Četvrti svjetski rat/Drugačiji svijet je moguć! : globalni napad na život/priče iz našeg dvorišta | Dražen Šimleša

HRVATSKA

mala zemlja za veliku pljačku

 

Volio bih da velika tvrtka poput Enrona bude nazočna na hrvatskom tržištu. Naravno, ne radi se samo o izgradnji elektrane, nego će se oni vjerojatno prijaviti i za privatizaciju već postojećih hrvatskih električnih centrala.
Goran Granić, zamjenik predsjednika vlade, početak srpnja 2000.

Mislim da se ponovilo ono što od početka prati posao s Enronom, a to je vrlo loš sistem pregovaranja i neprestano miješanje politike u posao. I to je strašno štetno.
Goran Granić, zamjenik predsjednika vlade, Feral, kraj srpnja 2000.

 

Još i prije nego je Hrvatska ušla u WTO, sve je bilo jasno. Mi smo imali lokalnu verziju svjetskih šerifa, ništa manje brutalnu u pljački i kršenju svih mogućih prava. Pljačkanje običnih ljudi kroz privatizaciju u prvih deset godina i stvaranje latinoameričkog sustava s 200 poglavarevih obitelji koje kontroliraju ekonomiju i politiku, nema premca u povijesti ove zemlje, bez obzira tko je njome prije upravljao. Pored velikosrpske agresije, Hrvatska je trpila i unutrašnju agresiju. Ostat će zabilježeno kako su to činili upravo oni koji su se busali ljubavlju prema Hrvatskoj, a zapravo su slinili nad svežnjevima novčanica i ostanku na vlasti pod svaku cijenu. Za vrijeme prvih deset godina HDZ-a vanjski dug je povećan za tri puta, a do 1998. godine 800.000 ljudi je ostalo bez posla. Kako su pokazali rezultati revizije od 10 privatiziranih poduzeća u ’90-ima, 8 ih je doživjelo poslovni neuspjeh. Naravno, odgovornost najviše snosi ondašnja vlast. Uz pljačku umirovljenika, povećanje podjela u društvu i potiskivanje različitog mišljenja prema vlasti, dočekali smo, kako se to popularno kaže, približavanje svjetskim integracijama. Još i prije toga mogli smo uočiti kako će nam sada od stoljeća sedmog san ostvarivati lokalni i globalni šerifi po istim kloniranim obrascima – vi dajete, mi uzimamo. Za vrijeme pregovora oko ulaska u WTO, šef hrvatskih pregovarača Neven Mimica u intervjuu Večernjem listu (04.02.1999.) dao nam je do znanja kako stvari stoje: “SAD traži upola nižu carinu na poljoprivredne proizvode.” SAD čuva svoje poljoprivredne subvencije i širi “slobodnu trgovinu” po svijetu zahtijevajući od drugih suprotno. Lijepo je to godinu poslije na tribini Globalizacija i kapitalizam u Europskom domu, jedan od mlađih ekonomista iz Hrvatske narodne banke objasnio odgovarajući na pitanje o nepravednosti globalne ekonomije: “A slušajte, i priroda je nepravedna”.

U časopisu Banka (srpanj-kolovoz, 2000) Olgica Spevec, tadašnja pomoćnica ministra gospodarstva priznala je kako za ulazak u WTO nije napravljena analiza troškova i koristi te skrušeno zaključila kako se nisu procjenjivali troškovi za pojedine grane industrije “jer nemamo prikladnu statističku podlogu”. Ovo je zaslužilo da se pročita nekoliko puta. Da li posumnjati u sposobnost pomoćnice ministra i dakako u cjelokupno ministarstvo, jer uostalom kako netko na pragu 21. stoljeća nema prikladnu statističku podlogu za jedno od presudnih pitanja s kojima će se susreti ova zemlja. Ili jednostavno čestitati pomoćnici ministra gospodarstva što je otvoreno (svjesno ili nesvjesno?) objasnila na tako bolan, ali nedvosmislen način situaciju u globalnoj ekonomiji. Ma koliko čudno zvučalo, odgovor je potvrdan na oba pitanja. Da je nesposobnost (ili laganje) nemati statističku podlogu ne treba previše objašnjavati. No isto tako, danas je zaista teško prognozirati što će se dogoditi s određenim proizvodima ili uslugama kojima neka zemlja trguje, jer to ne ovisi samo o njoj. Ako danas čisto špekuliranje na svjetskim burzama zauzima 95 posto ukupnih transakcija, dakle nema veze sa stvarnim ulaganjem, kako raditi dugoročne planove i strategije, a pogotovo izračunavati i prognozirati njihove eventualne (ne)uspjehe. Također, recentno divljanje cijena nafte kao resursa o kojem ovisimo, pa onda i naša trgovina, može preko noći promijeniti uvjete trgovanja, te eventualni gubitak ili zaradu. No, to zaista nema veze sa statističkim podlogama. Na početku 21. stoljeća Hrvatska je dobila političku promjenu. I obećano je mnogo. I je, promijenio se, vanjski dug skočivši na preko 20 milijardi dolara, a nezaposlenost na preko 20 posto u svega četiri godine koalicijske vlasti. Time je Hrvatska započela svoje klackanje između Barberovih polova – slijepog služenja neoliberalnoj dogmi i bijesnih ultimatuma na svekoliko jedinstvo oko isto slijepog služenja nacionalističkoj dogmi koja se najbolje ogledala u tvrdnjama o “nemogućnosti činjenja zločina u obrambenom ratu”. Slično kao Barber naše klackanje između tih dviju jednako opasnih suprotnosti vrlo je lijepo objasnio Mojmir Novaković, idejni tvorac world-music banda Kries: “Prvi su zaslijepljeni blještavilom ‘napretka’ i misle da je sve što ima ikakve veze s tradicijskim sramotno i zaostalo. Drugi u strahu od procesa globalizacije posežu za obilježjima koji vuku u slijepi strah i netoleranciju tj. ekstremizam” (Feral Tribune #1006, 31.12.2004.). Ili kako je zaključio Marinko Čulić, jedan od najboljih ovdašnjih društvenih kritičara: “I nije neka alternativa birati između zagrljaja američkog tajkunskog kozmopolitizma i zagrljaja provincijalnog narcizma.” Zaista, da li nam jedino preostaje blejajuće čekanje kako bi nas sprešali i zgnječili između dviju lažnih alternativa koje se hrane sukobima civilizacija? I lokalnim i globalnim. U takvom svijetu i je osnovno huntingtonovsko načelo koje je dotični izrekao davno prije nego je postao Tuđmanov ljubimac, a ono ističe “kako društva u tranzicijskom procesu prema modernima, prijeko zahtijevaju smanjenje prava u korist reda i poretka” ili šire rečeno razvoj, kako ga vidi Samuel Huntington, zahtijeva (re)presiju. Republika Hrvatska je to načelo zaista dobro upoznala kroz proteklih petnaest godina ekonomske (ali i općeljudske) šok terapije koja sumanuto juri kroz život bez okretanja.

Hrvatska je dakle početkom stoljeća zakoračila u svijet i zaista se malo lakše disalo, to se ne može poreći. No, vrlo brzo su se naši socijaldemokrati i liberali omamili na zvuke neoliberalnih parola. Punili su Feralovu Greatest Shits rubriku s istom predanošću kao i nekadašnji prvaci rubrike. Prvo smo saznali kako smo ovladali statističkom podlogom, ali iznenađujuće nismo bili zadovoljni kako statistika radi pa je ministar financija Mato Crkvenac zaključio: “Ozbiljno sumnjam u neke od podataka Državnog zavoda za statistiku. Rast cijena i troškovi života niži su nego ih mi uspijemo službeno iskazati.” Biseri su se nizali kao na tekućoj traci od Davorka Vidovića koji je rastuće siromaštvo komentirao je sa stavom kako “kod dijela ljudi siromaštvo i beskućnički način života izbor” do Radoševog što jest jest liberalnog: “Oni koji traže širenje socijalnih prava idu protiv budućnosti Hrvatske.” HDZ je započeo rasprodaju najvrjednijih sektora u zemlji 1998. godine, a Račanova vlada je to nastavila nesmiljenim tempom. Prvo se često lagalo kako “Hrvatska nije dovoljno konkurentna, među ostalim, zbog visokih standarda zaštite radnika”, učio nas je tih godina Slavko Linić kao potpredsjednik vlade. Natjecanje među vladajućima u okrivljavanju radničkih prava kao glavnog razloga odbijanja stranih investitora ne bi se postidjela niti Željezna Maggy. Također su bile popularne fraze kako su previsoke plaće u Hrvatskoj glavna prepreka dolasku stranog kapitala. No, 2000. godine zemlje s najnižim plaćama u regiji Rumunjska, Bugarska i Slovačka imale su i najmanje stranih ulaganja (Večernji list, 28.06.2000). Konačno se uvidjelo da Hrvatska kao peta u Srednjoj Europi sasvim dobro kotira među tranzicijskim zemljama po stranim ulaganjima. No tada se uvidjelo i ono što vladajući nisu davali na sva zvona. Strana ulaganja najviše su odlazila u telekomunikacijski sektor, banke, farmaceutiku i trgovinu.[58] Uglavnom se radilo o preuzimanjima nakon kojih bi slijedilo izvlačenje novaca iz Hrvatske i kočenje razvoja. Investicije koje bi pokretale industriju ili razvoj bile su i više nego rijetke. Vanjski dug je i dalje rastao. U stranom vlasništvu je 94 posto banka u Hrvatskoj, od čega na europske banke odlazi više od 90 posto.[59] Danas banke iz Italije kontroliraju 52,5 posto, a Austrije 31,9 posto tržišta u Hrvatskoj. Loše strane EU-a odavno stanuju u Hrvatskoj. Ovdje naglašavam kako uopće nemam problema što su to strane banke, već što im se kao bankama koje posluju našim novcima, dozvoljava da novce iznose i plode u svojim matičnim centralama, a u Hrvatskoj financiraju uvoz robe upravo iz tih zemalja. Samo 2003. godine izneseno je preko milijardu dolara iz Hrvatske od banaka i korporacija koje djeluju kod nas pa su slale pare u svoja sjedišta.

Što neoliberalna globalizacija znači vrlo brzo su nam pokazale i brojne afere s dugo očekivanim stranim investitorima. Hrvatska ima već popriličnu povijest štetnih ugovora. Kako piše novinar Feral Tribunea Goran Borković (29.12.2001.), Hrvatska je u TE Plomin 2 uložila 152 milijuna eura, a jedna od najvećih energetskih korporacija njemačka RWE kao vlasnik proizvedene struje sljedećih 15 godina svega 25,5 milijuna eura. RWE isporučuje struju Hrvatskoj po duplo većoj cijeni od one na tržištu. Kredit koji je pokrio naš dio ulaganja dala je Njemačka banka za razvoj uz povoljnu kamatu od čak 17 posto. Slučaj s Enronom bio je ogledni primjer korporativnog ponašanja u svijetu. Enron si je prvo uz pomoć Tuđmana i njegovih najbližih suradnika osigurao zaradu između 150 i 200 milijuna preko gradnje elektrane u Hrvatskoj. Nakon dolaska nove vlade pokušalo se promijeniti štetan ugovor za Hrvatsku, ali se je Enron ponovo osigurao da na 18 mjeseci monopolski isporučuje struju Hrvatskoj po 90 posto većoj cijeni nego što je tada bila na europskom tržištu. Negdje tih dana Enron objavljuje veliki oglas u novinama u Hrvatskoj gdje su poručili kako je energija roba i zato mora biti prepuštena zakonima tržišta. Kažu iz korporacije koja si je osigurala višemjesečni monopol na isporuku struje. Slobodno tržište smo trebali čekati sljedećih 18 mjeseci. Na toj razlici u cijeni i Enronovoj zaradi od 30 milijuna dolara, Račanova vlada je Enronu kompenzirala gubitak elektrane Jertovec. Kao tadašnji vođa opozicije Ivo Sanader protestirao je zbog “poteza vlade prema Enronu i Bechtelu, jer se rasprodaje ugled Hrvatske u svijetu”. Pogodite koja korporacija je platila ručak Račanu i Mesiću u Američkoj trgovinskoj komori za vrijeme posjeta SAD-u 2000. godine. Kad već nemamo odgovorne političare, morao nas je spašavati sam Enron svojom propašću pa smo krajem 2001. godine prestali uzimati i plaćati najskuplju struju u Europi.

Račanova vlada se tajnim ugovorom iz 2001. godine odrekla upravljanja u HT-u nakon 2003. godine, premda je na to imala pravo s obzirom da je vlasnik 49 posto dionica. Također su se HT-u odobrila proizvoljna poskupljenja, monopol do 2004. godine, pa je Vlada čak potpisala da će otežati ulazak konkurencije na tržište telekomunikacija što se kasnije i ostvarilo. Tako su HT-u dane otvorene ruke da gomila svoje bogatstvo, iznosi ga van, a na obećanja ulaganja u telekomunikacijsko tržište na koje se u istom ugovoru ta korporacija obavezala moralo je se uvijek podsjećati. Na kritike potrošačkih udruga kako u Hrvatskoj plaćamo najveću cijenu telefoniranja, veću čak i od nekih bogatih zemalja EU, glasnogovornik tada HT-a Marijan Jurleka pokazao je kako savršeno usvaja bahatost globalnih korporacija izjavom: “Hrvatski Telekom nije socijalna ustanova nego tvrtka koja prodaje svoje usluge. Ako nemate novca, vjerojatno ne koristite taksi.” Istovremeno dok u javnosti kukumavče nad svojom teškom sudbinom koju jedino mogu spasiti daljnja otpuštanja radnika, T-HT je pristao plaćati najam poslovnih prostora u HoTo tornju nevjerojatnih 80 milijuna dolara u narednih petnaest godina.

Odgovornost američke korporacije Baxter za smrt pacijenata na odjelu za dijalizu bila i više nego jasna i nemjerljiva budući da se radilo o kvaru na njihovim dijalizatorima, puno se manje problematizirala odgovornost Plive. Baxter je upozorio Plivu na probleme s dijalizatorima 40 dana prije tragedije kada je 23 pacijenta umrlo. MUP-ov dosje o slučaju jasno je pokazao kako su u Plivi upozoreni na smrtne slučajeve u Španjolskoj te kako trebaju do kraja istrage zamijeniti dijalizatore koji su na kraju doveli do smrti bolesnika na odjelu za dijalizu. U Plivi su u najboljoj korporativnom maniri sve negirali i u svom priopćenju prikazali se kao žrtvom Baxtera. A iz Baxtera nisu rekli niti riječi o drugom tipu dijalizatora koji su također ubijali pacijente. Slučaj je završio tipično za Hrvatsku – Baxter se nagodio i platio odštetu bez suđenja, a Pliva je i dalje ostala najperspektivnija hrvatska korporacija.

Dok su korporacije zauzimale pozicije kako bi si osigurale mirnu budućnost, naši političari u Saboru su jednoglasno izglasavali povećanje mirovina za sebe same ne mareći za ideološke razlike. U bivšem sazivu parlamenta i vlade 158 dužnosnika sudjeluje u radu 164 privatna poduzeća čime korupcija postaje sastavni dio naše političke elite. Da ne spominjemo kako su se pozicionirali po nadzornim odborima raznih firmi. Niti sa slijedećom Sanaderovom vladom juriš na odbore nije posustao. Također, niti direktori korporacija iz Hrvatskoj nisu posustali za svojim zapadnim kolegama u prihvaćanju normalnosti situacije da njihove plaće idu u nebesa, dok im radnici i radnice preživljavaju. Damir Vrhovnik i ostali menadžeri Viktora Lenca primali su tako neko vrijeme dvije plaće – jednu u samom Lencu od 5 do 16 tisuća dolara ovisno o poziciji, te drugu od 4 do 9 tisuća dolara preko inozemne kompanije razumljivo nazvane Viktor Overseas. Jedna od dobitnica nezasluženih primanja bivša financijska direktorica Viktora Lenca Ana Ercegović lijepo je objasnila: “Plaće nisu bile loše, daj ih Bože opet, a damu se ne pita za godine”. Direktori i menadžerska elita Lenca tako je u samo mjesec dana zaradila kao i radnici brodogradilišta kojeg su upropastili u cijelih godinu dana. U INA-i su, na primjer, kako bi prikrili ogromnu razliku između plaća najviših menadžera i radnika izmislili tvrtku Kopun & Kopun preko koje vrh korporacije prima plaće. Tako se INA predstavlja maltene kao samoupravna kooperativa nudeći frizirane podatke o omjeru plaća između vrha korporacije i radnika kao omjer 1:4. O malverzacijama u INA-i hrabro je govorila Vesna Balenović dobivši time otkaz. Rijetki su je čovjekoljupci i zaštitnici ljudskih prava, od predsjednika do udruga uzeli u zaštitu i ponudili joj pomoć, a čak je i pravosudni sistem odlučio stati se na stranu korupcije i korporacije.

Tajnost menadžerskih ugovora postala je svetinja za hrvatske korporacije, čak i za one koje su u državnom vlasništvu. To je bilo povezano i s omalovažavanjem radnika tvrdnjama kako nisu sposobni su-upravljati firmama u kojima rade. Tu predrasudu najbolje demantiraju činjenice kako su upravo firme koje su preživjele privatizacijsku pljačku i koje su preuzeli radnice i radnice kroz malo dioničarstvo, ne samo opstale, već i bile među uspješnijima.

Najbolje se odnos političke elite prema ljudima u Hrvatskoj može opisati onom poznatom izjavom jednog brazilskog generala za vrijeme vojne diktature u toj zemlji koji je komentirao stanje u Brazilu vizionarskim odgovorom kako ekonomija gura super, samo ljudi zajebavaju. General je htio reći kako ljudi ne shvaćaju kako im je dobro. Nekoliko desetljeća poslije to je postala mantra koja se baca s vrha piramide na sve one dole. Ljudi jednostavno ne shvaćaju da im je dobro. I u Hrvatskoj vladajuće elite već nekoliko godina bacaju na ljude kletve kako su nezahvalni, jer ne shvaćaju koliko se elita muči i rinta da bi svima bilo bolje. Zagrebački operni bal maltene dođe kao povrat poreza. A želja za normalnim životom kao razmaženost. Ne može se do kraja nabrojati čitav niz bisera koji su se proteklih godina iz usta i djela vladajućih upućivali prema nezahvalnim mazama. U odnosu prema ljudima prvobitni hdz-ov superhik kapitalizam karakterizirala je ponuda od dvije marke za kilo mozga. Nakon toga navodno su nas uveli u fini i uglađeni kapitalizam. Tih finih pet godina najbolje je zaokružio u tom vremenu predstavnik MMF-a u Hrvatskoj Dimitri Demekas tvrdnjom kako je besplatna zdravstvena njega fikcija u ljudskim glavama. Ako je nešto besplatno, potražnja za tim je beskonačna, zaključio je predstavnik finog i uglađenog kapitalizma. Naravno gospon’ Demekas je u pravu. Ljudi jako vole biti bolesni. Iskorištavaju sustav. Razmaženi su.

Političari se vole hvaliti kako smo jedna od najprosperitetnijih i najperspektivnijih zemlji u regiji. No, na stranu prosperiteta i perspektiva, ostaje gola činjenica kako Hrvatska trenutno upada u glib sve većeg duga koji je premašio 30 milijardi dolara. To je nevjerojatnih 80,5 posto domaćeg bruto proizvoda. Kada taj udio pređe 80 posto, zemlja se smatra prezaduženom. Možemo se pohvaliti kako smo po tome najzaduženija zemlja u regiji sa najvećim jazom između bogatih i siromašnih. U Hrvatskoj gornja trećina prisvaja 75 posto bruto dohotka, dok donja trećina prisvaja 12 posto, čime smo na razini latinoameričkih država. U zadnjih šest godina udvostručio se broj siromašnih. Po izračunima Svjetske bake siromašnih u Hrvatskoj je tek 11,1 posto, dok je onih relativno siromašnih 16,9 posto. Prema izračunima za siromaštvo koje koristi EU, u Hrvatskoj je 17 posto siromašnih. To su te drugačije statističke podloge od onih koje su onomad ljutile ministra Crkvenca. Često se želi umanjiti zaduženost zemlje svaljujući velik dio kolača od ukupnog duga na zaduživanje stranih banaka, kao da banke djeluju u nekom zrakopraznom prostoru i kao da država nema ništa s određivanjem okvira za njihovo poslovanje. Hrvatska je 2003. godine platila MMF-u samo na kamate koliko je uložila u na školstvo. Magistar Đapić još je 2001. godine ponudio rješenje: “Možda bi nas sankcije spasile zaduživanja”. Sada čak i naša politička elita spominje granice duga, vodu do grla i nekakve plafone koji navodno prije nisu postojali. Samo je nebo granica kad ne gledaš u ljude, jer ti je pogled gore negdje u oblacima. Mekanim i putenim. Kao operni bal. Na višegodišnje gunđanje brojnih ekonomista i stručnjaka kako je kretanje duga Hrvatske neodrživo, a posebno lelujanje na oblacima, odmahivalo se rukom kao na… ono kad nas neko gnjavi pa gunđa li ga gunđa i ne shvaća kako nam je dobro. Tada su se gunđala kritizirala kao babaroge koje malu djecu plaše ponavljanjem argentinskog slučaja u Hrvatskoj. Ironija je kako Hrvatska nikada nije bila bliže argentinskom slučaju upravo u trenutku kada ta zemlja izlazi iz krize, ali ne slušajući savjete kolega i kolegica gospodina Demekasa. Naše i svjetske političke i ekonomske elite uporno su nas uvjeravali kako dug Hrvatske nije alarmantan i kako je sve u redu. To je ono što mi nismo shvaćali. Nikako nismo shvaćali da je nešto u redu kada nešto nije u redu. Govorilo nam se kako dug nije alarmantan, kako podmirujemo sve naše obaveze i zapravo je više problem što ljudi zajebavaju. Mada je svima jasno da se dogovornom politikom političkih elita dug samo povećava. To je kao kad bi padali iz aviona s 10.000 metara bez padobrana i na nekih osam, sedam tisuća metara vas se ide uvjeravati kako ne trebate biti pesimist ili ne daj bože katastrofičar, jer još niste pali. Dapače lijepo je, vi letite. Dobro je, jer još dišete. Sada smo preskočili 30 milijardi dolara. Ali nećemo biti niti razmaženi niti katastrofičari. Pisat ćemo mi knjige i kad preskočimo 50 milijardi dolara. Nema frke. Nigdar ni bilo da nekak ne bu bilo, tješi se na ovim područjima skromni čovo već stoljećima. I trpi. I zahvalan je. Jedino nam može biti malo žao ovih “kulturno needuciranih građana i građanki”, jer će slijedećih godina na balovima umjesto valcera trebati učiti tango. Biti će teže se kreveljiti.

U Hrvatskoj tek počinje ozbiljna i otvorena rasprava o pozitivnim i negativnim posljedicama ulaska u EU. Razlozi koji su se do sada nizali u ozbiljnijem bi društvu ako ne na osudu, naišli makar na zdravu sprdačinu. Od trkeljanja istrošenih politikanata kako ćemo izgubiti sireve, vrhnjeve, kulene i ostale gastronomske delicije do krajnje ksenofobičnih ispada kako će nam stranci pokupovati sve nekretnine. Za razliku od ’90-ih. Tada nismo imali strance i bilo je dobro. Bar smo znali na čemu smo, dvije marke = kilo mozga. Mada nitko nikada nije objasnio gdje je dokazano da se naše domicilno stanovništvo obzirnije odnosi prema nekretninama, prirodi i ljudima od nekog stranca. Stranac, taj vječiti pojam što ulijeva strah i proizvodi bijesne sline kada treba odabrati laku metu. Puno je lakše pljucnuti na stranca, na Drugoga nego li na primjer zahtijevati od vlastite države da se regulira što i naši i vaši i njihovi, i domaći i strani smiju raditi s nekretninama, kako trebaju upravljati s njima, kako tretirati radnike i radnice, koliko odvajati od profita za lokalnu zajednicu ili opće dobro.

A znamo li iskoristiti ono pozitivno što donosi EU? Primjerice, do 15. ožujka 2005. godine naša politička elita nije predložila niti jedan jedini projekt zapošljavanja za koje bi sigurno dobila novac od EU kroz program PHARE.

I dalje volimo gledati preko plota, utapati se u blentavim teorijama zavjere o ovima ili onima koji imaju sveti zadatak da nam napakoste, premda je toliko toga kod nas vrijednosno preokrenuto da svatko tko se želi baviti društvenim aktivizmom ima široku ponudu. Dok nam se s oltara nameće koncept života stavljanjem naljepnice nenormalno na djecu začetu umjetnom oplodnjom uz obavezno pozivanje na moral, pokornost i skromnost, crkva će u Hrvatskoj potrošiti 5 milijuna eura na samo jednu zgradu Vojnog ordinarijata. Živimo i dalje u zemlji gdje su “ludi za oružjem”. 236 tisuća građana registriralo je 394 tisuća komada oružja, a po procjenama MUP-a na svako prijavljeno oružje treba dodati još tri neprijavljena. Po trošenju lijekova sve više postajemo Zapad, s time da najviše trošimo na lijekove protiv visokog tlaka, kolesterola i depresije. Živimo u zemlji koja bi mogla proizvoditi hrane za izvoz, a opet uvozimo hrane za 1,4 milijarde dolara. Proizvodimo svega sedam proizvoda dovoljno za naše potrebe. Hrvatska uvozi i sijeno. Istodobno s približavanjem EU, sve je jasnije kako se seljak odavde neće moći nositi s visoko subvencioniranom robom iz EU. Ipak, i naši seljaci vole se pozicionirati u subvencioniranu proizvodnju pšenice i kukuruza, a vrlo malo kreće prema proizvodnji voća i povrća za koje ne postoje tolike prepreke u subvencijama bogatih zemalja. Danas je u Hrvatskoj manje zadruga nego prije 100 i više godina. Uspješna akcija dijeljenja iz supermarketa i pekara hrane koja se ne može prodati, ali je i dalje dobra za konzumaciju, a koju je gradsko poglavarstvo Samobora pokrenulo 2002. godine na žalost nikada nije zaživjela šire. U procjenama se isticalo kako se u samom Zagrebu godišnje baci između 8 i 10 tisuća tona hrane. U Hrvatskoj nije rijetkost da se stvaraju divlja odlagališta uz vodocrpilišta. Vrlo je vjerojatno da otpad odlažu upravo ljudi koji i piju vodu iz tih vodocrpilišta, jer žive u tom području. Struju plaćamo skuplje od ljudi koji žive u Londonu ili Monaku, Finskoj ili Australiji, a najviše od svih tranzicijskih zemalja. Hrvatska je među posljednjima po korištenju obnovljivih izvora energije u Europi. U Zagrebu se reciklira svega 8 posto otpada. 2003. godine skupilo se 6500 tona papira, a na deponijima je završilo 50.000 tona papira. U Zagrebu se svake godine spali više od stotinu reciklažnih spremnika, najčešće upravo onih za papir, a 40 posto pitke vode propadne zbog dotrajalih cijevi. Hrvatska je toliko nagomilala devizne rezerve da joj bilo koji novac dobiven stand by aranžmanima MMF-a nije ništa drugo do kikiriki. Ipak Hrvatska ne koristi te novce za vlastiti razvoj ili pokrivanje duga, nego non-stop uzima kredite od MMF-a u iznosima od svega po par stotina milijuna dolara (nekad manje nekad više) kako bi pristala dalje obezvrjeđivati radnike i osiromašivati stanovništvo. Uz sve veći dug koji će ti građani otplaćivati. MMF s druge strane igra svoju igru i ne da Hrvatskoj koristiti novac iz deviznih rezervi, jer bi to značilo da nismo stabilni, pa nam tako stabilnima nude nove i nove aranžmane. MMF određuje ugled neke zemlje. Nova HDZ-ova vlada prihvatila je u drugoj polovici 2004. godine MMF-ov zahtjev za daljnjom i ubrzanom privatizacijom.

Pokojni dr. Branko Horvat je predlagao obustavu rasprodaje društvene imovine, obustavu suradnje s MMF-om kroz stand-by aranžmane, uvođenje poreza na uvoz i dobivenim novcem stimuliranje izvoza (čime bi se spriječio udar od devalvacije kune). Dr. Horvat je shvaćao da je “slobodna trgovina korisna za zemlje na približno istoj razini razvoja, inače ekonomski moćniji eksploatiraju slabije” (Milan Gavrović, Feral Tribune # 995, 15.10.2004.). Zato i je zagovarao carinsku uniju balkanskih zemalja. Time je dao jednu od najboljih definicija slobodne trgovine i zašto ona danas ne funkcionira na korist siromašnih. Dalje je predlagao dr. Horvat investicijske banke za industriju i za poljoprivredu, jer je bio svjestan da od ove moćne gomilice banaka koje djeluju u Hrvatskoj, ali pare broje drugdje neće biti ništa u smislu razvojne politike. Uz participaciju radnika u upravljanju te uz samoupravljanje u državnim i pretvorbom opljačkanih poduzeća zaokružio je priču prema pravednijoj i boljoj Hrvatskoj. Naravno, dobro potkoženim nacionalistima dizala se kosa na glavi od ovako bogohulnih prijedloga, premda je ironija sudbine da je danas Hrvatska upravo zahvaljujući njima postala kolonija, a da se, gle slučaja, najviše trguje upravo za zemljama Balkana. Samo što su i one same danas kolonije. Jer su balkansku uniju osnovale vodeće banke u regiji i par korporacija i sada mogu mirno na slamčici sisati sve što se stvaralo u drugoj polovici 20. stoljeća u ovim područjima.

Što se tiče tuširanja zelenom bojom curi li ga curi. Vrlo brzo su i ovdje uhvatili globalne trendove. HT se 2001. godine oglasio povodom dana Planete zemlje kao ekološka firma koja opskrbljuje svoje bazne stanice solarnim panelima uz citate poglavice Seattlea. Reklamu prati veliki naslov: Zemlja ne pripada čovjeku; čovjek pripada zemlji. Kaže korporacija koja si je jeftino osigurala sve za što je u ovoj zemlji taj čovjek desetljećima izdvajao za razvoj telefonske mreže i infrastrukture. HT se 2002. oglasima preko čitavih stranica hvalio s dobivenim certifikatom ISO 14001 koji garantira prihvaćanje ekoloških normi i brigu za okoliš. Na reklami u novinama djevojka leži na ruksaku kraj neke rijeke i uživa. U pozadini obrisi stabala i vode, a ona čita knjigu. Neku pametnu, tipa “Funky Bussines” ili slično. Negdje u isto vrijeme HT je unakazio svojim kablovima korčulansku tvrđavu Fortecu i spičio svoju antenu za mobitele na vrh tvrđave pa da vidiš kako se leluja na vjetru i širi vibracije ISO standarda. Američki će veleposlanik u Hrvatskoj Lawrence Rossin između ostalih organizirati “Noć tisuću večera” za razminiranje Hrvatske. Rossin tu večeru neće organizirati u svojoj zemlji, jer ona nije potpisnica Sporazuma iz Ottawe kojim se zabranjuje korištenje nagaznih mina protiv ljudi. Tako se Rossin licka kao humanitarac plaćajući borbu protiv mina dok zemlja koju predstavlja istovremeno zarađuje masne pare na proizvodnji tih istih mina i sije ih po planetu. Robert Frank njegov nasljednik u kolumni koju mu je poklonio Jutarnji list (01.12.2003.) zaziva globalnu koaliciju protiv AIDS-a i “intervenciju bogatih”, premda je upravo njegova zemlja zajedno s farmaceutskim korporacijama nekoliko puta sprječavala slobodniji i lakši pristup lijekovima za siromašne ljude. GlaxoSmithKline organizira 2002. godine koncert s hip-hop izvođačima u zagrebačkoj Tvornici pod punim pokroviteljstvom tadašnjeg predsjednika, premijera i predsjednika sabora. Glaxo je hrabar i odlučan uhvatiti se u koštac s problemom AIDS-a – dijeli kondome i crvene mašnice u Hrvatskoj uz poruku kako je njima svaki dan, dan borbe protiv te bolesti. Mali letak sastavljen od ISAAA-e dijelila je 2002. godine u Hrvatskoj ambasada SAD-a novinarima kako bi se time utjecalo na njihovo pisanje. U pamfletu se ističe kako ga je veleposlanstvo SAD-a pripremilo na temelju podataka Međunarodne službe za nabavu poljoprivredno-biotehnoloških aplikacija (ISAAA) pa imamo pozivanje na “znanstveno utemeljene podatke”, isticanje sigurnosti GMO hrane za ljude, njene isplativosti i nepotrebnost da ju se označi. Nigdje se ne navodi kako institucionalnu podršku ISAAA dobiva od, između ostalih, korporacija Bayera, Monsanta, Pioneer Hi-Bred Internationala (u vlasništvu DuPonta), dok predstavnik Syngente sijedi čak i u upravnom odboru. Slično, zvuči i publikacija u korist GM hrane naslovljena Hrana – dobivena iz biljaka oplemenjenih genetičkim inženjerstvom, kao rezultat suradnje Hrvatske udruge genetičkih inženjera i San Diego Center for Molecular Agriculture (SDCMA i HUGI, 2003). Obojana publikacija puna je fraza o znanstvenoj objektivnosti, znanstvenicima koji rade u javnim ustanovama i izjavama kako “se rasprava o toj temi ne može prepustiti ni velikim multinacionalnim kompanijama…”. No, jednostavna potraga otkrit će da su sponzori “javnih znanstvenika” iz SDCMA-e upravo velike biotehnološke korporacije poput Monsanta, Syngente, DuPonta, Cargilla i Monsanta te brojnih drugih. Hrvatska, gdje je kod stanovništva odbijanje GM hrane nešto više od europskog prosjeka i kreće se oko 80 posto, konačno je u srpnju 2003. godine dobila prve zakone koji su se trebali brinuti i o GM hrani i o eventualnoj proizvodnji. Zakon(i) su čekani godinama, uz stalno odugovlačenje zbog pritiska SAD-a. S tim zakonom odugovlačenje s uvozom GM sjemena može se protegnuti i na godinu dana, što bi trebalo obeshrabriti mnoge koji bi se odlučili na taj potez. Hrvatska je također prihvatila deklariranje hrane i “načelo predostrožnosti”, a u Zakonu o zaštiti prirode je određeno kako se GM sjeme ne smije sijati u zaštićenim područjima prirode, na područjima prirodnih vodotoka, ali i na područjima gdje se stanovništvo bavi ekološkom poljoprivredom i turizmom. Tako je već unaprijed stvorena tzv. ekomreža koja se prostire na oko 30 posto teritorija Hrvatske (Večernji list, 23.10.2003.). Problem se javlja, jer nije definirana veličina tzv. tampon zone između eventualnog polja s GM usjevima i ostatka okoliša, kao i mogućnost da dio podataka potrebnih za dobivanje dopuštenja za GM usjeve može biti proglašen tajnim, a o tome će odluku donositi Ministarstvo zaštite okoliša. Također kako smo mogli vidjeti 2004. godine s aferom o pronalasku GM sastojaka u proizvodima na prehrambenim policama, sistem kontrole je potpuno neefikasan i tko zna koliko je u Hrvatskoj proizvoda koji sadrže GM doze veće od dopuštenih. Posebno zabrinjava ondašnji pokušaj nečega što se zove Ministarstvo zdravstva da umanji problem i zataška cijeli slučaj. Pioneer koji je u vlasništvu DuPonta, 1999. godine nelegalno na šest lokacija u Hrvatskoj provodio je testiranja sa svojim GM kukuruzom (Kuhar, 2003). Korporacija Pioneer nije nikada odgovarala zbog toga. Pioneer je inače 2004. godine zagadio svojim GM sjemenom 1790ha u Hrvatskoj bez da je ikoga obavijestio o vrsti sjemena. Pioneer je inače vlasnik certifikata ISO 9001 za sistem kvalitetnog menadžmenta za pokuse. Inače, seljaci u Hrvatskoj i dalje kupuju sjeme Pioneer. Novi zakon koji regulira puštanje u uzgoj, promet i korištenje GMO-a, donesen u svibnju 2005. godine još je više nedorečen i pun mogućnosti za dvostruka tumačenja te kolizije s drugim zakonima i prihvaćenim Nacionalnim strategijama RH-a. Također, premda Zakon to zahtijeva na policama u trgovinama još uvijek nema deklariranja proizvoda ukoliko sadrže GMO-e.

Nexe grupa, čiji je dio tvornica cementa Našicecement, financira projekte održivog razvoja i aktivnosti u lokalnoj zajednici. Ironija je da su upravo svoju tvornicu, gdje se nalazi i selo Zoljani, odveli daleko od održivog razvoja i razvoja lokalne zajednice. Doduše, radili su oni u lokalnoj zajednici opskrbljujući cementnom prašinom ljude, krovove, polja, životinje i druge članove zadovoljne lokalne zajednice. Mještani Zoljana nikad nisu tražili premještaj tvornice niti njeno potpuno zatvaranje, već samo da ih se prestane trovati, no sprega lokalnih moćnika i vodstva Našicementa zaštićenih i od strane političara u Zagrebu i korumpiranog sudstva ostavila je i dalje mještane Zoljana da bježe u svoje kuće kada ih održivo-razvojna prašina krene stizati. Nekoliko mjeseci nakon što je slučaj sela Zoljani dospio u javnost Našicement objavljuje ogromne oglase u novinama kako su sada fakat ekološki osviještena firma jer su ulagali u rješavanje problema iz područja zaštite okoliša s nekoliko milijuna maraka uz samopohvalu kako oni umjesto zemnog plina kao glavno gorivo koriste ugljen. Za to velebno otkriće ugljena kao ekološkog izvora energije dobili su suglasnost tadašnjeg Ministarstva okoliša.

McDonald’s Hrvatska organizira ekološki kviz u suradnji s Prirodoslovnim muzejom u Zagrebu za učenike OŠ J.J. Strossmayera, I. Mertza i I. Gundulića. Tema kviza bila je i naslov izložbe u muzeju “Opstanak ili nestanak”. Ako niste znali, prvo mjesto osvojila je škola J.J. Strossmayera. Mirjana Benić, osoba za odnose s javnošću McDonald’sa u Hrvatskoj ima revolucionarno rješenje. Na pitanja radnika i radnica smiju li organizirati sindikat, ona odgovara kako se “time” mogu baviti u slobodno vrijeme. Radnici i radnice nisu organizirali sindikat kojim bi se bavili u slobodno vrijeme. Mirjana Benić koja je stručnjak za ono što korporacije lijepo nazivaju “human resources” područje zaključuje kako onda oni uopće ne žele sindikat. I ponosna je kako rješava problem ljudskih resursa. Jebo sindikat klikne ona, ako imaju problema, “radnici se uvijek mogu obratiti meni osobno”. Ne samo to, ona za bilo kakve probleme radnika nudi i sastanke izvan radnog vremena, izvan restorana “nasamo, gdje mi sve mogu priznati” (Vjesnik, 17.09.2000.). Čovječe, ovo već zalazi u svećeničke privilegije. Inače, u McDonald’su je radnicima zabranjeno zadržati napojnicu i moraju je staviti u blagajnu korporacije.

Dalmacijacement uručuje i podiže lokalnim osnovnim školama zelene zastave za brigu za okoliš. INA se brine da bude OkolINA i istraživanjem nalazišta nafte i plina u Albaniji u laguni Narta koja je drugo mjesto u toj zemlji po bioraznolikosti. Premda se i u studiji o utjecaju na okoliš priznalo kako će istraživački radovi dovesti do odlaska i uginuća brojnih životinjskih vrsta, iz OkolINA-e su odgovarali kako će taj negativni utjecaj biti prisutan samo tokom istraživačkih radova. Nisu odgovorili da li očekuju procvat biljnog i životinjskog svijeta ukoliko rezultati budu pozitivni pa se počne s iskorištavanjem fosilnih goriva.

X

Sadržaj

ČETVRTI SVJETSKI RAT
globalni napad na život



UVOD


GLOBALIZACIJA I ANTIGLOBALIZACIJA
mitovi i stvarnost

Je li globalizacija stari ili novi proces?
Je li globalizacija stvarnost ili fikcija?
Dokida li globalizacija koncept nacije-države?
Donosi li globalizacija kulturnu uniformiranost?
Donosi li globalizacija blagostanje ili novi oblik kolonijalizma?


SVIJET POD OPSADOM
Rast socijalne nepravde i siromaštva
Uništavanje okoliša i prirodnih resursa


GLOBALNI NAPADAČI
Novo sveto trojstvo: MMF, Svjetska banka i WTO
Globalne korporacije
Historijski pregled odnosa biznisa i održivog razvoja
Kako biznis tepa održivom razvoju?
Biotehnologija kao oblik kontrole
Kontrola proizvodnje hrane i lijekova
Kontrola politike i nadležnih institucija
Kontrola prostora i izbora
Patologija kao stvar principa


UMJESTO ZAKLJUČKA
Bogatstvo i siromaštvo naroda: zašto su neki tako bogati, a neki tako siromašni?



BILJEŠKE
četvrti svjetski rat



DRUGAČIJI SVIJET JE MOGUĆ!
priče iz našeg dvorišta



DRUŠTVENI POKRETI
Akteri pokreta
Pokret: razvoj kroz tri faze
Dani ponosa i slave
Zastoj i pad
Preispitivanje i konkretizacija


ALTERGLOBALIZACIJSKI POKRET
motivi, stavovi, ciljevi i dometi

Dimenzije pokreta
Kritika Albertovih četiriju dimenzija


HRVATSKA
mala zemlja za veliku pljačku

Pokret u Hrvatskoj


MALI LJUDI STVARAJU VELIKE PRIČE
Vizije i prakse organizacije društva
Od dvosjeda do prosvjeda
Alternativni ekonomski programi
Ekološki projekti


ZAKLJUČAK


BILJEŠKE
drugačiji svijet je moguć



LITERATURA


Impresum