Četvrti svjetski rat/Drugačiji svijet je moguć! : globalni napad na život/priče iz našeg dvorišta | Dražen Šimleša

VIZIJE I PRAKSE ORGANIZACIJE DRUŠTVA

Poznato je kako je jedan od najpoznatijih slogana aktivističke scene – Ako ne ja, tko?; Ako ne sad, kad?; Ako ne tu, gdje? Pri tome je jasno kako se misli na potrebu za direktnom akcijom od nas samih, sada i ovdje. Problemi koji su se nagomilali kroz našu povijest zahtijevaju od nas, ako smo odgovorni ljudi, neodgodivo djelovanje. I velik broj aktivista i aktivistkinja istaknuti će kako je potrebnije raditi i eksperimentirati s novim oblicima slobode, nego pisati sveobuhvatni program budućeg ljepšeg svijeta. Vrlo često ispadne da je praksa dobar uvod u teoriju. Ipak, u istraživanju stavova i ciljeva aktera alterglobalizacijskoga pokreta možemo uočiti neka kretanja unutar pokreta. Ugrubo rečeno, odnos prema dugoročnijim vizijama aktera pokreta možemo podijeliti u dvije vidljive skupine. Unutar prve skupine ide se na od manjeg prema većem, odnosno od naših lokalnih zajednica prema globalnim dogovorima i sporazumima. Ovu skupinu najviše karakterizira politika lokalizacije koju detaljno obrađujemo kasnije. Druga skupina smatra kako su odnosi, pa i problemi u svijetu toliko isprepleteni da je nemoguće ići od pojedinačnoga prema općem. Ističe se unutar ove skupine kako nam je potreban globalan odgovor, globalan sporazum o borbi protiv siromaštva i uništavanja prirode, odnosno kako nam je potreban minimum konsenzusa oko bitnih pitanja. Prvu skupinu, kao što smo rekli, najbolje karakterizira koncept lokalizacije. Colin Hines je autor koji je najviše razradio koncept lokalizacije kao smjeru, ili bi bilo točnije reći taktici, suprotnoj od neoliberalne globalizacije. Hines ističe da ovakva globalizacija vodi do borbe svih protiv svih i ubilačkom natjecanju između ljudi, te razlaže svoj koncept kao smjer gdje bi ljudi pomagali jedni drugima. Njegova ideja može se svesti pod misao “protect the local, globally” – zaštitimo lokalno, globalno. Unutar programa koji naziva GAST – General Agreement on Sustainable Trade daje sedam točaka:

1. zaštita nacionalnih regionalnih ekonomija od uvoza proizvoda koji se mogu proizvesti lokalno
2. pravilo “gdje proizvodiš tu i prodaješ” za industriju
3. lokaliziranje kretanja financijskoga kapitala kako bi se ojačale ekonomije samih zajednica
4. konkurencija na lokalnom nivou kako bi se osigurali najkvalitetniji proizvodi koje je moguće proizvoditi u nekoj regiji
5. porezi na iskorištavanje okoliša
6. jačanje demokratskih potencijala u lokalnoj ekonomiji i politici
7. prenamjena trgovine i pomoći tako da osnažuje lokalne ekonomije, a ne internacionalno natjecanje.

Hines suprotno od današnjih pravila WTO-a i free trade kapitalizma zagovara carinu i uvozne kvote, subvencije za lokalnu proizvodnju. Zato Hines kao zamjenu WTO-u nudi World Localization Organization (WLO).

Lokalizacija je za Hinesa proces u kojem se štiti lokalno pred globalnim. Unutar takve ideje neka nacija ili regija ne ovisi samo toliko o uvozu svega i svačega, pogotovo ako se to može proizvesti lokalno. Potrebno je da proizvodnja bude lokalna i usmjerena na lokalne potrebe koliko god je to moguće. U jednom dijelu knjige objašnjava lokalizaciju kao – “nešto se čini od samih ljudi, a ne nešto se čini ljudima” (2000: 31). Prihvaćaju se različitosti i lokalne specifičnosti te se ističe kako svaka lokalnost mora naći svoj put. Odbija tumačenje lokalizacije kao vraćanje na “jaku državu” ili kao protivljenje kretanju trgovine, investicija, informacija, tehnologije itd. Potrebno je umjesto gloženja s našim susjedima, ostvariti vrijednosti međusobnoga pomaganja i podrške. Zato i ističe kako se lokalno kao koncept treba primijeniti, odnosno zaštititi globalno. Budući da živimo u nesigurno vrijeme, kaže Hines, “moramo paziti da se iza lokalizacije ne sakriju grupe koje namjeravaju širiti ksenofobiju, rasizam, religijski fundamentalizam i druge oblike diskriminacije” (2000, 33). Ističe svoje gađenje prema politici koju provode Le Pen u Francuskoj ili Heider u Austriji. Hines zagovara “translokalizam” i međusobno pomaganje lokalnih zajednica, posebno smatra da one koje se igrom slučaja, povijesti ili čega već nalaze u boljem položaju pomognu drugima. Solidarnost je jedna od osnovnih osjećaja u konceptu lokalizacije, počinje u lokalnoj zajednici, ali je potrebno da se i prelije preko njenih granica. Nemoguće je ostvariti koncept lokalizacije samo na jednom području, ukoliko želimo bolji i pravedniji svijet. Lokalizacija teži globaliziranosti.

Prednosti lokalizacije bi bile:

1. Maksimalno prenošenje prava političke moći i demokratske odgovornosti na lokalni nivo
2. Preuzimanje lokalne kontrole nad ekonomijom
3. Zaštita okoliša
4. Poboljšanje socijalnih i ekoloških uvjeta plus pozitivan tehnološki razvoj
5. Pozitivna lokalna konkurencija
6. Trgovina i pomoć za samopouzdanje

Time se dolazi do ostvarenja održivih zajednica. Nemoguće je stvoriti jaku lokalnu zajednicu bez aktivne participacije ljudi u toj zajednici. Ona se ne može uvesti izvana. Britanija od kuda dolazi Hines može dati neke naznake dobrog puta: broj ljudi aktivnih u grupama za međusobno pomaganje u Velikoj Britaniji je oko 30 milijuna s godišnjim prometom od 25 milijardi funti; hranu osigurava 550 poljoprivrednih kooperativa sa skoro 250.000 članova s godišnjim prometom od 7,4 milijardi funti; preko 200.000 ljudi sudjeluje u sindikalnom kreditiranju. Po procjenama New Economic Foundation preko 1,5 milijuna ljudi u Velikoj Britaniji sudjeluje u “economic community action”. Može ih se podijeliti u sljedeće kategorije: poduzetništvo u zajednici, razvojni projekti, kreditni savezi, recikliranje otpada u zajednici, samo-graditeljstvo u zajednici, transport u zajednici. To je sve nemoguće bez aktivnih građana i građanki.

Hinesove ideje na globalnom nivou preuzeo je International Forum on Globalisation, svojevrsni think tank pokreta stvoren 1994. godine. Njegovi članovi i članice su vrlo poznata lica pokreta: Maude Barlow, Walden Bello, John Cavanagh, Tony Clarke, Edward Goldsmith, Martin Kohr, David Korten, Jerry Mander, Anuradha Mittal, Helena Norberg-Hodge, Mark Ritchie, Vandana Shiva, Lori Walach, sam Colin Hines te mnogi drugi. Oni se često sastaju i daju odgovore i programe za alternative procesu globalizacije kakvu promoviraju zastupnici neoliberalnog kapitalizma. U svom rješenju predlažu jačanje ili zaštitu:

a) Demokracija/Suverenitet ljudi – traži se povratak suvereniteta od korporacija prema ljudima i lokalnim zajednicama te vladama koje su odgovorne prema ljudima;
b) Favoriziranje lokalnoga – neoliberalni proces globalizacije uništava lokalne ekonomije i zajednice, prebacujući svu moć na korporacije. Predlaže se lokalna trgovina, a ukoliko se nešto ne može osigurati lokalno, onda se može tražiti postepeno od regije, države pa tek onda do globalne trgovine. Zastupa se ideja – Zaštitimo lokalno, globalno, a odbija se tradicionalni protekcionizam zbog opasnosti skretanja prema šovinizmu i ksenofobiji;
c) Ekološka održivost – nasuprot globalnoj trgovini često nepotrebnoj, otrovnim odlagalištima, iskorištavanju nafte, ugljena i ostalih fosilnih goriva, industrijalizirana poljoprivreda, uništavanju okoliša i ekosustava, te svim oblicima zagađenja zagovara se sistem u kojem ekološka održivost ima jednu od najvažnijih pozicija;
d) Ekonomska ljudska prava – povezivanje ljudskih prava s pravima na pošteno plaćeni rad, bez iskorištavanja i omalovažavanja na radu;
e) Sigurnost i zaštita hrane – odbijanje izvozno orijentiranoga kapitalizma u kojem je moguće da zemlje izvoze hranu, a da su stanovnici gladni. Tu možemo spomenuti inzistiranje na konceptu “suvereniteta hrane”, gdje se zagovara pravo i mogućnost svake zemlje da definira vlastitu prehrambenu, farmersku i poljoprivrednu politiku, pravo da štiti lokalno tržište i pravo da se održe javne subvencije koje podržavaju obiteljske farme i održivu poljoprivredu seljaka, istovremeno garantirajući sigurnost i dostupnost hrane za sve članove društva. Dakle tu je važno nekoliko stvari: zemlje trebaju proizvoditi hranu za sebe koliko mogu, subvencije treba prenamijeniti od korporativnih agro-giganata prema malim poljoprivrednicima, pogotovo ako se bave organskom poljoprivredom te pravilo da danas s obzirom na prehrambeno obilje nitko ne smije biti gladan. Također se traži kontrola proizvodnje hrane i sjemena. GMO-i u poljoprivredi i biotehnologija odbijaju se i zahtijeva se pravo na sigurnost i zaštitu hrane te novi globalni ugovori o poljoprivredi;
f) Netrgovanje određenim dobrima i uslugama – proglašavanje globalno zajedničkih resursa poput vode, sjemena, genetske strukture, kao i kultura;
g) Jednakost – protivljenje sve većoj podjeli između maloga broja bogatih i velikog broja siromašnih;
h) Kulturna, biološka, ekonomska i socijalna raznolikost – osnovne su za dostojan, zanimljiv i zdrav život;
i) Globalne institucije – WHO-u se daje glavna operativna i financijska uloga u borbi protiv zaraznih bolesti, pravila ILO-a postaje općevažeća za sve poslovne aktere na planeti, ECOSOC treba nadgledati korporacije i korupciju u poslovnom sektoru, ograničena moć institucijama kao što su MMF, Svjetska banka i WTO, ograničavanje financijskih špekulacija porezima kako bi ih se učinilo nepopularnima, korporacije same plaćaju za svoje propuste, socijalna se davanja nikada ne smiju smanjivati zbog vanjskoga duga, ukoliko to postane slučaj, dug treba ukinuti ili odgoditi, stvaranje regionalnih fondova izvan autoriteta MMF-a, u WTO-u se smanjuje moć korporacija i njihovo predstavništvo u odlučujućim ugovorima, ukidaju se patenti, subordiniranost globalne trgovine i korporacija lokalnim pravima i zajednicama, međunarodni ugovori i princip predostrožnosti bi trebali imati prvenstvo pred trgovinskim ugovorima, vađenje poljoprivrede iz globalnih trgovinskih sporazuma kako bi prehrana ljudi dobila prvenstvo; neki unutar IFG-a zahtijevaju ukinuće WTO-a i prebacivanje nadležnosti na lokalne i regionalne subjekte.

Za razliku od skupine unutar pokreta koja smatra kako je potrebno krenuti od koncepta lokalizacije i potom ga globalizirati, postoje i oni koji smatraju kako ne samo da je to nepoželjno, jer bi donijelo više štete nego koristi, već kako je to i nemoguće s obzirom na globaliziranost i povezanost današnjeg svijeta. Kao najpoznatije predstavnike ove skupine unutar pokreta možemo izdvojiti Antonija Negrija i Michaela Hardta s njihovim poznatim radom Imperij (2004) u kojem ističu kako se otpor Imperiju ne može voditi kroz partikularne ili lokalizirane tipove otpora, već kroz organiziranje postmodernoga proletarijata – globalnoga mnoštva. George Monbiot slijedeći socijalističke misli u svojoj je knjizi The Age of Consent (2003) dobrano se potrudio izkritizirati Hinesovu koncepciju i cijeli pokret za lokalizaciju kao nazadan i opasan. Monbiot se žestoko protivi Hinesovom lokalizmu i zagovara “globalnu demokratsku revoluciju” što po njemu zahtijeva četiri promjene koje vidi kao rješenje globalnih problema: demokratski izabran Svjetski parlament; demokratizirani UN s jakom skupštinom, a ne Vijećem sigurnosti; International Clearing Union – Međunarodno udruženje za isplatu koje bi sprečavalo gomilanje dugova; i Fair Trade Organization – Organizaciju za poštenu trgovinu koja bi zamijenila WTO.

Po Monbiotu potreban nam je Svjetski parlament koji biraju svi ljudi na zemlji s jednakim pravom glasa. Dakle, velike svjetske sile ne bi više imale veću moć od drugih zemalja niti bi mogle utjecati na njih. Monbiot predlaže 600 parlamentaraca od kojih svatko ima 10 milijuna ljudi koji glasaju na izborima na određenom području. Očito je da ovdje Monbiot razbija nacionalne granice, ali po njemu to je dobro, s obzirom koliko je bilo ratova zbog tih istih granica. Također, smatra kako je dobro da parlamentarci nisu ograničeni svojim uskim nacionalnim granicama. Već da imaju širu sliku prilikom donošenja odluka. Pri tome se smanjuju i mogućnost manipuliranja njihovim glasovima, ali i utjecaj na njih od strane političkih sila u pojedinoj naciji. Monbiot smatra kako nam je potreban parlament građana svijeta, a ne država svijeta. Parlament je globalan, ne internacionalan. Troškovi globalnih parlamentarnih izbora bili bi 5 milijardi dolara, stvaranje parlamenta oko 300 milijuna dolara i godišnji troškovi bi bili sljedećih milijardu dolara. Monbiot nije toliko vješt kada dolazi do teme kako financirati taj i takav parlament. Naime, svjestan je da bi svega par blagonaklonih pojedinaca ili dobrotvornih fondacija moglo dio novca donirati ili sakupiti. Oprezan je prema uzimanju novca od država ili korporacija iz straha da ne kooptiraju cijeli parlament (tu nije jasno zašto nema sumnje da bi “blagonakloni pojedinci” mogli učiniti isto). No, prihvaća mogućnost da par cijeloj ideji naklonjenih država ili neke UN-ove agencije budu otvorene bez pretjeranih zahtjeva da subvencioniraju parlament u početku. Čak predlaže i osnivanje globalne lutrije od čega bi se izfinanicralo i stvaranje Svjetskoga parlamenta. Prve godine bi bile dovoljne za stvaranje foruma gdje se raspravlja i diskutira. Parlament ne bi trebao imati vojsku, policiju, sudove niti vlade, ali s obzirom na svoje utemeljenje ima ono što današnjim globalnim tijelima najviše fali – legitimitet. Izbori koji bi se tako organizirali po Monbiotu ne bi bili sankcionirani od “demokratski izabranih vlada”, jer one ne bi željele raditi nešto protiv želja naroda. Ovo zvuči malo nategnuto, jer je poznato kako je na primjer bivša konzervativna vlada Španjolske pokušala spriječiti referendum o oprostu duga zemljama u razvoju. Slično je bilo i u Brazilu, Meksiku i drugim zemljama. Također, prilikom izglasavanja EU ustava, mnoge europske zemlje odlučile su radije proceduru provesti kroz parlamente, gdje politika ima puno veću kontrolu, a ne kroz referendum. Naravno, referendum nije obavezujući i pitanje je bi li reakcije “demokratski izabranih vlada” bile još i žešće da osjete kako netko njihovu demokraciju potkopava kao što bi bio slučaj s izborima za Svjetski parlament. Monbiot smatra kako se sigurno može očekivati reakcija od autokratskih režima i tu predlaže dva rješenja: prvo je ilegalno organiziranje izbora u tajnosti mada odmah nakon tog prijedloga priznaje kako bi to bilo opasno, a drugo je glasanje onih koji su u egzilu, premda je sam svjestan kako to nije previše fer, ali smatra kako će se autoritarnim vladama zbog toga tresti gaće. Nas pak iskustvo uči da utjecaj političkih skupina u egzilu u pravilu nema odlučujuću važnost na događaje u matičnoj zemlji. Monbiot se nada kako bi to uvuklo u zemlju destabilizirajući faktor. Kako god, na početku bi bio zadovoljan da Parlament krene i bez nekih regija gdje izbori ne bi mogli biti održani. Monbiot je dobio kritiku od Josepha Nyea, dekana Kennedy School of Government, koji je zaključio kako bi ovim putem imali teror milijardi Kineza i Indijaca te kako nikad ne bi mogli zaživjeti ekološki ili radnički zakoni. Time se dekan zaveo u klasični zapadnjački šovenski pogled na ostatak svijeta i Monbiot u svojoj knjizi s pravom pita na osnovu čega Nye zaključuje da su ljudi iz Kine ili Indije neskloni ekološkim regulativama ili poboljšanim radničkim pravima. Upravo korporacije, pa zašto ne reći i gladni potrošači sa Zapada, iskorištavaju nepostojanje takvih zakona u zemljama u razvoju zajedno s političkom elitom tih zemalja. Također, Monbiot ne vjeruje da bi ljudi iz tih zemalja glasali ograničeni svojim nacionalnim porijeklom, a to je opet tema za sebe.

Kao još jednu dodatnu sigurnosnu metodu Monbiot predlaže referendum svakih deset godina o tome smatraju li građani i građanke svijeta uopće potrebnim Svjetski parlament. Nema tajnih informacija ili tajni u interesu sigurnosti te informacije moraju biti transparentne. Ne smiju obavljati druge poslove kako zbog mogućega sukoba interesa tako i zbog predanosti ovako zahtjevnom poslu. Nijedna nacija ili zastupnik nemaju pravo veta. Promjene unutar UN-a zahtijevaju ukidanje veta za stalne članice Vijeća sigurnosti (SAD, Velika Britanija, Francuska, Rusija, i Kina), jer je to temelj manipulacije UN-om i temelj nepravednih odluka. Međunarodno udruženje za isplatu je ideja koju Monbiot posuđuje od jednog od najvećih ekonomista svih vremena Johna Maynarda Keynesa, koji je to predlagao još pred osnivanje Bretton-Woods institucija kao pravedniju alternativu kasnije stvorenom MMF-u. Monbiot predlaže jednostavno neplaćanje duga napominjujući kako zapravo siromašni svojim servisiranjem nepravednog duga omogućavaju lagodan život Zapadnim bankama. S prestankom plaćanja tog duga koji ih ubija, i banke dolaze u problem preživljavanja. Time bi se urušio po njemu i cijeli sistem koji se hrani iskorištavanjem siromašnih koji parazitira na začaranom krugu njihovog siromaštva. No, kako znamo to se još nije dogodilo, posebno u vidu odluka političkih elita dužničkih zemalja. Naime, čak i kad su kritički dok su u oporbi, te elite nakon što dođu na vlast vrlo brzo prihvate “ne talasaj” politiku i počnu igrati po pravilima MMF-a i Svjetske banke. Najsvježiji primjer je Brazil i njihov predsjednik Lula prije i nakon pobjede na izborima.

Monbiot vjeruje u mogućnost trgovine da pomogne siromašnima, premda ističe kako se ona sada koristi u upravo suprotnom pravcu, ali kroz Fair Trade Organization to bi po njemu bilo ostvarivo. Po njemu inzistiranje na lokalizaciji bi siromašne zemlje gurnulo u još veću bijedu. On priznaje da je trenutno svjetska trgovina istoznačnica za dodatno osiromašivanje siromašnih, ali ističe da trgovina ima ogromnu distributivnu mogućnost. Tu koristi podatke Oxfama gdje su izračunali kako bi im povećanje udjela siromašnih zemalja u svjetskoj trgovini od svega pet posto, donijelo godišnje 350 milijardi dolara, što je sedam puta više nego što sada dobivaju kroz pomoć. Uglavnom, osnovna pravila FTO-a su suprotna osnovnim pravilima WTO-a pa se umjesto apologetiziranja trgovine, na primjer zaštita okoliša ili radničkih prava, stavljaju na prvo mjesto. Također se slijedeći pravila pravedne trgovine omogućava siromašnim zemljama da njihovi proizvodi dođu na Zapadna tržišta lakše nego što je to sada slučaj.

U sukobima ovih dviju skupina unutar pokreta možemo također uočiti napumpana ega, jer je nevjerojatno kako i u jednoj i u drugoj skupini ne uviđaju da su nam potrebne obje vizije za ukupnu borbu protiv neoliberalne globalizacije. Doduše, ovdje možemo primijetiti puno više neprijateljski ton kod Monbiota. Monbiot ima dobru globalnu poziciju u traženju rješenja i alternativa neoliberalnoj globalizaciji. S prvom smatra da mi možemo proglasiti našu regiju GMO free, ali da bismo trebali se i dalje boriti kako bi ljudi i u drugim regijama mogli ostvariti iste uspjehe. Zatvaranje u vlastite brloge vodi u sebičnost i nazadovanje. No, onda nam nije jasno zašto je Monbiot Hinesa i ostale maltene stavio u rang Anđelka Kaćunka. Da je smanjio svoju verbalnu nabrijanost i pažljivije čitao radove Hinesa i drugih mogao nas je poštedjeti nepotrebnoga trošenja papira. Hines na nekoliko mjesta u svojoj knjizi ističe kako koncept lokalizacije nema nikakve veze niti simpatije prema šovinističkim strujama željnih lokalne izolacije. Ovdje još možemo dodati kako Hines s pravom zaključuje kako nema osnove na kojoj se temelji takvi zaključci i kako bi netko trebao više promišljati zašto upravo nešto tako svesvjetsko kao što je proces neoliberalne globalizacije proizvodi toliko ekstremizma, neprijateljstva i desničarskih odgovora. Po Hinesu upravo zato jer globalizacija ljude osiromašuje čime ih ostavlja pogodnima za manipuliranje gore nabrojanih skupina. A i apologetima neoliberalne globalizacije odgovara imati takav normalnim ljudima neprivlačan antipod. Tu je Hines negdje na pozicijama Barbera u traženju sredine između lokalnog šovinizma, uskogrudnosti i isključivosti te globalne tiranije istosti, ekonomije nasilja i militarizacije. Hines je u svojoj knjizi također odgovorio na uobičajene kritike upućivane konceptu lokalizacije. Na najčešću kritiku kako bi taj koncept uništio svjetsku trgovinu o kojoj ovisi i zarada siromašnih, Hines odgovara kako su to besmislice i kako je logično da nitko normalan neće zabranjivati trgovinu sirovinama i proizvodima koje neke zemlje imaju, a neke ne. Jasno je da Britanija neće početi uzgajati kavu kako bi bila samodostatna. Ipak, upravo unutar današnje neoliberalne globaliziranosti Britanija troši ogromne novce da proizvodi šećer, premda nema komparativnih prednosti za tu vrstu. Također, Monbiot zbog svoje neosjetljivosti zanemaruje ekološke probleme, problem transporta i nafte, od čega će međunarodni transport doći u nezavidnu poziciju sa sve skupljom naftom uz sve manje zalihe. Budući da je većina ljudi u zemljama “Trećega svijeta” ruralnoga tipa, potrebno je braniti i razvijati sisteme za lokalnu proizvodnju hrane. Hines na primjer također zagovara “minimalni građanski dohodak”, kao i vrlo globalno orijentirana Ya Basta i teoretičari poput Negrija i Hardta. Što nam drugo preostaje nego kako Hines predlaže proširiti lokalizaciju globalno, i zadovoljiti Monbiota pa globalizirati prava na sve lokalno.

Kao koncept možemo spomenuti i bioregionalizam koji okreće društveno-političko uređenje bliže prirodi (bio) uz svijet prema vlastitoj okolini (regija). Tako bi se stvorilo političko samoupravljanje unutar svake regije. Ukoliko smo povezani s našim biosom (životom) imat ćemo zadovoljstvo i u nama samima, u našoj najbližoj okolini, što je područje jedne regije. Pri ovome je važno napomenuti kako je regija prirodno određena, a ne arbitrarno kao što su države, županije i slično. Neka bioregija završava, odnosno počinje s obzirom na “biološke prelaze” pa ukoliko dvoje ljudi žive u područjima gdje se 15-25 posto biljnih i životinjskih vrsta razlikuje, oni žive u drugačijim bioregijama; riječni tokovi (problem što se rijeke protežu kroz više regija); to prati struktura zemlje; kulturološki fenomeni; kao duhovno mjesto gdje su određujući psihofizikalni procesi koliko mi zaista neko mjesto osjećamo kao svoje; vertikalna granica. Također se bioregionalizam povezuje s anarhizmom u smislu da ističe decentralizaciju, samo-određenje, federacije brojnih zajednica i socijalnu jednakost. Ističe se, dakle, određivanje bioregije s obzirom na klimu, geografiju, floru i faunu, prirodnu historiju i ostale prirodne aspekte (Andruss et al., 1990), te se isključuje ljudski faktor kod iscrtavanja granica, kao što je slučaj s današnjim državama.

Za razliku od samodostatnosti Hinesovog lokalizma ili bioregionalizma, slobodarski municipalizam ističe da zajednice ne trebaju pokušavati ostvariti samodostatnost, jer niti jedna zajednica na svijetu ne može biti 100 posto samodostatna. Ističe se kako takvi pokušaji uvijek odvedu u lokalnu uskogrudnost, te radije razvijaju konfederacijski sistem suradnje. Slobodarski municipalizam smatraju anarhizmom u njegovim principima. Murray Bookchin najpoznatiji po svojoj koncepciji socijalne ekologije kao protivnoj površnom environmentalizmu, započeo je još ’70-ih godina raditi na osmišljavanju slobodarskoga municipalizma kao moderne revolucionarne metode. Nije čudo što je temeljnu knjigu na tu temu koju je napisao u drugoj polovici ’90-ih s Janeth Biehl nazvao The Politics of Social Ecology: Liberterian Municipalism. Osnovna postavka je povratak lokalnoj zajednici i lokalnoj politici. Ističe se kako je na lokalnom nivou moguće mijenjati stvari, jer je veća kontrola i samim time manja korupcija. Vidljiva je inspiracija Atenskom agorom, Kropotkinovim radovima, Francuskom revolucijom, Pariškom komunom i gradskim sastancima u Novoj Engleskoj. Vrlo vjerojatno iz svog već poznatoga razočaranja u radničku klasu, Bookchin je sve odluke prenio na generalne skupštine zajednice koja odlučuje o svemu na principu jedna osoba-jedan glas uz većinsko odlučivanje od 51 posto. Bookchin ne vjeruje radničkom odlučivanju pa čak i za kooperative tvrdi kako na dugi rok ne mogu zadržati anti-kapitalistički smjer. Politika ima prednost pred ekonomijom. Više zajednica ili gradova udružuje se u konfederaciju s tim da svaka zajednica šalje ne svog predstavnika, već delegata koji nema pravo mijenjati odluke koje je sama zajednica donijela. Zagovara se izlazak na lokalne izbore kako bi se slobodarski municipalizam mogao lakše primijeniti. U saveznoj državi Vermont je tako pripremljen program za stranku zelenih koja je podržavala slobodarski municipalizam. Bookchin je dobio brojne kritike. Unutar anarhističke diskusije počele su se odvijati rasprave između zastupnika slobodarskoga municipalizma i participativne ekonomije, koncepta koji je najviše poznat po već spomenutom Michaelu Albertu. Albert je u svojoj kritici slobodarskoga municipalizma kao prvo naveo nepraktičnost cijele ideje. Zahtjev da o svemu odlučuje skupština čini se nemoguće zadovoljiti s obzirom na kompleksnost današnjega života i društvenih odnosa. Također se čini kako ne samo da je nepraktično nego i nepravedno da, na primjer, o temama vezanim za jednu tvornicu odlučuje cijela skupština, a ne radničko vijeće. Time je pobrao kritike kako je s takvim neprijateljstvom prema radničkom samoupravljanju na mjesto sovjetske državne birokracije stavio apstraktnu generalnu skupštinu. Bookchinu se zamjeralo i staromodnost sustava i nefleksibilnost. Mnogi su isticali kako nije dobro da je jedino odlučivanje ono od 51 posto većine. Postoje slučajevi kada se može kombinirati i odlučivanje konsenzusom, dvotrećinskom većinom ili nekom drugom metodom ovisno o kontekstu i temi i broju ljudi uključenih u proces odlučivanja. Nadalje, ako delegati samo prenose odluku svojih zajednica, zašto uopće i postoje. Bilo bi jednostavnije da zajednice samo pošalju svoje glasove. S anarhističke strane najviše je kritika išlo u smjeru kako je nevjerojatno da netko tko se smatra anarhističkim misliocem poziva ljude na izbore. Nekako je ostalo nejasno kako je Bookchin mislio izvršiti svoju “konfrontaciju s državom”, jer je pored izlaska na lokalne izbore, preuzimanje lokalnih uprava i samouprava te gradskih skupština vidio krajnji ishod u radikalnom zaoštravanju odnosa s državom u trenutku kada se skupi dovoljan broj “osvojenih područja”. Tada Bookchin predlaže proglašavanje neposlušnosti prema državi i njenim odlukama te čak i formiranje lokalnih građanskih milicija(?!) kako bi u slučaju potrebe branile ta područja od agresije države.[60] Participativna ekonomija, ili skraćeno parecon, se naziva i socijalizmom odozdo, prepakiranim marksizmom iz kojeg su izbačeni autoritarni i avangardni dijelovi. Glavne vrijednosti parecona su: solidarnost, različitost, jednakost i samoupravljanje. Solidarnost znači ekonomiju u kojoj se ljudi međusobno brinu jednih za druge, umjesto kao danas da se laktare na putu prema vrhu. Različitost znači ekonomiju koja ohrabruje različite opcije, a ne homogenost. Jednakost se ostvaruje kroz ekonomiju gdje se zarada određuje s obzirom na nečiji trud, a ne s obzirom na udio u vlasništvu ili pozicije moći. Samoupravljanje znači da radnici i potrošači odlučuju o aspektima koji ih se tiču. Znači da oni sami na osnovu jednakopravnoga glasa odlučuju o proizvodnji, rasporedu i potrošnji u mjeri u kojoj konkretni slučajevi utječu na njih. Odluke bi se donosile kroz mreže radničkih ili potrošačkih vijeća uz većinsko i dvotrećinsko glasanje te konsenzus s obzirom na specifičnost svake situacije i broj ljudi uključenih u proces. Parecon uvodi pojam “balansiranost ukupnih radnih područja” što znači kolekciju obaveza i odgovornosti koje svaki radnik ima na svom radnom mjestu plus otvoren prostor za njegovu participaciju u su-odlučivanju. Ovo naravno zahtijeva dodatni trening i edukaciju radnika. Najveća mana parecona je što se ne prakticira previše, osim u knjižari i restoranu Mondragon, izdavačkoj kući South End Press, Internet magazinu i stranici Znet te još nekoliko sličnih institucija. Neki čak tvrde kako se parecon prakticira, ali da je zbog svoje kompleksnosti i sveobuhvatnosti ljudi ne poznaju i ne razumiju previše. Mnogi su tvrdili kako je Argentina sa svojim piquetero pokretom, kvartovskim skupštinama, radničkim autonomnim vijećima i solidarnom ekonomijom bila veliki eksperiment, živi laboratorij parecona bez da se tako nazivala. I slobodarski municipalizam i participativna ekonomija zajednički traže mogućnosti između kapitalističke eksploatacije i autoritarnoga centralnog planiranja. Također oba koncepta imaju opću viziju društva i ne slažu se da je malo (lokalno) uvijek lijepo i bolje. Razlike između participativne ekonomije i slobodarskoga municipalizma kako ga vidi Peter Staudenmaier, zastupnik potonjeg:

1. Vijeća i skupštine – unutar slobodarskoga municipalizma smatra se kako je bolje imati velike skupštine i vijećanja, gdje bi svi članovi neke zajednice izrazili svoj stav. U pareconu smatraju kako je bolje imati radnička vijeća ili potrošačke skupštine gdje bi ovisno o vlastitom pozicioniranju interesa svatko izrazio stav kroz partikularnu skupinu. Socijalna ekologija kroz opće skupštine vidi jačanje svjesnog i odgovornog građanina. Ne slažu se da ekonomska pitanja treba odvajati od npr. političkih. Tu su svi pozvani da iznesu svu različitost svojih stavova, ali ovako se bolje čuju i priznaju jedni druge kao ravnopravne građanine, a ne da se separiraju. Kao građani imaju puno više osjećaja i odgovornosti za zajednicu kao takvu nego samo kao radnici ili potrošači. Kada generalna skupština donese odluke na manjim razinama to znači da implementiraju odluke skupštine. Slažu se u metodama, razlikuju se u nivou i širini odlučivanja.
2. Proporcionalnost i politička jednakost – slažu se da svi akteri neke zajednice trebaju imati jednaka politička prava i biti jednako osnaživani na participaciju te da nitko ne smije imati jači glas od drugih. Ne slažu se kako se ti demokratski principi trebaju implementirati. Albert smatra kako ljudi trebaju odlučivati o odlukama koje ih se direktno tiču, a slobmun smatra kako je to kršenje osnovnoga demokratskog principa o jednakim pravima u odlučivanju svih participanata. Po Albertovom proporcionalnom principu, ljudi bi se prije nego donesu neku odluku trebali složiti na koga će ona utjecati najviše, što je po Staudenmeiru pretpostavljanje činjenice prije nego što se dogodila. Time je odlučivanje ne samo nepraktično, već i s demokratskih stajališta nepoželjno, jer se posljedice pojavljuju kao navodno jasne u trenutku procesa donošenja odluka. Po slobmun-u taj proces treba ostati neutralan u odnosu na moguće posljedice. Treba pomiriti uključenost u neki problem i opću jednakost u pravima. Slažu se ipak da će praksa pokazati efikasnost i pravednost ovih pristupa.
3. Komunizam i nadoknada prema trudu – u pareconu se ljudi nagrađuju s obzirom na uloženi trud, premda su neke specijalne potrebe “društveno prisutne” neovisno o vlastitom angažmanu. Također, oni koji ne mogu raditi dobivaju “prosječnu plaću”. U slobmun-u se ne slažu s tim smatrajući to ponavljanjem kapitalističkoga obrasca. Smatraju kontradiktornim da veći trud donosi veću korist i potrošnju unutar društva koje ne cijeni te vrijednosti. Oni smatraju kako je rješenje slobodarski komunizam gdje su naglašenije nečije potrebe, a Albert to smatra nerealnim i neizvedivim. Postavlja se pitanje nečije sebičnosti na što u slobmun-u odgovaraju kako ne vjeruju u egoističnost čovjeka u neegoističnom društvu, ali ostavljaju krajnji zaključak praksi i eksperimentu.
4. Ekonomije i politike – zajednički im je stav kako je “cilj kooperativno samoupravljački pregovori za opće dobro”. Albert predlaže odvajanje ekonomije i politike te bavljenje ekonomskim pitanjima grupacija kao što su radnici, potrošači i dr. Premda i sam Albert na jednom mjestu kaže kako za njih ne postoji ekonomija odvojena iz društva. U soceco modelu zastupaju tezu kako je ekonomiju potrebno reintegrirati u društveni život gdje se njome kroz demokratske modele bave građani. Takav model kolektivnoga samoupravljanja soceco zastupnici nazivaju politikama. Dio kapitalističkog sistema je odvajati ekonomiju od politike. Proizvodnju i potrošnju treba gledati kao na sredstva, a ne kao na krajeve, ciljeve kao takve.

Posebnu pažnju moramo posvetiti konceptu participativnoga budžeta, najrazvijenijem u gradu Porto Alegre u Brazilu. Ovaj koncept je zanimljiv jer predstavlja pokušaj suradnje inicijative odozgo s inicijativom odozdo. Inicijator participativnoga budžeta je Radnička partija (PT) u Brazilu. Bivši gradonačelnik Santa Andrea Celso Daniel, koji je ubijen od narko-mafije 2002. godine volio je definirati participativni budžet kao “dijeljenje moći s pokretima kojima se duguje uspjeh PT-a” (Wainwright, 2003: 44). Na vijećanje građanima i građankama daje se dio gradskoga proračuna koji je namijenjen razvoju četvrti ili kvartova. Participaciju građana nije moguće razumjeti bez shvaćanja utjecaja jednog od najvećih mislilaca Južne Amerike, Paula Freirea. Njegovi radovi o edukaciji i sposobnosti ljudi da stvaraju nove stvari nakon što se oslobode opresije imali su veliki utjecaj na idejno oblikovanje participativnoga budžeta. Sve do 1997. godine kada je umro, Freire je bio veliki podržavatelj PT-a te je preuzeta njegova ideja o važnosti edukacije za samostalnost i kreativnost ljudi. U ožujku svake godine organiziraju se skupštine s obzirom na područje (gradske četvrti ili kvartovi) i s obzirom na teme (obrazovanje, zdravstvo, infrastruktura…) na kojima se izabiru delegati koji će zastupati te projekte pred gradom. Delegati se nakon toga sastaju u posebnom forumu delegata gdje se raspravlja o projektnim prioritetima s obzirom na broj stanovnika koji negdje žive i stupanj statistički mjerenih potreba nekoga područja. Nakon toga se kreće u proces sastanaka, tehničke pripreme, izvodljivosti i pregovaranja s gradskom vlašću. Također, na skupštinama se odabiru financijski savjetnici koji provode kontrolu nad financijskim kretanjem projekata. Oni se također sastaju u posebnom vijeću kasnije i daju prijedloge gradskoj upravi s obzirom na financijsku konstrukciju projekata. S obzirom da imaju veliku moć na posebnim skupštinama, može ih se opozvati. Premda se to nije još dogodilo, ta mogućnost za ‘retorno’ ili opoziv važna je za transparentnost sustava i odgovornost onih koji imaju moć. O uspjehu participativnoga budžeta dovoljno govori podatak da je PT 1986. godine dobivao svega 6,4 posto glasova, da bi nakon kraja ’80-ih dobivali svaki put mandat za gradonačelnika i gradsku upravu. Participativni budžet podržava 85 posto stanovnika Porto Alegrea. U Porto Alegreu se kroz participativni budžet distribuira 200 milijuna dolara godišnje uz sudjelovanje od 50.000 ljudi s tendencijom rasta svake godine. Područja gdje će novac ići biraju se i s obzirom na Quality of Life Indeks tako da dijelovi grada s više siromaštva, manje kvalitete života i slabije infrastrukture dobivaju od vlasti veću količinu novca za odabir gdje će investirati. Organiziraju se i tzv. “putovanja prioriteta” gdje svi izabrani delegati četvrti ili kvartova odlaze na putovanja u kojima se upoznaju sa svim predloženim projektima. Time se dobiva na većoj solidarnosti, i nemali broj puta delegati su izražavali stav kako je potreba u nekom kvartu veća od njihove te su se u tu svrhu privremeno odrekli svoga projekta. Od početka ovoga koncepta samo u Porto Alegreu uložilo se 260 milijuna dolara na razne projekte koje su ljudi predložili i izabrali. Za razliku od kraja ’80-ih danas 99 posto stanovnika Porto Alegrea ima pitku vodu, a 85 posto ima kanalizaciju. Pismenost je 98 posto, a broj škola na području grada popeo se s 29 na 86. Korištenje participativnoga budžeta počelo je 1989. godine nakon što je na izborima vlast u gradu dobila PT. Koncept se proširio na više od sto gradova u Brazilu, pet pokrajina te u Urugvaju i Argentini.

Navest ćemo neke od kritika koje se upućuju participativnom budžetu. Kritičari ističu kako je svega 17 posto gradskoga budžeta u Porto Alegreu otvoreno diskusiji o namjeni. Također se ističe kako je odgovornost što se ljudima neće ispuniti svi normalni uvjeti za život prebačena na njih same, pa oni moraju birati hoće li bolnicu ili školu, asfaltiranu cestu ili parkove. Time vlast lukavo skida odgovornost sa sebe i prebacuje vlastiti neuspjeh na građane. Česte su zloupotrebe participativnoga budžeta pa je bilo slučajeva gdje je biznismen poslao sve svoje radnike na glasanje za cestu prema tvornici i osvojio većinom glasova. Još neke od mana participativnoga budžeta su:

1. Orijentiranost na malo – mnogi participanti sudjeluju dok ne ostvare neku svoju malu investiciju (npr. igralište) nakon čega gube interes za ukupnu vrijednost cijeloga koncepta;
2. Gradska vlast i dalje ima ključnu riječ – bez obzira na uključivanje građana u odlučivanje, gradska vlast organizira sastanke, osigurava informacije i garantira da će donesene odluke biti i provedene. To otvara prostor i za manipulaciju odozgo. U Recifeu je bio slučaj da gradonačelnik češće daje veća sredstva općinama i kvartovima koji su prijateljskiji nastrojeni prema PT-u;
3. Dugoročnost koncepta – koncept ima za cilj dugoročno promijeniti neke odnose unutar principa moći. No to zahtijeva i dugotrajnu i kontinuiranu edukaciju stanovništva. Participativni budžet tako zahtijeva mnogo energije i truda, uz sporo napredovanje i davanje rezultata što ne mora biti loše, samo zahtijeva vrijeme i upornost. Participativnost građana raste tijekom vremena.

Unatoč vjerodostojnosti većini ovih kritika, treba imati na umu kako je participativni budžet eksperimentalni program, koji se stalno nastoji poboljšati i dalje razviti. U svakom slučaju, predstavlja ohrabrujući pokušaj vrijedan daljnjega rada na ispravljanju nekih svojih mana i nedostataka.