Četvrti svjetski rat/Drugačiji svijet je moguć! : globalni napad na život/priče iz našeg dvorišta | Dražen Šimleša

DANI PONOSA I SLAVE

1994.

Premda je donekle teško odrediti početak nečega tako fluidnog i disperznog kao što je alterglobalizacijski pokret, velik broj autora i autorica slaže se s neformalnim početkom i stavlja ga na datum 01.01.1994. godine (NfN, 2003; Kingsnorth, 2003). Tog je datuma otpočela pobuna indijanskoga stanovništva u najjužnijoj meksičkoj pokrajini Chiapas. Naime, potomci plemena Maya praktički su stoljećima šikanirani i čine najsiromašniji sloj ekonomski najsiromašnije, a u resursima najbogatije pokrajine u Meksiku. Ono što bi do tada prošlo ili nezapaženo ili bi zauzelo neki rubni dio zamjenjivih i prolaznih vijesti u medijima, poput mnogih pobuna indijanskih plemena ili skupina širom svijeta, u svega par dana proširilo se kao zaraza i inspiriralo mnoge aktere pokreta koji je tema našeg rada. Naime, na Novu godinu 1994. godine stupila je na snagu već spominjana NAFTA, kao ugovor o slobodnoj trgovini između SAD-a, Kanade i Meksika. Birajući taj datum, zapatistički pobunjenici, kako su se nazivali po svom uzoru revolucionaru Emilianu Zapati, istaknuli su svoje protivljenje NAFTA-i i neoliberlanom kapitalizmu napominjući kako će taj ugovor samo još više pogoršati ionako očajno stanje starosjedilaca u Chiapasu, te je nazivaju “smrtnom presudom za indijansko stanovništvo”. Još dok su turisti i stanovnici glavnoga grada pokrajine Chiapas San Cristobal de las Casasa bili u dubokom snu ili mamurni od proslave Nove godine, iz džungle je izašlo 3000 zamaskiranih pobunjenika i pobunjenica te je zauzelo glavni grad pokrajine Chiapas. Na središnjem trgu stavljena je crna zastava s četiri crvena slova – EZLN (Ejercito Zapata of Libaretion National – Zapatistička vojska nacionalnoga oslobođenja). Pročitan proglas o zauzimanju grada i pobuni protiv vojske, vlade, NAFTA-e i neoliberalnoga novog svjetskog poretka završio je s urlikom Ya Basta! (Dosta!), što će postati sveprisutni motiv mnogih unutar pokreta u narednim godinama. U simultanoj akciji EZLN je zauzela sedam gradova u pokrajini te je proglašena autonomija u njima. Meksička vojska je reagirala vrlo brzo, pa se EZLN povukao nazad u džunglu već 24 sata nakon zauzimanja San Cristobal de las Casasa. Velika kontraakcija vojske rezultirala je napadom na sela koja su proglasila autonomiju i prebacivanjem 15.000 vojnika u regiju. No, meksička vlada bila je prisiljena nakon svega 12 dana od pobune najaviti prekid vatre zbog velike podrške meksičkog društva za maskirane pobunjenike. Aktivisti i aktivistkinje i u svijetu su sve više počeli osluškivati što se to događa na jugu Meksika. Možemo postaviti pitanje što je to toliko inspiriralo aktere pokreta iz cijelog svijeta u naizgled već otrcanoj priči o pobunjeničkoj gerili koja galami protiv imperijalizma. Što je to najznačajnije u “prvoj postmodernističkoj revoluciji”, kako su je neki odmah prozvali (Kingsnorth, 2003)? Zapatisti su odbili voditi suicidalnu politiku dotadašnjih gerila i odmah najavili – “naše riječi su naše oružje” – izbjegavajući direktni konflikt s vojno očito jačim neprijateljem.[21] Bilo je svakome jasno kako bi prihvaćanje otvorenog i direktnog rata završilo pogubno po zapatiste, ali još više i po ideje koje su širili. Također najveća promjena se ogledala u njihovim zahtjevima, gdje za razliku od uobičajenih i dotadašnjih ljevičarskih gerila (da ne govorimo o desnim gerilskim skupinama) nisu zahtijevali vlastitu državu, već su naglasili kako upravo i dižu pobunu, jer ih se ne prihvaća kao integralni dio Meksika. Zapatisti i Zapatiskinje su zahtijevali samo da ih se poštuje, pravo na autonomiju koja uključuje slobodu da sami izaberu način na koji će živjeti. Konkretni ciljevi koje je postavio EZLN kao razloge svoje pobune nisu mogle biti “bolji mamac” za aktiviste i aktivistkinje širom svijeta. Njihova zamaskirana lica i urlik Ya Basta, njihovo protivljenje “plastičnim igralištima” simboliziralo je dolazak u javnost “onih koji nemaju lica, onih koji nemaju svoj glas”. Bilo je očito kako je indijansko stanovništvo zaista potlačeno i da su se odredili samo po tom pitanju ne bi puno pogriješili, no pitanje je da li bi dobili takvu podršku. Naime, pored svog potlačenog položaja EZLN je najavio borbu za obranu Članka 27, odredbe u zakonu koja je još od post-revolucionarnog ustava iz 1917. godine štitila pravo na zajedničku zemlju seljacima. Člankom 27 htjelo se zaštititi siromašne seljake od privatizacije zemlje i gomilanja posjeda u malo ruku, tradicionalnom situacijom u Južnoj Americi. Tako je vlada svakoj seoskoj zajednici osigurala ejido – zajedničku zemlju cijelog sela koja se nije mogla rasprodati i koja je osiguravala seljacima održivost u poljoprivredi i omogućavala im da ne upadnu u dužnički odnos prema zemljoposjednicima. Meksiko je početkom ’90-ih godina prošloga stoljeća imao 28.000 ejidosa. Ipak, 1992. godine kao uvod u dvije godine kasnije implementiranu NAFTA-u, ejidosi su ukinuti i dozvoljena je privatizacija komunalne zemlje. Povjesničar iz Meksika Eduardo Galeano komentirao je tu promjenu u ustavu kao “drugu smrt Emilijana Zapate” (Kingsnorth, 2003: 14). EZLN je tu misao proveo u praksu i zahtijevao povrat odlučivanja u lokalne zajednice. Nakon pobune tijekom 1994. godine, 38 sela u pokrajini Chiapas proglasilo je autonomiju. Zapatisti su si borbom za ejidose osigurali i širu podršku u meksičkom društvu. Velika podrška došla je i zbog težnje za emancipacijom žena, što je rezultiralo njihovom “borbom unutar borbe”. Žene sudjeluju u EZLN-u s više od 30 posto, a odmah nakon 1994. godine na zapatističkim područjima proglašen je i Revolucionarni zakon žena unutar kojeg su njihova prava izjednačena s pravima muškaraca, dozvoljeno im je slobodno participiranje u borbi kao i slobodni odabir partnera.[22] I sam napad na San Cristobal de las Casas vodila je žena, komandatica Ana Maria. Također, umjesto da zahtijevaju da ih se slijedi u samo njihovoj “pravednoj” borbi, oni su zatražili pomoć i savjete meksičkoga i svjetskoga civilnog društva. EZLN premda militantna gerilska skupina učinila je, s obzirom na dotadašnju praksu, svojevrsni apsurd u svojim pozivima lokalnim zajednicama i civilnom društvu da ih vode i savjetuju. Na primjer, čak je i odluka za pobunu donesena izvan EZLN-a. Zapatistička vojska sastavljena od 23 komandanta i komandantica što čine “Revolucionarni tajni komitet urođenika” nema legitimitet donositi takve odluke. Svi su oni indijanskoga podrijetla i dobivaju “naredbe” od autonomnih zajednica iz koje su ih ovlastile da ih reprezentiraju. Tako odluka da se proglasi rat meksičkoj vladi i neoliberalizmu nije došla od tajnog 23-očlanog komiteta, već nakon višemjesečnih konzultacija s lokalnim zajednicama u Chiapasu. Zapatisti su time dobili legitimitet za svoje akcije, jer su oni “ti koji slušaju, a ne vode”. Mnogi su isticali kako je podrška dobivena od šire meksičke javnosti, pa onda i one svjetske bila iznimno važna, no kako je upravo podrška koju su dobili od lokalnih zajednica bila presudna za njihov uspjeh, dapače za njihovo ikakvo preživaljavanje. Primjera ima mnogo, ovdje možemo navesti ulazak meksičke policije u gradić San Andres 1999. godine, izbacivanje iz grada zapatističku autonomnu upravu i objavu kako je grad ponovno pod kontrolom i upravom meksičke vlade. No, sutradan su ne borci EZLN-a, već tisuće običnih stanovnika i stanovnica San Andresa i okolnih sela ponovo zauzeli/e grad i obnovili njegovu autonomiju te izbacili policiju. Uostalom, vrlo često su isticali kako je zapatizmo intuicija, osjećaj, i možemo slobodno zaključiti kako bi bez toga bili odavno izbrisani.[23] U intervjuu časopisu New Left Review (9, May-June, 2001) istaknuo je kako je zadovoljan što se u skraćenici EZLN slovo E koje označava vojsku, sve više steže pred slovom Z koje označava zapatizam, ističuči kako su oni ionako uvijek bili vojska kojoj je cilj raspustiti se. Njihovo korištenje Interneta kojim su zapravo dobili “medijski rat” s meksičkom vladom bio je jedan od primjera što su mislili pod najavom “naše riječi su naše oružje”. Meksička i svjetska javnost gotovo je istovremeno bila upoznavana s događanjima u Chiapasu, te čim bi policija, vojska ili paramilitarne skupine počele s napadima na zapatistički orijentirana sela i područja, zahvaljujući Internetu vrlo brzo su mogle organizirati prosvjedi pred meksičkim ambasadama širom svijeta. Nije ih bez razloga Manuel Castells (1997) nazvao “prvim informacijskim gerilskim pokretom”.[24] Velik dio svojevrsne zaštite za Zapatiste pružali su i brojni volonteri i humanitarni radnici koji su dolazi u Chiapas kako bi pomogli civilni i uobičajeni život indijanskoga stanovništva. Ne treba nas čuditi što je meksička vlast od 1994. godine izbacila iz zemlje preko 450 ljudi, od takvih volontera, zdravstvenih radnika, novinara do svećenika uz optužbu da potpomožu zapatističku pobunu (Kingsnorth, 2003). Retorika koju su Zapatisti koristili, a posebno njihov karizmatični glasnogovornik podkomandant Marcos daleko je od bilo kakve prijašnje gerilske retorike o proletarijatu, revoluciji, organiziranoj avangardi – partiji i sličnim tradicionalnim frazama ljevičarskih revolucionarnih skupina. Tako je još više pojačana impresija o tajnovitim “modernim šumskim partizanima” koji govore postmodernim žargonom. Marcos uz izjave kako mu je najrevolucionarnije štivo Don Quihot, posebno je postao poznat po svojim poetskim revolucionarnim komunikejima koje ispisuje noćima u planinama Lacandona džungle i šalje u cijeli svijet, ironičnim izjavama pa i ismijavanju samoga sebe kao simbola te crnom humoru. Nakon što su izašli iz anonimnosti i digli pobunu, nakon što su prestali šutjeti i trpjeti, “najpoznatiji revolucionar u 21. stoljeću” poručuje:

Dođi.
Imamo ime.
Sada nećemo umrijeti.
Zaplešimo.

Ili:

Naša krv i naše riječi su osvijetlile malu vatru
u planinama i mi hodamo stazom protiv kuće novca i moćnih.
Braća i sestre drugih rasa i jezika,
drugih boja, ali s istim srcem sada štite
naše svjetlo i pri tome piju iz iste vatre.

Proglasivši hladni rat Trećim svjetskim ratom, borbu protiv neoliberalizma definirao je kao Četvrti svjetski rat. Takav pristup pobuni zainteresirao je puno više “grassroots” pokrete u svijetu i mnogobrojne socijalne i druge aktiviste i aktivistkinje, nego političke lidere lijevih partija, kojima je takav diskurs bio nešto potpuno strano. Nakon što su izrazili solidarnost sa Zapatistima, aktivisti i aktivistkinje iz cijelog svijeta, razočarani “sušnim ’80-ima” zavapili su: “Što želite da učinimo?” No, dočekao ih je odgovor: Nemamo pojma!, poručivši cijelom svijetu kako se Zapatisti ne mogu slijediti, već svatko u svojoj zajednici, u svom okruženju mora pronaći sebi najodgovarajući i najbolji put. Pri tome su eksploatirali sebe kao simbol globalne borbe protiv neoliberalizma pa smo mogli saznati kako je “Marcos gay u San Francisku, crnac u Južnoj Africi, Azijac u Europi, anarhist u Španjolskoj, Palestinac u Izraelu, Maya indijanac na ulicama San Cristobal de las Casasa, židov u Njemačkoj, cigan u Poljskoj, Mohawe indijanac u Quebecu, pacifist u Bosni, žena u metrou kasno navečer, seljak bez zemlje, član bande u slumovima, nezaposleni radnik, nesretni student i naravno Zapatist u planinama Chiapasa” (PGA, 2002). Time nisu htjeli reći kako bi ih oni sve trebali povesti u novu borbu, već kako se svi potlačeni nalaze u sličnoj situaciji te kako se trebaju globalno povezati. Tako su Zapatisti odgovorili na način koji su radikalniji aktivisti i aktivistkinje širom svijeta najbolje i razumjeli, pozvavši ih da sudjeluju ne kao promatrači, a niti sljedbenici, već kao aktivni sudionici. [25] Za razliku od prijašnjih ili uobičajenih gerilskih pokreta, koji su govorili u ime većine predstavljajući se kao avangarda klase, naroda, pa i čovječanstva, Zapatisti su učinili potpunu dekonstrukciju političkog djelovanja i istaknuli kako su svjesni da govore u ime manjine, ali isto tako pozivaju ostale manjine na suradnju. Nisu se željeli zanositi vlastitim projekcijama kako predstavljaju sve, što bi po njima prije bila “otvorena uzurpacija”. Pokušaj da govore u ime ikoga do samih sebe bio bi “politička masturbacija” (Marcos, 2001).[26] Tako je započela “globalizacija odozdo” (Brecher et al., 2000).

Istovremeno, u SAD-u i Europi nove generacije aktivista i aktivistkinja ostvarivale su sve veće uspjehe. Već spomenuti Earth First označio je nova grupiranja na “uspavanoj aktivističkoj sceni u ’80-ima”. U SAD-u s utemeljenjem u filozofiji duboke ekologije, u Britaniji s većim naglaskom na povezanost socijalnih s ekološkim problemima. U Britaniji se od početka ’90-ih godina najveća borba odvijala oko asfalta. Smatrajući kako u Britaniji već ima i previše cesta, a premalo prirode, radikalniji dio ekološkog pokreta krenuo je u obranu rijetkih preostalih zelenih površina. EF je imao mrežnu strukturu, demokraciju odozdo i praktički je bilo koja lokalna zajednica mogla osnovati EF što im je donijelo mnogo uspjeha i popularnost. Premda su mnoga područja zalivena asfaltom, sam ekološki pokret do polovine ’90-ih osjetio je slast pobjede u najavi vlade da će prekinuti svoj nekoliko stotina milijuna dolara veliki program izgradnje preko 500 novih cestovnih ruta u Britaniji.[27] Nakon toga se pažnja prebacila malo više na urbana područja, ali s praktički istom pozadinom. Prijelaznim trenutkom možemo označiti akciju sprječavanja rute M11 kada je 1300 policajaca i redara četiri dana izbacivalo 500-tinjak dobro organiziranih aktivista koji su se protivili rušenju cijelog jednog kvarta, kuća i drveća te iseljavanju dotadašnjih stanovnika. Osiguravanje ceste koja je trebala skratiti put do centra Londona za par minuta dosegnulo je sumu od 3,3 milijuna funti i takvi troškovi uvelike su doprinijeli odluci vlade da napusti agresivan program izgradnje novih nepotrebnih cesta i autoputeva.[28] Dio aktivista i aktivistkinja je nakon akcije M11 osnovao kolektiv Reclaim the Streets kojem je cilj bio oživiti urbane prostore s ljudima, ljudskom interakcijom i komunikacijom, umjesto s zagušenim cestama napućenima automobilima.

U Italiji u Milanu gradonačelnik iz neofašističke stranke najavljuje zatvaranje socijanog centra Leoncavallo uz poruku kako će od tog trenutka “skvoteri biti samo duhovi”. Uspješan otpor uništenju Leoncavalla i skvoterske kulture obilježen je kroz formu tutte bianche (bijelih kombinezona) budući da su simbolizirajući duhove aktivisti obukli bijele kombinezone. Ispod njih, inspirirajući se Zapatistima, mogao je biti svatko tko je žrtva kapitalizma, svatko tko je nevidljiv. Tutte bianche će kasnije postati jedan od najuspješnijih eksperimentiranja s novim oblicima građanskog neposluha. Na proslavi 50 godina MMF-a i Svjetske banke u Barceloni stvara se već spominjana koalicija 50 Years is Enough s namjerom da ugasi ove dvije institucije. Po prvi puta stvara se koalicija aktivista koji rade na različitim društvenim problemima, a nekoliko tisuća ljudi prosvjeduje na ulicama Barcelone. Suradnja se događa i u Londonu na prosvjedima protiv Criminal Justice Act-a, novoga restriktivnog zakona britanske vlade, a koji je ujedinio različite društvene skupine budući da je svakoj ograničavao neke vidove slobode. Preko 100.000 ljudi prosvjeduje protiv zakona u Londonu, od skvotera i ravera preko aktivista za prava životinja i anti-roads aktivista do gay/lesbian aktivista. Zapatisti organiziraju Nacionalnu demokratsku konvenciju na kojoj se pojavljuje 6000 pripradnika civilnoga društva u Meksiku kako bi zajedno raspravljali o mogućnostima da se u Meksiku proširi i jače utemelji borba za demokaciju, mir i socijalnu pravdu. U Londonu je započelo suđenje između Davida Morissa i Helen Steel, dvoje aktivista eko-anarhističke grupe London Greenpeace i korporacije McDonald’s zbog letka koji je ova grupa napravila protiv politike, djelovanja i utjecaja McDonald’sa.

1995.

U SAD-u EF uspijeva u jednoj od svojih najvećih akcija. Aktivisti i aktivistkinje EF-a nakon skoro godinu dana prosvjeda protiv nekontroliranog rušenja šume u saveznoj državi Oregon uspijevaju ishoditi privremenu dozvolu prestanka nekontrolirane sječe tamošnjih šuma. Ono što je postalo karakteristično svih tih godina da se utemelji aktivna baza u području prosvjeda kako bi oni bili stalni i uspješniji i ovdje se pokazala uspješnom kroz život Cascadia Free State kampa. Preko 100.000 ljudi prosvjeduje u Meksiko Cityju izražavajući protivljenje nalogu za uhićenje 11 “najvećih” EZLN-a te zahtijevaju povlačenje meksičke vojske iz Chiapasa. Iste godine u internom izvješću, jedna od najvećih banka na svijetu Chase Manhattan Bank poručuje: “Premda Chiapas po našem mišljenju ne predstavlja osobitu opasnost za političku stabilnost u Meksiku, tako percipiraju mnogi među investitorima. Vlada će trebati eliminirati Zapatiste kako bi demonstrirala efektivnu kontrolu nacionalnog teritorija i sigurnosne politike” (Kingsnorth, 2003: 2). Ne treba nas to čuditi, jer smo već spomenuli kako je Chiapas jedno od najbogatijih područja u resursima. U pokrajini je 81 posto meksičkih izvora sirove nafte, 20 posto svih izvora pitke vode, u proizvodnji električne energije iz hidro izvora Chiapas sudjeluje s 55 posto, a u ukupnoj proizvodnji struje cijelog Meksika sudjeluje s 20 posto, dok u proizvodnji kave sudjeluje s 3 posto. Svega par mjeseci kasnije 1,5 milijun ljudi prosvjeduje u Meksiku protiv NAFTA-e i za EZLN.[29] Vlada objavljuje prekid vatre. Zapatisti održavaju prvo savjetovanje, neposredni referendum u kojem traže odgovor javnosti na njihove zahtjeve meksičkoj vladi. Na savjetovanje izlazi u Meksiku preko 1,2 milijuna “glasača”, a još je 100.000 prikupljeno u svijetu s velikom podrškom zahtjevima Zapatista. Na vladin službeni referendum o ekonomskom programu zemlje izlazi svega 600.000 ljudi. U svibnju te godine održan je prvi RTS party. Dva automobila u običnom danu sudaraju se jedan s drugim te oko njih nastaje strka i tulum. Na prvom partyju, kako će se poslije pokazati, okupilo se svega 500 ljudi, protiveći se privatizaciji javnih prostora od strane automobila. RTS kolektiv kao potporu liverpoolskim lučkim radnicima su-organiziraju blokadu zgrade uprave i cijelu luku na jedan dan. U Indiji KRRS kao dio svojih akcija protiv korporatizacije Indije, uspijeva zatvoriti Kentucky Fried Chicken, jedan od restorana brze hrane, u vlasništvu PepsiCo korporacije. Restoran je poslije ponovno otvoren uz trajni nadzor osiguranja. U cijelom svijetu, posebno u Europi ogromni prosvjedi protiv naftne korporacije Shell zbog umiješanosti u proces protiv devetoro aktivista Ogoni naroda iz doline rijeke Niger koji su organizirali prosvjede protiv iskorištavanja nafte u njihovom području. Shell iz Ogonilanda crpi naftu od ’50-ih godina prošloga stoljeća i na tome je zaradio 30 milijardi dolara, dok je lokalno stanovništvo dobilo zagađen okoliš, osiromašivanje, iseljavanje te brojna kršenja ljudskih prava i ugnjetavanje, budući da diktatorski režim generala Sani Abachea nije ni pomišljao da ugasi posao s naftnim korporacijama, posebno sa Shellom. Naime, prihod od nafte iznosi 90 posto izvoza Nigerije i 80 posto ukupne nigerijske ekonomije, a Shell u tome sudjeluje s 50 posto (Klein, 2002). Devetoro aktivista i aktivistkinja na dirigiranom suđenju osuđeno je na smrt i pogubljeno. Premda se iz Shella negirala bilo kakva povezanost sa slučajem, kasnije je ispostavljeno kako su financirali naoružavanje nigerijske vojske te ih mnogo puta i pozivali da “smire prosvjede” u regiji kako bi mogli na miru nastaviti raditi. Nakon ubojstva devetero aktivista, od kojih je najpoznatiji bio kandidat za Nobelovu nagradu, pisac Ken Saro-Wiwa, Shell je time postao jedna od najomraženijih korporacija u pokretu. Prosvjedi su išli od Međunarodnog udruženja pisaca (PEN), organizacija za ljudska prava, ekoloških aktivista te najšire javnosti koja je pozivana na bojkot, a u nekim europskim zemljama je uništavana i imovina korporacije te su im postavljani požari na njihovim benzinskim crpkama.

1996.

U prvim satima 1996. godine Zapatisti ispunjavaju svoj cilj i osnivaju Zapatistički front nacionalnog oslobođenja (FZLN), civilnu i nenasilnu organizaciju koja će slušati. KRSS ponovno napada KFC restoran, i cijelog ga uništavaju. Preko 100 ljudi je uhićeno, a profesor Nanjundaswamy, glasnogovornik KRSS-a biva optužen za ubojstvo. Policija u Brazilu otvara vatru na aktiviste i aktiviskinje MST-a. Devetnaest ljudi je ubijeno, 69 ranjeno, a što je već spomenuto, u spomen na taj pokolj Via Campesina, najveća svjetska koalicija seljaka i farmera proglasila je Međunarodni dan borbe farmera. G7 se sastaju u Lyonu u Francuskoj uz prosvjede 25.000 radnika zbog smanjivanja radničkih prava i “mračnog utjecaja globalne ekonomije” (NfN, 2003:125). Na blokadi auto-ceste M41, RTS okuplja do tada nevjerojatnih 10.000 plesača na ilegalnom partyju. Cesta je blokirana cijeli dan, a na ulice su izneseni pijesak za dječja igrališta, fotelje i glazba. Ispod velikih lutki koje predstavljaju paravan i zaštitu od policije, sa pneumatskim bušilicama aktivisti buše cestu i sade drveća spašena s akcije M11. RTS koncept se počinje širiti po cijeloj Britaniji, a uskoro će i po Europi i šire, te se javljaju prvi znaci zabrinutosti kod policije da bi ovo moglo biti nešto šire od “ludističkog glupiranja protiv automobila”. Dvije godine nakon pobune, Zapatisti se odlučuju na tada mnogima nevjerojatan potez. Šalje Internetom poziv u svijet za Prvi međunarodni susret protiv neoliberalizma, a za humanost. Ne očekujući veliki odaziv za dolaskom u poluratno okruženje, pojavljuje se neočekivanih preko 3000 aktivista i aktivistkinja sa svih pet kontinenata. Mnogi su istaknuli kako se tim susretom počela ostvarivati Zapatistička misao o pokretu “jednog ne i mnogih da” (Kingsnorth, 2003). Berlinski skvoteri sa zelenim irokezama raspravljali su o različitim taktikama sa zamaskiranim mayanskim pobunjenicima, predstavnice majki koje traže nestale u Argentini razmjenjivale priče s francuskim radnicima, a iranske izbjeglice slušale američki band Rage Against the Machine. Miješanje kultura je bilo toliko da se činilo nestvarnim. Marcos je u svom poznatom stilu izjavio kako će sljedeći put pozvati Marsovce (NfN, 2003). Unatoč snažnim osjećajima, vjerojatno je mali broj sudionika i sudionica shvaćao da sudjeluje na, kako će se poslije pokazati, povijesnom susretu. Na susretu se priprema stvaranje globalne mreže pokreta iz cijelog svijeta koji bi se zajednički suprotstavili neoliberalnom kapitalizmu. U deklaraciji je istaknuto stvaranje “svjetske mreže otpora, koja priznaje razlike i naglašava sličnosti, koja će tragati i za drugim otporima u svijetu. Svjetska mreža otpora nema organizacijsku strukturu; nema centralnu glavu ili vođu; nema centralnu komandu ili hijerarhije. Mi smo mreža, svi mi koji pružamo otpor” (NfN, 2003: 37). Meksička vlada pristaje na pregovore sa Zapatistima i potpisuje se mirovni ugovor u San Andresu s čijim implementiranjem će vlada početi odugovlačiti. U ugovoru se priznaje pravo autohtonom stanovništvu autonomno socijalno i političko organiziranje života, te kontrolu zemlje i resursa na područjima gdje žive. Krajem godine počinju prva uništavanja i sabotaže GM test polja u Njemačkoj.

1997.

Aktivisti i aktivistkinje dolaze do sadržaja tajno pregovaranog ugovora MAI i objavljuju ga na Internetu. Počinje velika kampanja protiv tog ugovora. Tog travnja ponovno u Londonu RTS u suradnji s pobunjenim lučkim i zdravstvenim radnicima organizira The March for Social Justice. Ističu se prvi puta masovno crveno/crne/zelene zastave koje su simbolizirale novo stvorenu koaliciju. Zastave su bile u dvije boje, pri čemu bi trećom bojom bila iscrtana munja preko cijele zastave. Crvena je simbolizirala radnike i radnice, crna anarhističku pozadinu cijelog događanja, a zelena rastući ekološki pokret. Pojavljuje se 20.000 ljudi, zauzima se centar grada Trafalgar Square i organizira se “najbolji ilegalni rave party u povijesti”. Akcija je bila tako golema da je štampano 20.000 lažnih kopija novina Evening Standard preimenovanih za tu priliku Evading Standard. Budući da je cijeli prosvjed/party imao obilježje protiv nadolazećih izbora i farse oko njih, na naslovnici lažnih novina pojavljuje se veliki naslov Opći izbori otkazani. Na samom događanju nakon prosvjednog marša za radnička prava ljudi se se okupili u središtu Londona da plešu. Ispred Nacionalne galerije visio je veliki transparent Never Mind The Ballots, Reclaim the Streets, čime se parafraziralo poznati album punk benda Sex Pistolsa. Time se željelo poručiti kako rješenje nije u glasanju na izborima, već u “glasanju na ulici”. Ipak, kako se i sam RTS počeo širiti, počeli su se pojavljivati i prvi problemi. Naime, dio prosvjednika se sukobljuje s policijom i to uglavnom na marginama događanja, dok središnji dio partyja za to vrijeme nastavlja s plesom. Prvi su slavili najbolji ikad održan party na otvorenom, i k tome još ilegalan, dok su drugi optuživali plesače na uživanje i hedonizam dok oni krvare. One koji su se sukobili s policijom optuživalo se kako su namjerno isprovocirali policiju i započeli sukob s njima te kako im uopće i nije bilo do partyja, već samo do tučnjave. Sam RTS kolektiv našao se u određenom nabujalom vakuumu i pukotini te je naredni očekivani RTS party otkazan. Te prve pukotine ostale su vidljive samo duboko unutar pokreta, premda će se sve više postavljati kao gotovo nepremostivi problem za cijeli pokret. Ipak RTS iz 1997. ostat će upamćen po silnoj energiji, upadu u prostorije Ministarstva vanjskih poslova i bacanju dokumenta kroz prozor te isticanju nove radničko/anarhističke/ekološke koalicije. U Brazilu godinu dana nakon masakra, na Dan međunarodne borbe farmera, 120.000 ljudi dočekuje preko 1000 predstavnika MST-a koji su dva mjeseca pješačili do glavnog grada Brasilije. U indonezijskim tvornicama Nikea počinju štrajkovi zbog loših radnih uvjeta i malih plaća. Internacionalizacija priče protiv eksploatacije radnika i radnica u zemljama Trećega svijeta dobiva na zamahu te se težište počinje seliti na sveučilišta u SAD-u koja su veliki kupci odjeće i obuće najpoznatijih svjetskih marki. Organiziraju se i prve anti-GM akcije u Britaniji. U blizini Cambridgea aktivisti organiziraju kriket s GM usjevima. Na prosvjedima protiv nezaposlenosti, radne nesigurnosti i socijalne isključivosti tijekom EU summita u Amsterdamu prosvjeduje 50.000 ljudi. Nekoliko tisuća talijanskih aktivista povezanih s tutte bianche taktikom praktički usmjeravaju i vode (besplatan) vlak od Italije prema Amsterdamu. Slijede najveća hapšenja u Nizozemskoj od ’60-ih (750 ljudi). McLibel slučaj završava u 314. danu i time postaje najduža parnica u povijesti Britanije. “Bitka Davida i Golijata” završava polovično što se tiče presude budući da je sudac neke optužbe iznesene u letku protiv McDonald’s ocijenio dokazanima (iskorištavanje djece u reklamama, okrutnost prema životinjama i neprijateljski odnos prema sindikatima, te krivo prezentiranje hrane kao nutricionistički vrijedne), ali nije priznao optužbe o odgovornosti McDonald’sa za glad u zemljama Trećega svijeta zbog krčenja šuma i korištenja dobivenih površina kao pašnjake za stoku čije meso se izvozi u bogate zemlje. Premda je sudac aktivistima odredio i plaćanje sudskih troškova od 98.000 funti, cijeli slučaj je djelovao nepovoljno za imidž McDonald’sa jer se percipiralo da želi uništiti bilo kakvu kritiku kao i prije u mnogo sličnih slučajeva. Na sastanku u Denveru (SAD), G7 prihvaća Rusiju u svoj klub čime postaju današnji G8. To ljeto s kolapsom tajlandskog bahta jugoistok Azije pogađa neviđena financijska kriza koja će imati katastrofalne posljedice za život ljudi te regije, a utjecaj će se proširiti i na cijeli svijet.[30] Clinton ističe kako se radi o “tek par prepreka na putu ekonomskog prosperiteta” (Stiglitz, 2002: 93). U Indoneziji 100 milijuna ljudi, gotovo polovica stanovništva završava u siromaštvu. Nakon krize u regiji u Indoneziji broj siromašnih porastao je na 40 milijuna što je 20 posto populacije, a u Tajlandu je oko 100.000 studenata napustilo fakultete, jer više nisu bili u mogućnosti plaćati si studije.

Aktivisti krive politiku MMF-a i špekulativog kapitala. Preko 3000 ljudi sastaje se na reprizi sastanka iz Chiapasa. U Španjolskoj na Drugom susretu za humanost, a protiv neoliberalizma, dogovoreni su prosvjedi protiv WTO za sljedeću godinu kada se ta institucija sastaje u Genevi gdje joj je i sjedište. U SAD-u koalicija radničkih, ekoloških, farmerskih i drugih organizacija uspješno lobira i blokira u Kongresu pokušaj Clintonove vlade da zadobije tzv. “fast track” mogućnost. “Brzi put” omogućila bi predsjedniku da pregovara o novim trgovinskim ugovorima bez odobrenja Kongresa. Ova pobjeda ocijenila se kao prva velika pobjeda pokreta. Aktivisti MST-a organiziraju kamp ispred zgrade Sekretarijata za ruralni razvoj i drže ga dva tjedna, dok ih u drugom pokušaju 1000 pripadnika vojne policije napadne i potjera. Prosvjedi širom svijeta zbog ubojstva 45 nenaoružanih seljaka u selu Actael u Chiapasu od strane paramilitatnih desničarskih skupina, što je bio najveći incident od početka zapatističke pobune. Aktivisti MST-a zauzimaju ured Ministarstva za upravljanje sa zemljom i zahtijevaju pravedniju raspodjelu zemlje.

1998.

Na Filipinima se organiziraju veliki prosvjedi protiv iskorištavanja dječje radne snage. 10.000 ljudi prosvjeduje od kojih mnogi posebnu pozornost stavljaju na velike korporacije koje također koriste djecu u proizvodnji. Nakon dva Međunarodna susreta za humanost, a protiv neoliberalizma, u Genevi se osniva People’s Global Action, koalicija različitih grupa i pokreta iz cijelog svijeta. PGA je tada okupila pored Zapatista i druge skupine i inicijative za prava urođeničkog ili autohtonog stanovništva iz Nigerije, Ruande, Kongoa, Ekvadora, Novog Zelanda itd.; zatim su tu bili militantniji sindikati iz Kanade (pošta), Argentine (školstvo), Nikaragve (središnji sindikat), Bangladeša (tekstilna industrija), Nepala (trgovina) itd.; ekološke grupe i organizacije iz Bolivije, Pakistana, Australije, Izraela i drugdje po Europi; organizacije seljaka iz Francuske, Južne Afrike, Brazila, Filipina, Indije, Indonezije, Šri Lanke itd.; studentske organizacije (i one za mlade) iz Zimbabvea, Meksika, Bolivije, Paname itd.; razne anarhističke i antifašističke grupe, inicijative nezavisnih medija, za prava žena, za zaštitu potrošača te ostale aktivističke skupine. Bilo je svima jasno da dolaze iz različitih priča s drugačijom pozadinom, iskustvom i načinom života. Ipak, unutar PGA doneseno je 5 zajedničkih temeljnih odrednica s kojima se svi slažu:

1. Jasno odbijanje kapitalizma, imperijalizma i feudalizma; svih trgovinskih ugovora, institucija i vlada koje promoviraju destruktivnu globalizaciju.
2. Odbijanje svih oblika dominacije i diskriminacije (patrijarhat, rasizam, religijski fundamentalizam svih oblika…). Priznavanje dostojanstva svih ljudi.
3. Konfrontacijski pristup, nepovjerenje da lobiranje može išta postići kod antidemokratskih institucija punih predrasuda u kojima je transnacionalni kapital jedino mjerilo.
4. Poziv na građanski neposluh i direktnu akciju, podrška borbi društvenih pokreta, promoviranje oblika otpora koji maksimalno podržavaju život i prava potlačenih ljudi, kao i stvaranje lokalnih alternativa globalnom kapitalizmu.
5. Organizacijska filozofija utemeljena na decentralizaciji i autonomiji.[31]

Neke od ovih zajedničkih odrednica unesene su na kasnijim susretima. Na primjer, prije je stajalo protivljenje WTO-u i politici tzv. slobodne trgovine, ali je poslije odlučeno da je neprijatelj kapitalizam kao takav. Pokreti iz zemalja Trećega svijeta su zahtijevali da se ubaci i feudalizam kao mjesto kritike i protesta, jer u njihovim zemljama situacija više odgovara tom sistemu. Bilo je posebnih promjena i oko odnosa nasilje-nenasilje, gdje se umjesto nenasilja kasnije stavila formulacija o direktnim akcijama koje poštuju život. Ono što je još vezalo članice PGA koalicije je grassroots inicijativa, isticanje sebe kao utemeljnih u pokretima ili u inicijativama odozdo. To se naglašavalo iz želje da se odvoje od, na primjer hijerarhijski strukturiranih partija ili NGO-ova koji su se sve češće pojavljivali kao dio pokreta. NGO svijet se često podrugljivo nazivalo CONGO (Coopted NGO, dakle oni koji su kooptirani s državom). Premda je pitanje koliko su se tih “strogih” odrednica pridržavali. Na primjer, u PGA je bila i finska podružnica FoE-a, dakle ekološkog NGO-a za kojeg se sigurno ne može reći da zazire od lobiranja ili da iskazuje neki općeniti antikapitalistički stav. Također, bez obzira kako se to htjelo predstaviti u globalu kao “fina i čista koalicija”, mnoge organizacije, pa i pokreti su u svojim zemljama često surađivali i sa partijama i sa NGO-vima, a ponekad onda i s državnim aparatom. Poznate su dosta čvrste veze MST-a i Radničke partije u Brazilu, ili Ya Baste s nekim ljevičarskim partijama u Italiji. Ovime ne mislimo reći kako su ti pokreti ili organizacije pod kontrolom partija ili države, ali isto tako nam se čini kao iskrivljavanje istine tvrditi kako nemaju nikakve veze s njima te kako su nešto posebno. U PGA-u sve se spajalo s istovremenim poštivanjem lokalne specifičnosti i posebnosti, ali i razvijanjem osjećaja globalne solidarnosti i razumijevanja različitosti. Njihov najpoznatiji slogan je: “Kao kapitalizam i naš otpor je globalan”. Koncept koji je promovirao kolektiv RTS s istoimenim akcijama, sve se više širio usporedo s razvijanjem i stvaranjem PGA. Bilo je za očekivati s obzirom na vrijednosti i ciljeve PGA da će se vrlo brzo početi događati koordinirani globalni prosvjedi. PGA je za svibanj najavila događanje prvog Globalnog uličnog partyja. Datum je izabran zbog sastanka WTO-a u Genevi i sastanka skupine G8 u Birminghamu. Na sastanku G8, organizacije koje zahtijevaju ukidanje duga zemljama u razvoju rade lanac od 75.000 ljudi oko zgrade sastanka. Istovremenu na RTS-u u centru grada blokiran je Birmingham sa 6000 plesača. Lideri zemalja skupine G8 odlaze izvan grada na mirnije mjesto za sastanak. Kao prosvjed protiv nadolazećeg sastanka WTO-a, 10.000 ljudi u Genevi prosvjeduje. Razbijaju se i banke, McDonald’sovi restorani i sukobi s policijom traju tri dana. Aktivisti i aktivistkinje su posebno bili/e ponosni/e što su se dočepali/e mercedesa generalnog direktora WTO-a. Auto je uništen, porazbijan i preokrenut sa zabijenom crvenom Che Guevara zastavom. U Indiji 200.000 ljudi prosvjeduje protiv WTO-a, a u Brazilu 50.000 aktivista MST-a, radnika i nezaposlenih kreće iz četiri točke prema gradu i kako se kroz tjedan približavaju upadaju u supermarkete i dijele hranu siromašnima. U Pragu se na partyju okuplja 3000 ljudi, također sa sukobima s policijom. U londonu 500 biciklista kroz kritičnu masu blokira promet, a 5000 ljudi ovaj put ima miran party. Akcije i prosvjedi održani su istovremeno u preko 70 gradova u cijelom svijetu s preko 30 uličnih partyja. Gotovo je nevjerojatno da većina medija nije opazila koordiniranost prosvjeda i zajednički odabir simboličnih datuma. Tek China Daily objavljuje komentar kako će prosvjedi protiv WTO sastanka biti manje zapamćeni zbog slavlja WTO-a pedeset godina svjetskoga trgovinskog sistema (prijašnjeg GATT-a), a više zbog “preokreta u jurnjavi prema globalizaciji” (NfN, 2003: 105). Unutar pokreta sve više se osjeća euforično raspoloženje i kroz brojne mailing liste, Internet stranice i dokumentarne filmove izražava se osjećaj uspjeha i optimizma. Dapače, ističe se zadovoljstvo što je proklamirani “kraj povijesti” trajao tako kratko.

Te godine aktivisti pokreta ostvaruju prvu veliku globalnu pobjedu. Zemlje OECD-a su proglasile odgađanje ugovora MAI-ja “za neka bolja vremena”. Ad-hoc koalicije od preko 600 organizacija iz cijelog svijeta vršile su pritisak na svoje matične vlade i globalne. Aktivisti su slavili ovu pobjedu kao još jedan dokaz da mogu postići mnogo kada se ujedine na konkretnim pitanjima.

1999.

Pleme Penan iz Sarawaka (Malezija) nakon godina prosvjeda i represije prema njima, uspijevaju izbaciti iz šuma koje nastanjuju korporaciju za preradu drva Lajung Lumber company uz prihvaćanje korporacije za plaćanje odštete i potpisivanje ugovora da ne mogu ponovno sječi u tom području bez dozvole plemenskih tijela. Kao podrška Ogoni narodu u Nigeriji, na njihov dan aktivisti u Britaniji ulaze u centralu Shella i zatvaraju se u blokiranim uredima. S digitalnim kamerama i laptopom snimaju cijeli događaj i šalju uživo snimku iz zabarikadiranih ureda. U uredu pronalaze interni dokument za zaposlenike Shella u kojem se nalaže što manja upotreba riječi globalizacija, posebno za one koji kontaktiraju s medijima i javnosti, jer ona postaje nepopularna i gotovo kontraproduktivna. Također se napominje kako je primjerenije naglašavati lokalne potrebe i okrenutost lokalnim potrebama zajednice ove naftne korporacije. Studenti u Georgetown Universityju okupiraju ured dekana zahtijevajući da fakultet prestane kupovati odjeću i obuću dobivenu iskorištavanjem radne snage u zemljama u razvoju. 5000 predstavnika i predstavnica zapatističke civilne organizacije putuje Meksikom pripremajući veliki referendum ili konzultacije (consulta) s javnosti. Preko tri milijuna Meksikanaca i Meksikanki izlazi na konzultacije i glasaju da se mirovni ugovor iz San Andresa prihvati. Par mjeseci kasnije u Chiapasu ponovni susret zapatista i predstavnika civilnog društva. Na sastanu se raspravlja o rezultatima konzultacija i planovima za budućnost. Karavana farmera i seljaka iz siromašnih zemalja putuje Europom u organizaciji PGA. Na putu govore o svojim iskustvima, zajedno s francuskim farmerima uništavaju GM usjeve, prosvjeduju u Bruxesellu pred sjedištem NATO-a, da bi sve kulminiralo prosvjedom u Kölnu protiv G8 sastanka. Globalni dani akcije ove godine proglašavaju se 18. lipnja za vrijeme sastanka G8. Od tada će postati uobičajeno da se takvim globalnim prosvjedima da naziv po datumu – J18 (June 18). Širom svijeta po uzoru na RTS proglašavaju se Karnevali protiv kapitalizma. Upravo su ponukani uspjehom prvog takvog dana godinu prije, ljudi okupljeni oko RTS-a, EF-a i McLibel kampanje pozvali na “Međunarodni dan prosvjeda, akcije i karnevala u samom srcu globalne ekonomije”. U Londonu 10.000 ljudi potpuno blokira financijsko srce grada te zatvaraju burzu. Pokušaj da se uđe u zgradu londonske burze uzrokuje velike sukobe s policijom. Ponovno se štampaju lažne novine u 30.000 primjeraka. Burze i financijski centri su “atakirani” i u Madridu, Amsterdamu, Vankuveru, Melbourneu, New Yorku, Buenos Airesu, Genevi, Bordeauxu, Eugenu (SAD) i drugdje. U Nigeriji nekoliko tisuća ljudi na aerodromu dočekuje Owensa Wiwu, brata ubijenog pisca Kena Saro-Wiwe. Pridružuju se drugim prosvjednicima na Karnevalu potlačenih i blokiraju Port Harcaut, glavnu luku za izvoz nafte iz zemlje. U Seulu aktivisti i aktivistkinje organiziraju ulični teatar gdje debatiraju Subcomandante Marcos i George Soros, implicirajući Sorosevu upletenost u financijsko špekuliranje na istočnoazijskom tržištu, što je bio jedan od razloga velike krize u toj regiji 1997. godine. U 40 zemalja slavi se Karneval protiv kapitalizma, a po prvi put se događaji snimaju, fotografiraju i dijele te šalju preko Interneta, što će kasnije se pretvoriti u Indymedia centre širom svijeta. Internet aktivisti organiziraju prosvjed protiv meksičke vlasti zbog odnosa prema Zapatistima i u akciji blokade meksičke ambasade sudjeluje 18.000 virtualnih aktivista iz 49 zemalja. London Times predviđa: “Neprijatelji kapitalizma će se vratiti” (NfN, 2003: 187). Vjerojatno nisu bili ni svjesni koliko su pogodili, budući da su prosvjedi u Seattleu protiv sastanka WTO-a došli nakon svega pet mjeseci. Na prosvjedima protiv MMF-ove politike u Ekvadoru policija ubija 13 prosvjednika, a država proglašava izvanredno stanje. Druga PGA konferencija u Indiji u organizaciji KRRS-a završava sloganom “ubijmo WTO prije nego WTO ubije nas” s pozivom na prosvjede u Seattleu. Krajem studenoga prosvjedi u Seattleu šokiraju SAD. Niti sami organizatori prosvjeda nisu očekivali više od 50.000 ljudi koliko ih se pojavilo, potpunu blokadu grada pa još i uspjeh zbog propasti sastanka. Policija ljuta zbog nemogućnosti nošenja s decentraliziranim grupama afiniteta i uspješnom blokadom prilaza mjestu sastanka WTO-a, pretvorila je miran prosvjed u kaos pun dima i nasilja. Naime, aktivisti su imali namjeru spriječiti sastanak tako da blokiraju ceste koje voda iz hotela u kojima su smješteni delegati, kao i one koje vode do mjesta sastanka. U skladu s anarhističkim vrijednostima podijelili su se u razne i disperzne grupe afiniteta (ili sklonosti) od kojih je svaka preuzela odgovornost za određeni dio velike akcije. Model koji je primijenjen u Seattleu postat će osnovna šablona za aktiviste i aktiviskinje i na kasnijim prosvjedima. Grupe afiniteta bazirane su na principu da svaka grupa od 5-15 ljudi bira vlastiti način uključenosti u prosvjede čime se cijeni svačiji stav. Policija je u Seattleu reagirala nasilno mičući prosvjednike s ceste, no čim bi maknuli jedne, druga grupa afiniteta je već čekala spremna da je zamijeni.[32] Policije će trebati iznenađujuće dugo da se prilagodi novonastalim uvjetima i izađe iz blentavosti. Čak i godinu dana nakon Seattlea jedan FBI je odlučio biti dovoljno tragikomičan da stavi na listu terorističkih organizacija Karneval protiv kapitalizma. Netko je trebao prišapnuti FBI-ju kako Karneval protiv kapitalizma nije nikakva organizacija, a pogotovo da ne postoji nekakvo vodstvo ili sjedište. I dok su mainstream mediji u SAD-u uglavnom govorili o uličnom nasilju stotinjak pripadnika black bloc skupine koja je uništavala izloge određenih korporacija, pokret je bio spreman za vlastiti medij te je u Seattleu po prvi put rođen Indymedia Centar, nezavisni medijski centar koji je trebao pružiti aktivističku verziju uličnih prosvjeda. Koncept Indymedie će se poslije proširiti po cijelom svijetu sa 112 podružnica i postati će jedno od glavnih oblika komunikacije cijelog pokreta. U Genevi su aktivisti provalili u sjedište WTO-a i izazvali kratki spoj, što je prekinulo rad kompjutera i komunikaciju u WTO-u na nekoliko sati. Prosvjedi solidarnosti održani su širom svijeta. Unatoč policijskom nasilju, aktiviste je zahvatila totalna euforija kada je objavljeno da je sastanak završio neuspjehom te da nije postignut dogovor o daljnjoj rundi liberalizacije trgovine. Los Angeles Times je objavio kako su “elitisti izgubili te kako je debata promijenjena zauvijek”, a Le Monde Diplomatique objavljuje velikim riječima na naslovnici – 21. stoljeće započelo je u Seattleu. Neki su zaključili kako se “može reći da je u Seattleu rođeno svjetsko civilno društvo. Na javnoj sceni prvi put se pojavio zabrinuti građanin svijeta” (Šimac, 2001 :24). Meni se čini više fer promatrati prosvjede u Seattleu kao svojevrsnu kulminaciju višegodišnjeg nakupljanja energije i aktivnosti ljudi u pokretu. Dodatni problem je interes medija za događanja u zapadnim zemljama, posebno u SAD-u. Ovim prosvjedima za mnoge se stvar zaokružila, budući da je sve vraćeno u centar, u samo srce neoliberalnog kapitalizma – SAD. Premda smo daleko od toga da zaključimo kako je to bio početak nekakvoga globalnog aktivizma i građanskog društva, ostaje činjenica gotovo općeg iznenađenja i u nekim slučajevima i preneraženosti zbog ovog uspjeha pokreta. Počela se sve više osjećati nervoza i zabrinutost mnogih zastupnika i promotora neoliberalnog kapitalističkog poretka.

2000.

Neočekivana brojnost i šarenilo opozicije neoliberalnom kapitalizmu u SAD-u dala je daljnji zamah cijelom pokretu. Osjećaj zadovoljstva, slavlja i “nabrijanosti” mogao se iščitati sa svih usana. Pokret postaje tema za sebe i nastaje pravi boom literature koja se njime bavi. Battle of Seattle ili bitka za Seattle, kako su se kasnije nazvali prosvjedi u Seattleu, postaje mamac za mnoge društvene teoretičare, komentatore, da ne govorimo o samim aktivistima i aktivistkinjama.

No, to je početak i puno suptilnijih i podmuklijih napada na pokret, upravo zato što i je iskazao snagu na tako jasan i konkretan način. Naime, nakon završetka prosvjeda u Seattleu krajem 1999. godine, možemo slobodno zaključiti kako je nastala prava panika u vrhu globalnih financijskih i političkih centara, a naravno samim time i u najutjecajnijim mainstream medijima.[33] Nitko nije očekivao onoliku količinu ljudi, a pogotovo nitko nije očekivao da će zasjeniti događanja na samom sastanku. Premda se ne može poreći da je bilo vizionarskijih upozorenja za poslovnu i političku elitu SAD-a. Tako je Jeffrey Garten pišući u Business Weeku upozoravao na nadolazeći “sofisticirani napad na globalni kapitalizam” kojeg će voditi agresivni i lukavi NGO-i uz njihovu dominaciju na javno mnijenje prema globalnoj trgovini i financijama (Guyatt, 2000: 236). Čak i propali pregovori između industrijski razvijenih zemalja i zemalja Trećega svijeta, koji su barem djelomično uzrokovali prekid sastanka dan prije predviđenog i to bez donošenja neke zajedničke deklaracije, pali su u drugi plan zbog događanja na ulicama. Vodeći su pak političari i birokrati globalnih institucija, zbog čijih postupaka su i sazvani prosvjedi, odjednom počeli isticali kako se neke pritužbe i zahtjeve prosvjednika moraju početi razmatrati i uvažavati, naravno uz dijalog i osudu nasilja na ulicama.[34] Panika je posebno bila vidljiva među brojnim komentarima najutjecajnijih medija. Korporacijski mediji uglavnom pišu o nasilju na ulicama ističući prosvjednike kao fitilj nereda. Puno manje pažnje se posvetilo kasnijoj činjenici da je zapovjednik policije Norm Stamper podnio ostavku zbog nasilja policije svega četiri dana nakon završetka prosvjeda, te kako je sama policija predložila 250.000 dolara kao odštetu nekima od uhapšenih. Cijelo medijsko gurkanje u oštećeni vlak neoliberalizma najavio je još u prosincu prethodne godine časopis The Economist u broju od prosinca, gdje na naslovnicu stavlja slike gladne djece i naslov “pravi gubitnici Seattlea” optužujući prosvjednike kao glavne krivce za neuspjeh u pomaganju siromašnima.

Magazin Forbes koji otvoreno naginje neoliberalnom poimanju svijeta objavio je komentar kako je “demokracija dobra stvar, ali sada je došla u ruke krivih ljudi” (NfN, 2003:207), misleći na prosvjednike i prosvjednice. Iz Reutersa je tih dana izašlo 27 članaka koji su se ticali anarhizma, Peter Wallman iz Wall Streat Journala na National Public Radio postaji “zaprepašteno” je upozoravao kako anarhistički pokret u SAD-u raste i postaje “nacionalni fenomen”, a u New York Timesu se nakon Seattlea iz jednog članka isticao naizgled nepojmljiv zaključak: “anarhisti su bili organizirani”. Premda se u svim medijima osuđivalo uništavanje imovine od strane black bloca, ne može se poreći da je njihov selektivni i organizirani pristup uništavanju ponukao mnoge na gore spomenuti zaključak. Listajući redom korporacije čiji su izlozi razbijeni, dok bi drugi pored ostajali čitavi, naveo je mnoge da se zapitaju što je to loše baš u Starbucksu, McDonald’su, Nikeu i drugim korporacijama čiji su izlozi razbijeni. Čak se i poznati kultni časopis krupnog kapitala Financial Times morao pozabaviti ovim protestima i posvetiti im svoj uvodnik. Pod naslovom Kritika kapitalizma uvodnik zapaža da “suprotstavljanje globalnom kapitalizmu dobija snagu i moć” i da “protesti imaju veliku važnost kao znak upozorenja da narodno nezadovoljstvo kapitalizmom i snagama globalizacije dostiže zabrinjavajuću visinu” (Medojević, 2000). Dapače, uskoro kreću optužbe iz Financial Timesa i The Economista o prosvjednicima kao “neprijateljima siromašnih”, a u potonjem časopisu se posebno počinje ponavljati teza kako civilne inicijative i organizacije “predstavljaju opasno prebacivanje moći na neizabrane i neodgovorne posebne interesne grupe”. S obzirom na moć koju posjeduju neizabrane financijske i trgovinske globalne elite i institucije, ovakav komentar opasno se približava otvorenom cinizmu. Pored neodgovornosti i nelegitimnosti kao optužbi protiv civilnoga sektora općenito, nizale su se i optužbe kako će prosvjednici samo pogoršati stanje u temama za koje se navodno zalažu (Zakaria, 1999). Andrew Marr u Observeru zaključuje: “Na kraju krajeva, WTO je na strani anđela. To je ono što siromašni najviše trebaju” (Cromwell, 2001: XI). Glavni urednik New York Timesa, poznati novinar Thomas Friedman, išao je tako daleko i zaključio kako su “protivnici neoliberalizma vrijedni prijezira i zaslužuju šamar” (George, 2001). U svom komentaru u New York Timesu nazvanom “Bezumni u Seattleu”, Friedmann je započeo svoj rat s akterima pokreta koji će trajati do danas.[35] Tu ih je usporedio, s obzirom na stavove, sa zastupnicima Sovjetskoga saveza, luditima 21. stoljeća i osobama koje i dalje misle da je Zemlja ravna, nazvavši ih sindikatlijskim protekcionistima te “hippijima kojima treba fiks iz ’60-ih” (Friedman, 1999). Par mjeseci nakon prosvjeda u Seattleu, Cordell Hull Institute iz Washingtona koji je poznat po svojem zagovaranju “slobodne trgovine” organizira konferenciju After Seattle: Restoring momentum in the WTO, koju pohode brojni ministri, predstavnici korporacija, agencija za odnose s javnošću i drugi, na kojoj su davane smjernice budućega djelovanja WTO-a. Tako su Cecil Parkinson, ministar trgovine u vladi Margaret Thatcher i Clayton Yeutter, bivši ministar trgovine SAD-a isticali kako se slični sastanci nikada više ne smiju organizirati u SAD-u gdje se prosvjedi lako organiziraju te da treba birati mjesta koja će držati prosvjednike na distanci. Na to se zaista vizionarski nadovezao brazilski ministar vanjskih poslova, koji je napomenuo kako se sljedeći sastanak treba organizirati “usred pustinje”, što se i dogodilo u studenom 2002. godine s glavnom konferencijom WTO-a u Kataru (George, 2001) i mnogim drugim sličnim okupljanjima koja se počinju događati na mjestima nepristupačnima za prosvjednike. Ovakva gotovo histerična, ali očito pomno organzirana kampanja ne treba nas čuditi, budući da su praktički po prvi put u SAD-u zajedno prosvjedovali ulicama pripadnici i pripadnice različitih aktivističkih skupina i pokreta: ekološki zajedno s radničkim, gay zajedno s imigrantskim, anarhisti zajedno sa studentima… Jedna od parola na zidovima Seattlea – We are winning – ostala je duboko prisutna unutar pokreta.

Ya Basta u Italiji na nekoliko mjesta organizira akcije upada u centre za imigrante omogućujući novinarima i predstavnicima organizacija za ljudska prava da vide nehumano stanje u kojima talijanske vlasti drže imigrante. Zbog trodnevne okupacije krova, jedan kamp pored Milana vlast zatvara, da bi kasnije bio ponovno otvoren. Po prvi puta organiziraju se veći prosvjedi za vrijeme održavanja Svjetskoga ekonomskog foruma u švicarskom mondenom skijalištu Davosu. I ovdje prosvjednici uništavaju McDonald’s. Konzultiranje javnosti oko nekih važnih pitanja postaje nepisano pravilo unutar pokreta. U već spominjanoj Cochabambi u Boliviji održano je konzultiranje sa stanovnicima grada i tek kada je njih preko 90 posto odgovorilo kako se ugovor s Bechtelom mora prekinuti, Coordinadora, inicijativa koja je pokrenula protivljenje ugovoru o privatizaciji vode, pokrenula je pobunu. Također u Španjolskoj preko tri milijuna ljudi izlazi na neslužbeni referendum i njih 97 posto glasa kako Španjolska treba oprostiti sav dug koji prema njoj imaju zemlje u razvoju. Referendum ne uspijevaju spriječiti niti zabrana španjolskoga izbornog komiteta niti pokušaji policije da zatvore neka “birališta”. Godinu dana prije na prosvjedima u Washington D.C.-ju protiv redovnog zasjedanja MMF-a i Svjetske banke pojavilo se svega 50-ak ljudi. Nakon Seattlea galopirajući zanos u pokretu dovodi 30.000 ljudi na ulice glavnoga grada SAD-a. Policija izmišlja priču s dojavom o nesređenoj protupožarnoj zaštiti i upada u zgradu koja je služila kao centar okupljanja za aktiviste i aktivistkinje, gdje se jelo, pripremalo akcije, radilo lutke i transparente za prosvjede. Uhićeno je 678 ljudi, a 1000 organiziranih black bloc pripadnika na ulici održava policiju na distanci od drugih prosvjednika. Politika MMF-a i Svjetske banke postaje jedna od glavnih tema svjetskih medija. Nastavljaju se i biseri po medijima pa Charles Krauthammer u Time magazine zaključuje je “šašava gomila” na ulicama skupina “apolitičnih Ludita koji odbijaju prihvatiti da rast, prosperitet i poboljšanje životnih standarda uvijek uzrokuje određene poremećaje” (Cromwell, 2001: XI). U Genovi protiv konferencije pro-GM znanstvenika i korporacijskih direktora prosvjeduje 10.000 ljudi. Savršeno organizirane tute bianche uspijevaju odgurati redove policije sve do ulaznih vrata zgrade, gdje se konferencija održava. Zahtijevaju da im se omogući ulaz u dvoranu kako bi i oni mogli raspravljati o GMO-u. Konferencija se prekida, talijanska vlada povlači suglasnost za održavanje konferencije i kreće prema zabrani GMO u zemlji, a mediji cijeli događaj karakteriziraju “talijanskim Seattleom”. Sličnu stvar kasnije će ponoviti i u Bologni, par mjeseci kasnije za vrijeme zasjedanja OECD-a. Aktivisti napadaju Nikeovu Internet stranicu tako da svi posjetitelji Nikeove službene stranice automatski se prebacuju na stranicu koja daje po ovu korporaciju nepopularne informacije o iskorištavanju radne snage u jugoistočnoj Aziji te najavljuje prosvjede u Melbournu protiv sastanka Svjetskoga ekonomskog foruma. U samo šest sati koliko je trebalo Nikeovim web stručnjacima da poprave kvar, na anti-Nike Internet stranicu bilo je 900.000 ulaza. G8 se sastaje na Okinawi (Japan), a svijet je zgoržen troškovima sastanka i osiguranja od 750 milijuna dolara, što bi bilo dovoljno da se ukine dug Gvajani, Ruandi, Laosu, Zambiji, Nikaragvi, Beninu, Kambodži i Haitiju zajedno. Gotovo 30.000 ljudi istovremeno prosvjeduje i protiv američke vojne baze na otoku. U Brazilu se preko pet milijuna ljudi pojavljuje na neformalnom referendumu o pitanju odnosa prema MMF-u. U organizaciji Nacionalnoga vijeća biskupa i Jubilee 2000, gotovo svi izašli na referendum zahtijevaju izbacivanje MMF-a iz Brazila, a iz solidarnosti prosvjeduje stotine tisuća ljudi širom Brazila i drugdje po Južnoj Americi. Brazilska vlada ističe kako je referendum “glup, izoliran projekt organiziran od manjine” (NfN, 2003: 295). 10.000 prosvjednika protiv WEF-a u Melbournu uspijevaju prekinuti zabavu u čast sastanka pa čak i neke od prezentacija zbog straha od njihovog ulaska u dvoranu. MMF i Svjetska banka održavaju svoj godišnji sastanak u Pragu kako bi podržali ulazak ove zemlje u ekonomske i političke integracije. Češka policija dobiva instrukcije i obuku od FBI-ja, te zatvara granice za aktiviste i aktivistkinje. PGA poziva na decentralizirane akcije solidarnosti i preko 110 gradova sudjeluje u ovim “globalnim danima akcije”. U samom Pragu, euforija među 20.000 aktivista i aktivistkinja je na vrhuncu, budući da je sastanak MMF-a i Svjetske banke jedan dan ranije zatvoren zbog prosvjeda. Zadnji dan ativisti slave u centru grada, jer je to prvi put da su uspjeli baš zatvoriti, odnosno prekinuti neki sastanak globalnih financijskih i trgovačkih institucija. Cijeli sastanak je vrlo brzo počeo propadati budući da su i sami delegati više osluškivali događanja na ulicama Praga, nego što su bili skoncetrirani na teme sastanka. Drugi dan je mnogo delegata ostalo u svojim hotelskim sobama iz straha pred prosvjednicima. Treći dan je otkazan. Unutar pokreta vlada zaista totalno ludilo i ushićenje zbog uspješnosti “dionizijskoga političkog teatra” na ulicama koje postaje dovoljno jako da potjera kući globalne birokrate. Istovremeno raste nasilje između policije i dijela prosvjednika. Black bloc uništava brojne izloge i dio grada, a policija uzvraća velikim uhićenjima bilo na koga god naleti. Nakon prosvjeda, Amnesty International optužuje češku policiju za nasilje na granici mučenja.

U Nici 90.000 prosvjeduje protiv antisocijalne polike EU-a, a policija koristi toliko suzavca da ulazi u dvoranu gdje se održavao sastanak. U svom nastupnom govoru, francuski predsjednik Chirac kašlje od suzavca.

U listopadu 2000. godine vrhovni sud Indije dozvolio je nastavak gradnje Sardar Sarovar brane na rijeci Narmadi čija bi izgradnja potopila domove 200.000 ljudi. Aktivisti i aktivistkinje najavljuju daljnju borbu.

Te godine je i skupina od 39 biotehnoloških korporacija odustala od tužbe vlade Južne Afrike zbog korištenja generičkih lijekova u liječenju oboljelih od AIDS-a. Još 1997. godine korporacije su tužile vladu Južne Afrike zbog kršenja njihovih patenata, a povukle su se tek nakon ogromnih prosvjeda i u Južnoj africi i drugdje u svijetu.

Coca Cola pristaje krajem 2000. godine isplatiti skoro 200 milijuna dolara svojim radnicima crne boje kože kako bi izbjegla suđenje zbog rasne diskriminacije, sprječavanja u napredovanju i zakidanjima na plaćama.

Floridski sudac Robert Paul Kaye donosi odluku kojom su duhanske korporacije dužne isplatiti rekordnih 145 milijardi dolara floridskim bivšim pušačima zbog oboljenja. Izražava se sumnja u isplaćivanje tih svota. Naime, slijedi presuda u svakom pojedinačnom slučaju (radi se o 700.000 ljudi), što bi moglo potrajati slijedećih 50 godina. Iz duhanskih korporacija znaju da onda tko živ tko mrtav. Radi dodatne sigurnosti prilažu žalbu višem sudu.

2001.

Sljedeća godina započinje s prosvjedom 20.000 ljudi za vrijeme Busheve inauguracije u Washingtonu DC-iju, uz izražavanje otvorene optužbe za izbornu krađu. Osiguranje na WEF-ovom zasjedanju u Davosu zbog takvog zahtjeva SAD-ove delegacije, toliko je iziritiralo druge delegate da su kao u nekakvom teatru apsurda sami učinili prosvjed sjedanjem na pod i odgodili početak Clintonovog govora. Za to vrijeme odvija se po prvi put Svjetski socijalni forum (WSF) u Porto Alegreu. WSF je trebao odigrati ulogu alternative WEF-u i okupiti aktiviste kako bi raspravljali o alternativama agresivnoj globalizaciji i kapitalizmu pa je i nazivan “drugi Davos” (Houtart i Polet, 2001). Farmeri za vrijeme WSF-a odlaze uništiti Monsantove GM usjeve. WSF je time otvorio put za pokret, gdje će biti manje usmjeren na druge prekidajući i blokirajući njihove sastanke i konferencije, a više na kritičko preispitivanje vlastitih strategija i ciljeva.

Zapatisti ponovno šokiraju svijet. U veljači 2002. godine, 23 najtraženijih ljudi u Meksiku, zapovjednici EZLN-a, izlazi iz ilegale džungle i kreće na prosvjedni Marš za dostojanstvo urođenika prema Meksiko Cityju. Sam marš je bio doveden u pitanje budući da je Crveni križ odbio osigurati pratnju zapatistima. Mnogi su odvraćali od ovog puta Subcommandante Marcosa i druge iz EZLN-a opisujući takvu ideju kao pravo samoubojstvo. Pored toga što su svi bili na hitnim listama za uhićenje koje je izdala meksička vlast prije par godina, kao mogući problem postavilo se i pitanje osiguranja karavane od 50-ak autobusa zbog mogućih napada desničarskih paramilitarnih skupina tokom putovanja karavane. Dio osiguranja dobila je talijanska Ya Basta, ali su se neki ljudi žalili na njihovu bahatost i pretjeranu revnost pa su nastavili put samo kao dio karavane. Vjerojatno su bili pod velikim pritiskom zbog opće zabrinutosti za sigurnost karavane. Putujući preko 1000 kilometara u karavani od 50-ak autobusa, Zapatisti i njihovi suputnici organizirali su u 13 meksičkih pokrajina 77 javnih događanja, rasprava i fešti. Kako su se približavali glavnom gradu raslo je i uzbuđenje, a od ulaska u grad pa do glavnog trga 2 milijuna ljudi dočekalo ih je na ulicama kako bi im poručili No estan solos (Niste sami). Komandatica Esther po prvi put u povijesti kao predstavnica žena autohtonog stanovništva drži govor u kongresu, zastupnicima i zastupnicama. Za vrijeme govora zamaskirane Esther dio parlamentarca napušta dvoranu iz prosvjeda, jer je njenom pojavom “narušen poslovnik”.

Globalni dani akcije proglašeni su za travanj, kada će se održati sastanak predstavnika vlada američkih kontinenata o slobodnoj trgovinskoj zoni (FTAA) od Aljaske do Patagonije. Šesti sastanak o ugovoru FTAA održan je u Quebec Cityju (Kanada). Bez obzira što bi takav ugovor utjecao na živote 800 milijuna ljudi, glavne odredbe i značajke ugovora i dalje ostaju tajne, što samo dodatno pojačava nepovjerenje pa nas ne treba čuditi da se FTAA naziva NAFTA-om na stereoidima. Mjesto održavanja sastanka o FTAA ograđuje se velikom žičanom ogradom, te je prigodno nazvana “zidom srama” pri čemu je isticano odijeljivanje političke i ekonomske elite od ljudi. Na prosvjede izlazi 20.000 ljudi unatoč zatvorenim granicama, ali se prosvjednici dijele na predstavnike sindikata i nekih NGO-ova koji odlaze od ograde i suzavca u mirniji park poslušati 22 govora, te na druge prosvjednike koji sudjeluju na Karnevalu protiv kapitalizma te se zajednički koncentriraju na “zid srama” i kreću u njegovo rušenje kao protest protiv granica. Prosvjedi solidarnosti održavaju se i drugdje po Sjevernoj i Južnoj Americi, a nikakav konkretniji ugovor o FTAA nije potpisan, što je ostavilo još jednom osjećaj zadovoljstva unutar pokreta. Tisuće ljudi prosvjeduje u Johannesburgu u Južnoj Africi, zbog vladine odluke da prepusti vodovod i vodoopskrbu cijelog grada francuskoj korporaciji Suez Lyonnaaise des Eaux. U Švedskoj, zemlji simbolom uređene demokracije i socijalne države, za vrijeme prosvjeda protiv EU-a u Göteborgu, policija puca s pravim mecima na prosvjednike i ranjava ozbiljno troje od njih. Već prije su započeli sukobi s policijom, budući da je unatoč prethodnom dogovoru, nasilno upala u mjesto sastanka aktivista, prebila zatečene i uhtila 200 ljudi. Švedska policija pušta u medije snimku kako bi prikazakla pucnjavu kao samoobranu, a sami mediji snimku komentiraju kao lošu montažu te puštaju originalne snimke gdje se vidi da policija puca direktno u leđa nenaoružanih prosvjednika (Neale, 2002). Sindikati i aktivisti prosvjeduju u Barceloni kako bi unaprijed odagnali Svjetsku banku da u tom gradu održi svoj godišnji sastanak. Na prosvjedu slave, jer je iz Svjetske banke objavljeno da se sastanak odgađa te da će biti obavljen virtualno. Mediji obajvljuju fotografije gdje se policijski agenti vide kako razbijaju izloge i i zazivaju nerede kako bi isprovocirali sukob policije i prosvjednika. Nekoliko tisuća ljudi prosvjeduje u Salzburgu protiv sastanka WEF-a. Policija dobija odriješene ruke da puca na prosvjednike s pravim mecima ukoliko to procijene potrebnim.

Sastanank G8 u Genovi označen je kao poseban “globalni dan akcije”. Tenzije s policijom u zapadnim zemljama počele su se opasno približavati vrhuncu. U Göteborgu je policija pucala na prosvjednike, u Salzburgu imala dozvolu upotrijebiti prave metke, a pred Genovu je objavljena vijest kako je talijanska vlada naručila 100 mrtvačkih vreća. Dapače, čak su i sami prosvjedi nekoliko mjeseci prije sastanka G8 bili okarakterizirani od strane Berlusconijeve vlade kao ilegalni. Vijesti poput onih o bombama pronađenima u blizini državnih agencija samo su još više pojačavale takvu atmosferu. Ipak, nakon što aktivisti okupljeni u koaliciju preko 1000 raznih grupa i organizacija Genoa Social Forum nisu popustili u namjeri da prosvjeduju na ulici, talijanska vlada i policija dozvoljavaju određene rute za prosvjede i osiguravaju smještaj za prosvjednike. Sve ta nervoza i tenzije normalno se prebacuje i na sam pokret. Unutar GSF-a postoje nesuglasice kako prosvjedovati i postupiti u trenutku sve izvjesnijega policijskog nasilja. Par tjedana prije prosvjeda najjača aktivistička organizacija u Italiji Ya Basta, povezana s tutte bianche taktikom, objavljuje “deklaraciju rata” protiv G8 sastanka. Mnogi unutar GSF-a ne odobravaju takvu “ispraznu ljevičarsku retoriku” koja u stvarnosti ništa ne znači te se ističe da su se u Ya Basti malo previše i zapravo krivo zanijeli svojim zapatističkim idolima. Premda je svima bilo jasno kako Ya Basta ne misli započeti pravi rat s G8 i policijom, dio grupa u GSF-u smatra takav potez nepotrebnim provociranjem policije ili zadovoljivanjem Berlusconijeve vlade koja uporno plaši javnost kako će prosvjednici biti nasilni. I sam način prosvjedovanja bio je predmet brojnih debata. Naime, pacifisti su zahtijevali da se policija ne provocira, dok su mnoge druge grupe, uključujući Ya Bastu s tutte bianche taktikom, Globalise Resistance, radikalni sindikat COBAS i druge, najavile rušenje žičane ograde kao simbola nejednakosti i neravnopravnosti u svijetu. Isto kao u Quebecu oko tzv. crvene zone u koju nije smio ući niti jedan prosvjednik, a gdje je bio sastanak skupine G8, podignute su ogromne ograde kroz brojne ulice i uličice Genove. To je uključivao čitav niz različitih pristupa i taktika koje su trebale biti zadovoljene. No da bi dobili pravi uvid u izvjesnu kaotičnost pomirivanja svih tih vrijednosti, želja i ciljeva dobro nam može poslužiti zaključak jednog sudionika tih predprosvjendih sastanaka GSF-a: “Časne sestre će se moliti za ukidanje duga zemljama u razvoju pet kilometara daleko od crvene zone; dio pacifista će prosvjedovati, ali neće niti pokušati ući u crvenu zonu; dio prosvjednika okrenutih prema nenasilnoj direktnoj akciji, uglavnom okupljenih unutar pink bloc taktike će ući u crvenu zonu i pokušati prekinuti sastanak G8; Globalise Resistance će pokušati ući u crvenu zonu, ali se neće sukobljavati s policijom; Tutte bianche i COBAS su izjavili kako će pokušati probiti se u crvenu zonu i kako si zadržavaju pravo na samoobranu ako ih policija napadne” (Neale, 2002: 26). Na kraju se dogovorilo kako GSF neće koristiti ratnu retoriku, kako neće biti nikakvog oružja (pod čim se misli na štapove, kamenje, molotovljeve koktele…), kako neće biti niti uništavanja izloga i druge imovine u gradu. Također je donesen zaključak kako se neće napadati niti policija. GSF je time postigao svoj cilj da poštuje svoje različitosti, ali i da donese neke temeljne odluke. Upravo zbog poštivanja svačijeg stava, odlučeno je kako će s obzirom na različite taktike prosvjedovati zajedno na ulicama, ali odvojeno u različitim dijelovima. Aktivisti i aktivistkinje su se dogovorili/e o međusobnom poštivanju i nekritiziranju drugačijih izbora i taktika. Premda danas kada se gleda na odluke GSF-a, nije jasno kako se mislio ući u crvenu zonu, a ne sukobiti se s policijom. Također predstavnici GSF-a su imali, kako će se kasnije pokazati još jedan problem. U GSF-u nisu sudjelovale, pa niti željele sudjelovati militantne anarhističke i druge radikalno lijeve skupine, posebno ne oni koji su na prosvjedima namjeravali participirati u black bloc taktici. Ovaj najmilitantniji dio prosvjednika što zbog samodovoljnosti i vlastitog getoiziranja, a što zbog propusta samih ljudi u GSF-u da ih uključe u razgovore prije prosvjeda, na kraju nije imao svoju dogovorenu rutu s ostalim prosvjednicima. Takva katastrofalna organizacija prosvjeda kakvih dugo nije bilo viđeno u Europi pa i šire, s današnje točke gledišta čini se nevjerojatnim propustom. Naime, black bloc kao integralni dio svoje taktike ima i uništavanje imovine, a i sukobe s policijom kao slugama sistema, i čini se kao pravo bacanje pod tepih pretpostavka ili ponašanje u GSF-u da se ovakva taktika može ignorirati u Italiji i Europi, gdje black bloc taktika ima svoje temelje i početke. Ipak, svi su imali jednu zajedničku odluku – da na prvom danu kada su proglašeni prosvjedi za prava imigranata neće biti nikakvog nasilja kako se imigrante ne bi dovodilo u potencijalno opasnu situaciju hapšenja i deportacije. Drugi dan je bio određen za razne oblike građanske neposlušnosti i pokušaja ulaska u crvenu zonu, dok je treći dan trebao biti finale, ali bez ulaska u crvenu zonu, već kao zajednički prosvjed svih unutar pokreta. Unatoč svim tenzijama i organizacijskim problemima, unutar pokreta je Genova označena kao “moraš ići” mjesto, i zbog optimizma unutar pokreta, a i specifičnosti Italije kao zemlje gdje je pokret u svim svojim varijantama i dimenzijama jak dodatno je mamila. U Njemačkoj je po novinskim anketama podršku prosvjednicima u Genovi davalo oko 70 posto ispitanih, u Grčkoj 67 posto, u Francuskoj preko 60 posto. Jedan od najpozantijih slogana bio je “vi ste G8, mi smo 6 milijardi” (Neale, 2002), pri čemu se mislilo kako aktivisti predstavljaju cijeli svijet. Odluka o mirnim prosvjedima na prvi dan, kasnije je od svih ispoštovana i 50.000 ljudi prvog dana u Genovi mirno prosvjeduje u zaista karnevalskoj atmosferi.