uništavanje okoliša i prirodnih resursa


GLOBALNI NAPADAČI
Novo sveto trojstvo: MMF, Svjetska banka i WTO
Globalne korporacije
Historijski pregled odnosa biznisa i održivog razvoja
Kako biznis tepa održivom razvoju?
Biotehnologija kao oblik kontrole
Kontrola proizvodnje hrane i lijekova
Kontrola politike i nadležnih institucija
Kontrola prostora i izbora
Patologija kao stvar principa


UMJESTO ZAKLJUČKA
Bogatstvo i siromaštvo naroda: zašto su neki tako bogati, a neki tako siromašni?



BILJEŠKE
četvrti svjetski rat



DRUGAČIJI SVIJET JE MOGUĆ!
priče iz našeg dvorišta



DRUŠTVENI POKRETI
Akteri pokreta
Pokret: razvoj kroz tri faze
Dani ponosa i slave
Zastoj i pad
Preispitivanje i konkretizacija


ALTERGLOBALIZACIJSKI POKRET
motivi, stavovi, ciljevi i dometi

Dimenzije pokreta
Kritika Albertovih četiriju dimenzija


HRVATSKA
mala zemlja za veliku pljačku

Pokret u Hrvatskoj


MALI LJUDI STVARAJU VELIKE PRIČE
Vizije i prakse organizacije društva
Od dvosjeda do prosvjeda
Alternativni ekonomski programi
Ekološki projekti


ZAKLJUČAK


BILJEŠKE
drugačiji svijet je moguć



LITERATURA


Impresum