Četvrti svjetski rat/Drugačiji svijet je moguć! : globalni napad na život/priče iz našeg dvorišta | Dražen Šimleša

ZASTOJ I PAD

2001.

Prosvjede u Genovi smo podijelili na pola jer se različita atmosfera u pokretu prije i poslije mogla lako osjetiti. Dok su u Genovu stotine tisuća aktivista dolazile puni samopouzdanja i optimizma, iz Genove su za svega par dana izlazili s umornim licima, iscrpljenim tijelima i osjećajem da napuštaju ratnu zonu. Premda bi se moglo proglasiti sitničarenjem podjela jednih prosvjeda na dva dijela i njihovo različito karakteriziranje, zbog niza razloga odlučili smo se za ovakvu odluku. Premda su neki od tih problema bili vidljivi, pa i raspravljani i prije Genove, smatramo kako su u Genovi upravo ti problemi preuzeli kompletne osjećaje i diskusiju, što je prije bilo zatomljeno zbog toga što “mi pobjeđujemo”. Naime, U Genovi je nasilje policije za zapadne aktiviste došlo kući i suočili su se s dugo neviđenim policijskim nasiljem. Već na samim ulicama u Genovi treći dan, a pogotvo nakon prosvjeda, nagomilano potiskivanje suprotnosti između raznih strategija i taktika možemo reći da je eksplodiralo te su čak i u mainstream medijima akteri pokreta počeli s međusobnim optužbama. Kaos je zaista stanje kojim bi se najbolje mogli opisati prosvjedi u Genovi. U gradu je drugog dana prosvjeda uništavanje imovine počelo već rano tijekom dana, no vrlo brzo je bilo jasno kako black bloc uopće nema neku uobičajenu taktiku selektiranja meta, već je počelo uništavanje grada. Razbijani su semafori, mali dućani, autobusne stanice, pošte, obični obiteljski automobili i druga nekorporacijska i nedržavna imovina. Problem neimanja vlastite rute za prosvjed, doveo je i do miješanja pripadnika black bloca s drugim prosvjednicima od kojih mnogi nisu htjeli niti čuti za bilo kakve sukobe s policijom. Black bloc se optuživalo kako je mnoge druge aktere u pokretu doveo na rukohvat policije, a ova nije birala u batinanju. Nastali su opći neredi i nasilje u gradu, a sve je eruptiralo nakon što se među aktivistima proširila vijest o smrti jednog prosvjednika. Posebno je zgrozila javnost prljavost i podmuklost ubojstva. Naime, policija je ubila prosvjednika s metkom u glavu na svega metar-dva udaljenosti, ali nakon ubojstva policijski džip nekoliko puta prelazi preko nepomičnog i beživotnog tijela. Prvu vijest o smrti jednog prosvjednika policija je upakirala u priču o kaosu, neredima i smrtnom stradalom mladiću pod gumama džipa, nastojeći cijelu priču smjestiti u kontekst slučajnih nesreća u nekontroliranim uvjetima. Policija nije znala da se cijeli događaj snima i tek nakon objavljenih snimki ubojstva, počinje priča sa samoobranom policajca koji je pucao. Nakon toga aktivisti svoj bijes i tugu iskaljuju gotovo na bilo kakvim ciljevima. Black bloc je optuživan za provociranje policijskog nasilja te je treći dan na velikim prosvjedima zbog ubojstva Carla Gulianija, dio prosvjednika napadao ljude maskirane u crno te su ih tjerali od sebe. Bilo je tužno gledati kako se fraza o prihvaćanju “različitosti taktika” gubi u međusobnom naguravanju i ograđivanju. Došlo je i do nekih manjih fizičkih sukoba među prosvjednicima. Iz black bloca su pak odvraćali kontraoptužbama da su ih mnogi takvim ograđivanjem gurali u ruke policije. Premda je činjenica kako je zbog nespremnosti i nepripremljenosti na suradnju s drugim prosvjednicima i sam black bloc doprinjeo ogromnom nepovjerenju unutar pokreta. Tako se i moglo dogoditi da black bloc započne/prihvati sukob s policijom u jednoj ulici te se sve to prelije i na druge ulice. Onda miran fair trade sajam i jazz koncert nakon prolaska ljudi u crnom, odjednom bude zasut suzavcem i policijskim pendrecima po šokiranim ljudima. Ipak, nama se čini nategnuta fraza o odgovornosti black bloca za policijsko nasilje, jer je policija bila nasilna i prema potpuno mirnim prosvjednicima i prema onima daleko od crvene zone. Dapače, snimke policijskog nasilja pune otvorene brutalnosti i sadizma te svjedočanstva nekih od uhićenih o torturi u zatvorima koji podsjećaju na logoraške iskaze, bili su razlog što su neki progovorili o “otvorenom fašizmu” Berlusconijeve vlade usporedive jedino s latinoameričkim diktaturama. No, postavljalo se pitanje kako se uspješno nositi s takvim očito novim smjerom odnosa prema akterima pokreta. Treći dan na ogromnim prosvjedima zbog ubojstva od prethodnog dana, 300.000 ljudi se pojavljuje na ulicama Genove, a policija ponovno započinje udarati na sve što naiđe. Tu noć je i insceniran napad na “sjedište terorista” Indymedia centar, gdje je nakon prolaska policije sve ostalo krvavo. Mnogi su isticali kako je upravo postojanje snimki policijskog nasilja bilo razlogom divljačkog upada policije u prostorije Indymedie u Genovi, kada je pretučeno oko 90 ljudi, od čega ih je zbog zadobivenih rana 62 moralo biti hospitalizirano. Mnogi su smatrali kako je policija tražila video i druge materijale koji bi mogli biti upotrijebljeni protiv nje. Policija je kreirala predstavu za medije te na stol poslagala palice, noževe i slično i objavila kako je to sve pronađeno u Indymedia Centru koji je bio sjedište najmilitantnijih prosvjednika. Kasnije je potvrđeno iz same policije kako su podmetnuli “terorističku aparaturu”. Viši policijski dužnosnik u Genovi Pietro Troiani priznao je kako je policija podmetnula molotovljeve koktele i ostalu “opremu huligana” u školu Diaz. Time magazin zaključuje kako su aktivisti i aktivistkinje dobili što su i tražili. Zbog nasilja policije su smijenjeni zamjenik načelnika policije, zapovjednik antiterorističkih snaga i šef đenovske policije. Ministar unutrašnjih poslova Scaloja i Berlusconi kao najodgovorniji su preživjeli Genovu i nastavili tamo gdje su stali. Svima koji su makar jednom prošli tih dana kroz zgradu Indymedia centra bilo je jasno o kakvoj izmišljotini se radi, jer je ulaz u zgradu bio potpuno otvoren za sve i sigurno je da je time bio nadgledan od policije u civilu. U crvenu zonu nije se probio nitko, premda je bilo par pokušaja rušenja ograde, ali uz pomoć vodenih topova, ogromnih količina suzavaca i batinanja policija je otklanjala takve pokušaje. Mada je i u Genovi na zidu pisalo We are winning, s obzirom na nikad veću podijeljenost pokreta takve fraze činile su se više kao samoironiziranje, a manje kao realna situacija. Posebno je u tom kontekstu čudno čitati izjave kako su u Genovi stotine tisuća “članova sindikalnih organizacija, socijalista, anarhista, eko-aktivista, boraca za ljudska prava, vjerski orijentiranih aktivista i drugih pokazali kako su ujedinjeni u akciji i kako su solidarni” (Birchman, 2001). Jedan od aktivista iz regije u razgovoru za vrijeme pisanja rada komentirao je cijelu priču kako je zapravo nevjerojatno da se 300.000 ljudi nađe na jednom mjestu i da ne uspiju postići određene kvalitativne ciljeve. Dapače, počeli su se sve glasnije javljati i prijedlozi, između ostalih i od Ya Baste, kako bi trebalo prekinuti s velikim globalnim prosvjedima i okrenuti se lokalnoj zajednici te radu i borbi u njoj. Bilo je jasno kako pred pokretom stoje mnoga neodgovorena pitanja, od kojih mnoga već dugo čekaju da se odgovori na njih, ali zauzetost euforijom i osjećajem nepobjedivosti nisu im davali doći do izražaja. Dapače, mnogi su isticali kako im uopće nije jasno čemu toliko preisipitivanje nakon Genove, jer je jasno kako karneval ide dalje. Dodatno su obradovale vijesti iz MMF-a i Svjetske banke koji su 11. kolovoza najavili skraćivanje godišnjeg jesenskog sastanka s četiri na dva dana zbog straha pred prosvjedima.

Svega dva mjeseca nakon “zastoja i pada” u Genovi, cijeli svijet se suočio s još jednim šokom – terorističkim napadom na SAD 11.09., što će dovesti pokret u još teži položaj. Mnogi su jedva dočekali novu mogućnost za etiketiranje pokreta kao nazadnog i opasnog. Dapače, situacija je otišla još i dalje, budući da su se sada prosvjednici i aktivisti pokreta morali opravdavati od besmislenih i čisto ideoloških optužbi za bliskost terorizmu i Al-Quaidi. Robert Zoellick, SAD-ov predstavnik za trgovinu pri WTO-u prvi je počeo s etiketiranjem protivnika “slobodne trgovine” kao nepatriota. Komentirajući napade na SAD Zoellick je počeo s pripremom terena: “Nećemo dopustiti da nas zastaše oni koji zauzimaju ulice kako bi okrivljavali trgovinu i Ameriku za svjetska zla.” Kongresmen s Aljaske Don Young sugerirao je tih dana kako umjesto islamskih terorista postoje “jaki izgledi” da su to učinili alterglobalizacijski prosvjednici. Silvio Berlusconi, talijanski predsjednik vlade u svom tradicionalnom tonu istaknuo je kako “Islam napada Zapad izvana, a alterglobalizacijski prosvjednici ga napadaju iznutra”. Najdalje je pak otišao Reginald Dale zaključivši u International Herald Tribuneu kako su “teroristi zapravo ostvarili neke od najdražih ciljeva alterglobalizacijskih prosvjednika”. Dale nastavlja: “Dok ne planiraju promišljeno krvoproliće tisuća nevinih civila, prosvjednici koji pokušavaju spriječiti održavanje sastanaka MMF-a ili WTO-a žele proširiti vlastitu političku agendu kroz zastrašivanje, što je klasično terorističko odredište” (Karliner, 2001). Takvi stavovi odmah su dobili pokriće u stvarnosti i na trećoj konferenciji PGA u Cochabambi, gdje su aktivisti koji su išli na konferenciju označeni od guvernera pokrajine kao “potencijalni teroristi”, dok su ih na granici dočekali s porukom kako “vize za ljude iz PGA-a više ne vrijede” (NfN, 2003: 377). Jedan od uglednih komentatora Financial Timesa John Lloyd, objavljuje knjigu protiv pokreta “Etika prosvjeda – kako antiglobalizacijski pokret prijeti socijaldemokraciji”, začinjenu njegovim već poznatim stavom kako je taj pokret opasan za društvo, pa je sva sreća što će nestati nakon 11. rujna. Sve je to pojačano ratnim pokličima za predstojeći napad na Afganistan i širenje antimirovnog raspoloženja. Tako Martin Kelly u Washington Postu zaključuje: “Američki pacifisti… su na strani budućih masovnih ubojstava Amerikanaca, oni su objektivno pro-teroristički, zli i lažljivi.” Thomas Friedman je u svom tradicionalnom stilu zaključio: “Trebamo se boriti protiv terorista kao da nema pravila. I preobraziti stari slogan – dajmo šansu miru – u novi – dajmo šansu ratu” (Mokhiber i Weissman, 2001).[36] Građanske slobode i tolerancija opasno su se pogoršali u SAD-u pa i drugdje u svijetu. Izjave koje bi do svega tjedan dana bile izvrgavane općem podsmijehu u najboljem slučaju, a uglavnom i totalnoj osudi, sada postaju temelj hrabrenja za sulude postupke Busheve vlade. Pored svega u ovom tekstu nabrajanog, ovo je bilo dodatno breme na leđima ikakve alternative “globalizaciji odozgo”. Terorizam i globalne ratne trube zaustavile su odjeke pokreta i u medijima, i pokret prestaje biti jedna od važnijih tema. Šest tjedana nakon Genove Financial Times počinje objavljivati feljton o pokretu Capitalism under Siege: globalization’s children strike back. U njemu su između ostalog tvrdi: “Prosvjednici pobijeđuju. Oni pobijeđuju na ulicama. Uskoro će pobijeđivati i u argumentima”. Nekoliko sati nakon izlaska prvog od pet dijelova feljtona, teroristi napadaju SAD. Feljton je odmah prekinut. Urednik Guardiana piše: “Od 11. rujna, nema više apetita za antikapitalizam, nema interesa, i teme koje su svi zajedno pratili par mjeseci ranije sada se čine irelevantne” (NfN, 2003: 502). John Lyoyd iz Financial Timesa ističe kako je konačno došlo do smrti pokreta uz poruku kako je “jedina politička skupina koja sada koristi taktiku razvijenu od globalnih [anti-kapitalističkih] pokreta – povremeno korištenje nasilja i otpor kroz nekontrolirane i nepredvidljive mreže – Bin Ladenova al-Qaida” (Callinicos, 2003: 134-135). No i u samom pokretu, posebno u SAD-u također dolazi do tapkanju u mjestu i gotovo prestanka djelovanja. Najavljeni prosvjedi protiv Svjetske banke i MMF-a u Washingtonu su otkazani, a u organizaciji prosvjeda protiv sastanka Svjetskoga ekonomskog foruma u New Yorku odbili su sudjelovati sindikati, poznate ekološke i humanitarne organizacije i drugi NGO-i, jer su smatrali kako je još prerano u New Yorku prosvjedovati ili su odabrali sigurniju varijantu i otišli u Brazil na drugi WSF. Ako se govori o ovom dijelu pokreta svakako je upalila igra organizatora WEF-a kako se nitko neće usuditi prosvjedovati protiv WEF-a u New Yorku i sumnjati u njihov “akt solidarnosti”. Također na sastanku WTO-a u Dohi (Katar) u studenom te godine, SAD su iskorištavajući događaje od 11. rujna uspjele nametnuti lažnu dilemu “slobodna trgovina ili terorizam” te je sastanak prošao uspješno s potpisanom i završenom novom rundom o liberalizaciji trgovine, jer se nitko nije usudio suprotstaviti SAD-u. Robert Zoellick je tjednima prije sastanka u Dohi upozoravao lidere i predstavnike zemalja u razvoju “kako naša nova koalicija (protiv terorizma) ovisi o ekonomskom rastu” (NfN, 2003: 418). Nakon završetka sastanka slavodobitno ga je zaključio riječima kako su “maknuli ljagu sa Seattlea” (2003: 419). Prije svega četiri mjeseca, direktor WTO-a Michael Moore upozoravao je kako bi “budućnost WTO-a kao foruma za pregovore mogla postati upitna”, jer su članice WTO-a i dalje predaleko jedne od druge u početnim pozicijama (Denny, 2001). Posebno u usporedbi sa Seattleom, Doha je bila uspjeh za predstavnike političke i financijske moći. O nekakvim prosvjedima u toj autokratskoj državi nije mogli niti biti govora, a svega par stotina probranih predstavnika pokreta, i to uglavnom onih iz NGO-ova dobilo je dozvolu ulaska u zemlju. Premda je PGA i za ovaj događaj pozvala na “globalne dane akcije” neki komentatori su zaključili kako to nije bilo niti izbliza prethodnim karnevalima. U Genevi 10.000 ljudi na prosvjedima optužuje WTO za bijeg od javnosti, u pustinju autokratske države. U Južnoj Koreji već tradicionalno militantni sindikati dovode 20.000 ljudi na ulice, a dva dana kasnije 10.000 farmera sukobljava se s policijom. U Sloveniji prosvjeduje 2000 ljudi. U EU u Italiji za vrijeme Berlusconijevog skupa potpore Bushevoj politici nazvanom “Danom SAD-a” na 30.000 njegovih pristaša dolazi 150.000 protivnika rata.